Finansiski rizici
INTERNACIONALNI UNIVERZITET BRČKO
DISTRIKT BIH
М.М.ĐINIĆA bb Brčko
MENADŽMENT RIZIKA
( Seminarski rad )
Tema: Finansiski rizici
profesor: student:
Kostrešević Novak
1
SADRŽAJ
1.
Sadržaj………………………………………… 2
2.
Uvod…………………………………………… 3
3.
Analiza i upravljanje rizikom ………………..
4
4.
Vrste rizika u finansiskom poslovanju………
8
5.
Planiranje rizika……………………………..… 10
6.
Pojam,funkcije i ciljevi tržišta kapitala………
10
7.
Značaj rizika u finansiskom poslovanju……..
13
8.
Zaključak……………………………………..
17
9.
Literatura………………………………………
19
2

3. ANALIZA I UPRAVLJANJE RIZIKOM
Analiza rizika znači identifikaciju potencijalnih rizika, koji su predviđeni od strane jedinki ili
društva, kao i procenu verovatnoće ostvarivanja bilo koje opasnosti i to pomoću podataka,
statističkih analiza, sistematskog posmatranja, stručnog znanja ili intuicije.
U analizi rizika poznata su četiri pristupa: tehnički (kvantitativni) pristup, pristup analize
odluka (i rizika)pristup političkih nauka, pristup društvenih nauka (percepcijski). Razlikuju se
u tome što dajurazličit značaj pojedinim koracima u analizi rizika.
Po Renn-u najvažniji koraci kod analize rizika su sledeći: Definicija “korisnih” i onih
posledica koje treba “zaobići”. Ovaj korak predstavlja subjektivan proces procene, koji se
odnosi na ocenu posledica. Mogući problemi su npr.: velika koncentracija različitih
tehnologija koja može da ima i pozitivne i negativne posledice, ili: da li primena nekih
veštačkih đubriva ima prednosti kojima bi se mogle kompenzirati negativni efekti na
okruženje. Izbor najznačajnijih faktora po analizu rizika. Pri obavljanju neke aktivnosti treba
računati sa velikim brojem mogućih uticaja, zdravstvenih, ekoloških, ekonomskih, društvenih,
eventualno političkih. Treba odrediti i predmet analize. Vrednovanje veličine opasnosti.
Neophodno je kvantifikovati veličinu i jačinu opasnosti i to od tačke kada je opasnost
izazvana pa do krajnjih uticaja. U ovome pomažu matematička pa i programska rešenja.
Određivanje verovatnoće mogućih izlaza. U ovom koraku primenjuje se jedna od četiri
poznate metode: prikupljanje statističkih podataka o ponašanju izvora rizika u prethodnom
periodu, prikupljanje statističkih podataka o kvarovima pojedinih sistema (npr. tehnoloških),
koji predstavljaju rizik; sintetizovanjem tih podatka moguće je proceniti opasnost kvara
čitavog sistema ili podsistema, epidemiološka ispitivanja, koja znače takve oglede koji traže
signifikantnu korelaciju između izvora opasnosti i sposobnosti da na odgovarajući način
reaguju oni koji su u opasnosti, procena verovatnoće ostvarivanja, i to od strane stručnjaka,
laika i donosilaca odluke. Znatan nedostatak ovih metoda jeste da sve one samo na osnovu
stvarnih istorijskih podataka mogu generisati informacije. U stvarnosti, baš nepoznate,
unapred nepredvidive opasnosti predstavljaju najveći problem.
Analiza rizika je veoma teška, čine je teškim sledećih pet faktora:
1. neizvesnost vezana za definisanje problema,
2. poteškoće koje se javljaju prilikom vrednovanja činjenica,
3. složenost otkrivanja relevantnih vrednosti,
4. nepredvidivost ponašanja učesnika u procesu, i
5. nejednoznačnost vrednovanja procesa.
Prepoznavanje onih na koje će rizik imati uticaj. Rizik se odnosi na konkretne osobe. Prema
tome nije dovoljno samo statistički odrediti krug onih koje rizik pogađa.
Tehnički pristup naglasak stavlja na tehničke, kvantitativne osobine rizika, daje metode za
procenu rizika. Najvažnije karakteristike ovog pristupa su sledeće: Rizik je proizvod jačine
opasnosti (koja se unapred može predvideti) i verovatnoće ostvarivanja date opasnosti.
Najvažnije metode koje se koriste su: statistička analiza, metod sistemskih analiza,
epidemiološka istraživanja. Barata sa ograničenim brojem posledica, jer se uzimaju u obzir
samo one posledice koje se mogu kvantifikovati.Ljudski faktor, aspekti ponašanja, interakcije
među ljudima se ignorišu, pošto se ovi pokazatelji ne mogu kvantifikovati.Nije odgovarajući
pristup za detaljnu analizu, izvedeni zaključci su uglavnom neprecizni. Koristi takve tehnike
4
koje prepoznaju, procenjuju i mere rizik i ne uzimaju u obzir subjektivne kvalitete. Analize
vrši u obliku: stabla grešaka i stabla događaja. U slučaju analize stabla grešaka, pretpostavlja
se da je greška već nastala, a traži se uzrok greške, to jest šta je prouzrokovalo nastajanje niza
događaja. Stablo događaja daje objašnjenje na to koji događaji dovode do nekih grešaka.
Stablo grešaka predstavlja analizu unazad, dok stablo događaja analizu unapred. Jedini cilj
ovog pristupa je da tehničke informacije kojima raspolaže maksimalno iskoristi i to radi
postizanja sigurnosti. Zbog prevelike racionalnosti ne uzima u obzir subjektivne
karakteristike. Rezultati ovakvih istraživanja mogu da se primenjuju sa velikom dozom
rezerve, ali mogu da posluže i kao osnova kod analize odluka, kao i pristupa kod procene
rizika. Pristup analize odluka modelu odlučivanja je omogućio da subjekti koje dotiče
problem rizika, tzv. nosioci problema, pomoću određivanja elemenata vrednovanja kao i
njihovih pondera i procenom verovatnoće u eksplicitnoj formi mogu da iskažu svoja
mišljenja.
Karakteristike ovog pristupa su sledeće:
Rizik nije objektivna osobina ili karakteristika nekog objekta ili stanja, nego takva mentalna
konstrukcija koja je posledica nekih događanja ili promena.
Donosilac odluke sam bira model kojim će analizirati rizik. Samim tim prihvatiće i one
“greške” koje sa sobom nosi primena datog modela. Verovatnoće i preferencije − osim
statističkih podataka − baziraju se na pretpostavkama, intuiciji, špekulacijama, jednom rečju
na subjektivnim procenama. Posmatrane alternative se vezuju za isti cilj ili problem. Dobitak i
troškovi, koje donosilac odluke vezuje za pojedine alternative, ukazuju i na njegov
odnos prema riziku. Može se analizirati onoliko aspekata rizika koliko donosilac odluke želi.
Uzima u obzir interakciju ljudi sa izvorom rizika. Metode se mogu menjati od problema do
problema. Primenjene tehnike se mogu formirati za konkretan zadatak. Jedna od najčešće
korišćenih analiza je cost-benefit analiza. Razvili su je radi analize uticaja i posledica vladinih
odluka (npr. javni radovi). Metodika ove analize ima za cilj da svaki uticaj ove odluke (bio
posredan ili neposredan) izrazi u novčanim jedinicama.Uticaji odluka se mogu grupirati na
različite načine: neposredan uticaj pojedinih alternativa (neposredno nastali troškovi i dobit), i
posredan uticaj (npr. kod korisnika novih proizvoda), interni ili unutrašnji (delovanje preko
tržišnih procesa) uticaji i externi ili spoljašnji (okruženje)uticaji. U različitim vremenskim
intervalima nastali troškovi i dobit) izraženi u novčanim jedinicama) se agregiraju uzimajući u
obzir i neke vrednosti za diskontovanje. Uzimaju se u obzir i neke neizvesnosti,
npr.predviđanje rasporeda verovatnoće dobiti i troškova, modeliranje pomoću stabla
odlučivanja.
Najvažniji koraci pri cost-benefit analizi:
1. Postavljanje sistema merenja. posrednih i neposrednih, unutrašnjih i spoljašnjih uticaja
alternativa.
2. Predviđanje vrednosti dobiti i troškova (prognozirajući i njihov vremenski raspored i stepen
neizvesnosti) pojedinačno.
3. Upoređivanje i usaglašavanje pojedinačnih mišljenja.
4. Sumiranje diskontovanih vrednosti troškova i dobiti, ponderisanih sa rasporedom
verovatnoća.
5. Određivanje redosleda alternativa na osnovu cost-benefit indeksa.
Prvenstveni cilj cost-benefit analize nije da tačno odredi očekivanu vrednost pojedinih
alternativa odluka (pre svega investicionih), nego da pomogne donosiocima odluke, da
sagledaju i sistematizuju nesigurnosti, koje imaju u pogledu uticaja odluka, koje se rasprostiru
i u vremenu i u prostoru. Poštoje uticaj odluka izražen u novčanim jedinicama, omogućuje
5

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti