1. TA JE ETIKA?

�

Etika potje e od gr ke rije i ethos i latinske rije i mos, moris, moralis to

�

prvobitno zna e naviku,obi aj, uobi ajenu radnju ili vladanje. Etika je znanost

�

o moralu; (filozofija morala), koja istra uje smisao i ciljeve moralnih normi,

�

osnovne kriterije za moralno vrjednovanje, kao i uop e zasnovanost i izvor

�

morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja prou ava ljudsko pona anje

�

koje je prihva eno pod odre enim moralnim aspektom. Ona je normativna znanost, a

�

norme odlu uju o specifi nom karakteru etike i tako ju razlikuju od drugih

�

znanosti. Etika je teorijsko-spoznajna disciplina unutar religije i filozofije,
koja ispituje i istra uje:

�

a) porijeklo, korijen, nastanak i razvoj morala,
b) vr i klasifikaciju i sistematizaciju moralno-eti kih kategorija,

�

c) uspostavlja kriterije i mjerila za vrednovanje moralnih ina i postupaka,

�

d) ispituje i provjerava ciljeve i smisao moralnih htijenja i nakana,
e) i kona no, postavlja fundamentalno pitanje o izvoru, korijenu i zasnovanosti

�

morala uop e.

�

Sa stajali ta religije etika i moral su sastavni i nerazdvojni dio svake

�

religije. Prvi u inak i rezultat religije jeste etika.

�

Tri su su tinske razlike me u eti kim u enjima:

�

a) o izvoru i porijeklu morala,
b) o sadr aju i definiciji dobra i

�

c) o krajnjem cilju, svrsi, smislu ili teleolosu ivota, ljudskih djela,

�

postupaka i pona anja.

�

Razlikujemo autonomno gledi te (po kojemu je izvor morala u ovjeku samom) i

�

heteronomno gledi te (izvor morala je izvan ovjeka), zatim razli ite etike

�

dobra (po kojima je svrha moralnog djelovanja sre a ili ugoda ili korist)

�

usavr avanje i sli no. Etika u sistemati noj formi javlja se sa Aristotelom,

�

koji se smatra utemeljiva em etike kao teorije moralnom djelovanju koje

�

podrazumjeva empiriju. Moral u svojoj su tini predstavlja specifi nu formu

�

ljudske prakse odnosno oblik djelatnog prakti nog odnosa ovjeka prema sebi i

�

drugima.Etika je znanost o moralu, koja istra uje smisao i ciljeve moralnih

�

normi, osnovne kriterije za moralno vrjednovanje, kao i uop e zasnovanost i

�

izvor morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja prou ava ljudsko

�

pona anje koje je prihva eno pod odre enim moralnim aspektom. Ona je normativna

�

znanost, a norme odlu uju o specifi nom karakteru etike i tako ju razlikuju od

�

drugih znanosti. Etika po definiciji ima ire, dublje i ve e zna enje od morala.

�

Kao u enje i nazor etika je istovremeno i po pravilu i teorija morala i sadr aj

�

morala. Kao dvozna an pojam kojim se ozna ava ono to se ti e etike kao

�

teorijske discipline unutar religije i filozofije, ali i na ono to je unutar

�

sadr aja morala samo po sebi eti ki vrijedno, moralno.

�

2.ETIKA ODGOVORNOSTI?
Povijest eti kih u enja, kao to je poznato, ba tini dva osnovna oblika etike:

�

etiku savjesti i etiku odgovornosti. Nasuprot etici savjesti, Max Weber je
postavio zahtjev za etikom odgovornosti. Na taj na in Weber je upozorio da samo

�

odgovornost mo e osigurati moralnost ljudskog djelovanja i pona anja u dobu

�

kapitalizma. On je, naime, prvi ukazao na
zna aj pojma odgovornost za utemeljenje nove etike. Svojim stavom da se

�

ovjekovo djelovanje mo e posmatrati kroz etiku osvje

enja i etiku

�

��

odgovornosti on je zapravo razdvojio savremenu potrebu za etikom od

�

tradicionalnih nazora. Dakle, Weber u svojoj etici odgovornost suprotstavlja
savjesti, daju i primat etici odgovornosti. Dakle, dovode i odgovornost

�

znanstvenika u odnos izme u znanosti i dru tva kroz javnost novog tipa, Weber je

�

postavio obavezu predvi anja posljedica znanstvenog napretka. No, s obzirom na

�

to da je iskustvo novije povijesti upozorilo da je pogre no osloboditi znanost

�

vrednovanja, fenomen odgovornost je do ao u prvi plan, znanstvenik

�

je postao obavezan etikom. Hans Jonas ustvari uva ava stajali ta Maxa Webera o

�

odgovornosti na taj na in to u svojoj filozofiji pojmu odgovornost daje

�

centralno mjesto. On,naime, smatra da je odgovornost nu na u vremenu znanstvene,

�

tehni ko-tehnolo ke civilizacije, ali da dosada nja etika nije insistirala na

�

tom pojmu,zbog ega je ostala neproduktivna u smislu humanizacije novog dru tva.

�

Ovdje se susre emo s modernim konceptom odgovornosti. Rije je o tome da je

�

ovjek du an preuzeti brigu za egzistenciju ovje anstva. Dakle, u vremenu u

�

kojem je egzistencija ovje anstva ovisna o rezultatima znanosti i tehnike, pred

�

ovjeka se postavljaju novi moralni imperativi. To zna i da je u osnovi Jonasove

�

etike briga za o uvanje ivota, to jest cjelokupne prirode. Stoga ovjek treba

�

svijest o du nostima ere tehni ko-tehnolo ke civilizacije. Tu se uo ava obaveza

�

da ljudi dana njice trebaju promisliti svoje djelovanje iz ire

�

perspektive.Ljudsko djelovanje se s postignu ima koja su rezultat znanosti

�

dovodi u najozbiljnije moralno isku enje s obzirom na opasnost po odr anje

�

ivota. Zna aj principa odgovornost postaje posve evidentan posebno kada smo

�

suo eni s mogu no

u prisile napretka, mogu no

u da se rezultati znanosti i

�

��

�

��

tehnike koriste u svrhu zla, dakle kada smo suo eni sa zloupotrebom.

�

3.ETI KI EGOIZAM?

�

Kada od deskriptivnog egoizma u inimo normativno moralno u enje: Opravdano je da

�

svi ljudi djeluju isklju ivo u svojemu vlastitom interesu to nazivamo eti kim

�

egoizmom.
Ako eti ki egoizam uzmemo kao op e eti ko na elo, on sam sebe dokida, jer nikad

�

ne mo e biti dobro za nekoga ako svi drugi tako er te e za onim to je dobro za

�

njih (dakle ako je egoizam univerzalno moralno stanje),a jo manje ako svi drugi

�

trebaju te iti za tim (dakle ako je egoizam univerzalna eti ka norma).Egoizam

�

predstavlja jedan od prakti kih fenomena koji se nalazi u sredi tu reprodukcije

�

moderne dru tvenosti. Mo e se primetiti da egoizam, kao va na determinanta

�

svakodnevnog ivota, nosi, hegelovski re eno, odre enu poznatost, odnosno

�

izvijesnu transparentnost i u pogledu tzv. lai ke svesti. Sa druge strane, pored

�

toga to vi estruko pro ima moderni ivot i prisutan je u raznim modalitetima u

�

okviru predstava pripadnih polu-reflektovanom stavu ,,svakodnevne svijesti ,

�

egoizam se kao problem nalazio i u sredi tu pa nje nau nog razmatranja. U

�

nastojanju da se objasne bitni aspekti tog fenomena, problematika egoizma
istra ivana je u okviru brojnih nau nih disciplina. Egoizam se naj e

e pominje

�

� ��

u kontekstu vrednovanja vlastitih ili tu ih postupaka koji pripadaju raznim

�

formama dru tveno-prakti kog ivota.To vrednovanje ima va no mesto u

�

interpersonalnim odnosima (porodica, prijateljstvo, profesionalni odnosi, etc.),
a pona anje koje se smatra egoisti kim nu no povla i sa sobom reakcije okoline.

�

One se mogu kretati u irokom rasponu (od prezira i osude, preko opravdanja do

�

pohvale). Pomenuta injenica vrednosnog ocenjivanja upu uje na to da je, u prvom

�

redu, rije o ocjenjivanju moralnog tipa, u okviru kojeg se vrednuje moralna

�

dimenzija ne ijeg postupka ili moralni karakter neke osobe u celini. Upravo tom

�

svojom moralnom konotacijom fenomen egoizma nesumnjivo ima relevantnost za etiku
kao filozofsko-prakti ku disciplinu, tj. njen je neosporni predmet istra ivanja.

�

Tu relevantnost potvr uje i injenica iroke zastupljenosti razmatranja ovog

�

problema u eti kim djelima, kao i u brojnim istorijama etike.

�

4.DEONTOLO KA ETIKA?

�

Deontolo ke teorije(deon du nost) negiraju ono to teleolo ke potvr uju. One

�

stavljaju naglasak na postupanje po principu ili prema odre enim univerzalnim

�

moralnim vrijednostima bez obzira na dobre i lo e posljedice tih postupanja.

�

Najpoznatiji deontolog je Kant, a njegov je osnovni moralni princip kategori ki

�

imperativ zasnovan na moralnim pravilima koja bi se trebala univerzalno
primjenjivati i koja bi trebala po tivati dostojanstvo ljudi. Deontologe ne

�

zanima korisnost posljedica, oni naglasak stavljaju na posve enost principima.

�

Prema ljudima se, po Kantu uvijek treba odnositi s po tovanjem i nikada ih se ne

�

smije upotrijebiti kao sredstvo. Deontolozima su, kao to vidimo, uvjetno kazano

�

vredniji motivi i sredstva od rezultata samog djelovanja.

5.TELEOLO KA ETIKA?

�

Teleolo ke teorije (telos svrha) su popularne u suvremenom dru tvu. Premao

�

voj teoriji osnovni i krajnji kriterij ili standard za ne to moralno ispravno,

�

pogre no, obvezuju e itd. jest izvan moralna vrijednost koja je stvorena. One

�

polaze od stava da su eti ki ispravne one odluke koje proizvode najbolje

�

posljedice. U takvom razmatranju postoje varijacije na temu teleologije. Tako
teleolozi hedonisti kih uvjerenja poistovje uju dobro s u itkom, a zlo s boli pa

�

je prema tome ispravno djelovanje ono koje proizvodi veliku prevagu u itka nad

�

boli. Me utim, nisu svi teleolozi hedonisti. Postoje i oni koji dobro

�

poistovje ujus mo i, znanjem, samoostvarenjem, savr enstvom te prema dobru kao

�

takvom usmjeravaju svoje djelovanje. Zajedni ka osobina svih teleologa jest da

�

daju u icima kakvi su radost i veselje, Epikur je smatrao da u itak ine stanja

�

kakva su sloboda od straha i po uda i odsutnost boli. Prema Epikuru, ljudsko

�

djelovanje treba biti upravljeno postizanju nepomu enosti duha.U itavoj su

�

povijesti filozofi kritizirali nauk hedonizma. Me u najve im mu je protivnicima

�

Kant, prema kojemu se moral ne mo e povezati s u itkom ili zadovoljstvom.

�

Utilitarizam je eti ka, pravna, socijalna, ekonomska i psiholo ka teorija, koja

�

u pona anju ljudi kao vrhunsku vrijednost isti e vladavinu principa korisnosti,

�

a ne za titu neke vi e moralne ili neke druge vrline ili vrednosti. U

�

popularnom govoru odnosi se na dru tvenu praksu maksimizacije proizvodnje dobara

�

i razvoja potro a kog dru tva i psihologije, bez obzira na posledice po

� �

�

psihofizi ko zdravlje stanovni tva ili ekolo ku sredinu. Kada se govori o

�

pona anju pojedinca, ono je utilitaristi ko kada je manipulativno i okrenuto

�

samo sopstvenom zadovoljstvu na tetu drugih.Utilitarizam u normativnoj etici,

�

je tradicija koja poti e iz ideja kasnog 18. i 19. vijeka, engleskih filozofa i

�

ekonomista D eremija Bentama i D ona Stjuarta Mila, po kojima je jedna akcija

�

ispravna ako slu i dostizanju sre e, a pogre na, ako izazove suprotan efekat od

�

sre e, ali ne samo sre e onoga ko izvodi akciju, nego i svih onih koje na bilo

�

koji na in ta akcija doti e. Takva teorija je u suprotnosti sa egoizmom, po

�

kojem pojedinac treba da stavlja svoj interes na prvo mesto, ak i na u trb

�

interesa ostalih pojedinaca. Tako e je u suprotnosti sa jednom eti kom teorijom,

�

deontologijom, koja razvrstava akcije na ispravne ili neispravne, bez obzira na
njihove posljedice.

9.PODJELA ETIKE PREMA ODNOSU POJEDINCA I DRU TVA?

�

*individualna etika
*socijalna etika
Individualna etika promatra na ela djelovanja pojedinca u njegovom posebnom i

�

pojedina nom odnosu s drugima, a socijalna na ela djelovanja u svemu to mo emo

�

nazvati drustvom. Znaci, individualna etika se bavi unutarnjom moralnosti,
savjesti, posljedicama pojedinackih dijela prema pojedincu, dok socijalna gleda
pojedinca kao slobodan moralni objekt, ali i cjelinu u kojoj pojedinacna dobra
sluze opcem dobru,a moralnost se ostvaruje kroz skup pisanih pravila. I nacela
socijalne etike su ona koja pripadaju svim ljudima, npr. pravednost, jednakost,
sloboda, tolerancija. Spajanjem socijalne i individualne etike mozemo promotriti
odnos osobe i drustva kojem pripada, jer svako drustvo ima i svoj drustveni
poredak, kakav god on bio. I prema odnosu osobe i drustva mozemo vidjeti njegovo
stajaliste, a stajalista se krecu od krajnje individualnog do kolektivnog.
U shvatanju ovjeka i ovjekova moralnoga djelovanja individualna etika polazi

�

od ovjekove moralne autokreacije. Naziv individualni dolazi od latinske rije i

�

individuum (nedjeljiv) i odnosi se na ovjeka kao pojedinca - individuu. Ovaj

�

smjer etike bavi se moralnim djelovanjem po kojemu su principi izvedeni iz
pojedina ne ljudske svijesti pojedinca. . Drugim rije ima, svaki pojedinac

�

stvara vlastiti svijet koji niko drugi ne mo e stvoriti.

�

Izvanjsko i unutra nje iskustvo jasno nam svjedo e o tome da ovjek uvijek ivi

�

u odnosima i u vezi s drugim ljudima. O ituje se to ne samo u tome to on,

�

unato samostalnosti i slobodi, u svom na inu djelovanja, mi ljenja, govora i

�

cjelokupnog ivota pada pod razli ite tu e utjecaje nego i u tome to bi mnoge

�

ljudske djelatnosti potpuno izgubile smisao kad se ne bi usmjeravale prema
drugoj osobi. To osobito vrijedi za ovjekove govorne djelatnosti. Ne samo to

�

smo jezik nau ili od drugih nego i svako priop enje, obe anje ili zapovijedanje

�

imaju smisla samo ako ih netko drugi uje, razumije, uzima ozbiljno i poslu a.

�

Nitko ne mo e ne to samom sebi obe avati ili zapovijedati, samog sebe ne to

�

moliti. Tako se ve ina ljudske djelatnosti odvija u me uosobnom prostoru , jer

�

kao uvjet svojeg ostvarivanja pretpostavlja osobni odnos i dodir s drugim
ljudima.Najve i su dio tih odnosa interpersonalni, tj. ti u se odnosa izme u

�

pojedinih osoba, jer se zbivaju u individualnom okviru pojedina nih ciljeva, kao

�

to su me usobne komunikacije, zahvalnost, prijateljstvo, iskazivanje asti ili,

�

naprotiv, bijesa, mr nje i sl. Premda su ti odnosi uvijek usmjereni prema

�

drugome, oni ostaju na razini pojedinaca. Razmatranje takvih odnosa pripada zato
podru ju individualne etike.Postoje, me utim i drugi odnosi koji su u punom

�

smislu socijalni, jer se odvijaju izme u skupova od vi e osoba koje su udru ene

�

tako da ine neku cjelinu. Takva udru enja ili zajednice imaju kao cilj neko

�

zajedni ko dobro koje nadilazi pojedince. U tome se nazire ono to redovito

�

nazivamo socijalnim ili dru tvenim fenomenom. Taj se socijalni fenomen mo e

�