1.

 

MERENJE PERFORMANSI 

 

Merenje performansi je postupak za prikupljanja i izveštavanja o dostignu

ć

ima pojedinca, 

grupe ili organizacije. To može uklju

č

ivati upore

đ

ivanje sa strateškim  ciljevima, kao i da li su 

rezultati  u  skladu  sa  planiranim.  Proces  merenja  performansi  zahteva  koriš

ć

enje  statisti

č

kih  i 

drugih  kvantitativnih  modela  kako  bi  se  utvrdili  rezultati.  Pošto  je  nemogu

ć

e  izmeriti  sva 

dostignu

ć

a organizacije istovremeno, posebno što se neki parametri mogu direktno izmeriti dok 

se drugi procenjuju opserviranjem, procena performansi se naj

č

ć

e vrši pore

đ

enjem sa uzorima 

(ben

č

mark).  

U procesu merenja je bitno definisanje mera koje 

ć

e biti koriš

ć

ene za procenu merljivih i 

nemerljivih  performansi. 

Dobre  mere  bi  trebalo  da  imaju  slede

ć

e  karakteristike  (Perofrmance 

Measure Guide, 2009):  

 

Relevantnost

 sa obzirom na aktivnosti organizacije koji se procenjuju i njene ciljeve, 

 

Razumljivost

 odnosno mere su jasne, koncizne i prihvatljive za širu javnost, 

 

Uvremenjenost

 odnosno da informacije stižu na vreme za donošenje odluka, 

 

Uporedivost

  sa  planiranim  merama  performansi  i  njihovim  vrednostima  iz  prethodnog 

perioda, 

 

Pouzdanost

 u smislu da sadrže podatke koji mogu da se verifikuju, u kojima nema grešaka i 

da predstavljaju meru traženih performansi. 

 

Isplativost

 tako da je njihova korisnost ve

ć

a od troškova prikupljanja i obrade podataka. 

 

1.1.

 

T

RADICIONALNE MERE PERFORMANSI

 

Za  merenje  performansi  poslovnih  sistema  tradicionalno  su  koriš

ć

eni  finansijski 

pokazatelji. U stvari ra

č

unovodstvo je smatrano „jezikom poslovanja“ (Kaplan & Norton, 1996). 

U po

č

etku, 

č

ak u vreme Egip

ć

ana, Feni

č

ana i Sumerijaca vo

đ

ene su knjigovodstvene evidencije 

koje su trgovcima omogu

ć

avale pra

ć

enje komercijalnih transakcija.   

U  vreme  eksploatacije  i  globalnih  trgovinskih  kompanija  evaluacija  i  monitoring 

poslovanja su vršeni pomo

ć

u ra

č

unovodstvenih dnevnika. Kasnije u doba industrijske revolucije, 

tokom  19.  veka,  razvijale  su  se  velike  tekstilne,  mašinske,  železni

č

ke  i  fabrike  drugih 

industrijskih  grana  kao  i  trgova

č

ke  i  maloprodajne  kompanije.  Tada  se  javila  potreba  da  se 

izmere benefiti od ekonomije obima i uvo

đ

enja novih tehnologija. Tada su uvedeni novi sumarni 

finansijski pokazatelji kao što su stopa prinosa na investicije (ROI) i stopa prinosa na angažovani 
kapitala (ROCE). Ovi pokazatelji mogu usmeriti preduze

ć

a da interni kapital i investicije koriste 

na  najproduktivniji  na

č

in  i  prate  efikasnost  koriš

ć

enja  finansijskih  i  materijalnih  sredstava  u 

kreiranju nove vrednosti. Efikasnost je re

č

 latinskog porekla 

efficacitas

 i zna

č

i  uspešnost. Jedna 

od  definicija  efikasnosti  je  sposobnost  da  se  minimiziraju  ulaganja  u  ostvarivanju  ciljeva 
preduze

ć

a  tj.  “raditi  stvari  na  pravi  na

č

in”.  Efikasnost  se,  u  najjednostavnijem  slu

č

aju,  kod 

organizacija koje koriste jedan ulaz (troškovi, angažovana sredstva i sl.) za proizvodnju jednog 
izlaza (dobit, profit, prihod i sl.) definiše kao odnos izlaza prema ulazu: 

 

Efikasnost = 

izlaz

ulaz

 

 

 

Navedena  definicija  se  relativno  lako  proširuje  na  slu

č

aj  kada  postoji  više  jednorodnih 

ulaza i izlaza koji se po pravilu izražavaju u monetarnim jedinicama i bez velikih problema se 
mogu  svesti  na  jedinstveni  ulaz  odnosno  izlaz.  U  ovim  slu

č

ajevima  može  se  koristiti  ve

ć

i  broj 

parcijalnih  indikatora  efikasnosti  (produktivnost,  ekonomi

č

nost,  rentabilnost  i  drugi  "ratio" 

koeficijenti) koji se dobijaju stavljanjem u odnos pojedinih ostvarenih rezultata (izlaz) i ulaganja 
(ulaz) (Žarki

ć

-Joksimovi

ć

, 2001).   

 

1.2.

 

F

ARELOVA MERA EFIKASNOSTI

 

 

Farel  je  (1957),  polaze

ć

i  od  neadekvatnosti  parcijalnih  pokazatelja  kao  što  su 

produktivnost  rada  i  produktivnost  kapitala,  predložio  analiti

č

ku  proceduru  za  merenje 

efikasnosti i procenu granice efikasnosti proizvodnje. Farel je razmatrao slu

č

aj kada organizacija 

koristi  više  ulaza  i  proizvodi  jedan  izlaz  i  pretpostavio  je  konstantni  prinos  na  obim  (

constant 

returns  to  scale  -  CRS

).  Neka  organizacija  posluje  sa  konstantnim  prinosom  na  obim  ako 

pove

ć

anje u njenim ulazima rezultuje u proporcionalnom pove

ć

anju njenih izlaza. Farel je uveo i 

definisao slede

ć

e 3 mere efikasnosti: 

1.

 

tehni

č

ku efikasnost (TE), 

2.

 

alokativnu efikasnost (AE) i 

3.

 

ukupnu efikasnost (UE). 

   

Razlika izme

đ

u ove tri mere efikasnosti je u daljem tekstu objašnjena teorijski i grafi

č

ki na 

jednom  jednostavnom  primeru.  Rezultati  su  preuzeti  iz  (Bhat,  Verma,  &  Reuben,  2001)  i 
(Popovi

ć

, 2006). 

 

background image

potrebnu da se proizvede ista koli

č

ina izlaza. To zna

č

i da ako se smanji vrednost jednog mora se 

pove

ć

ati koli

č

ina drugog ulaza da bi se dobio isti izlaz. Jedinica može zna

č

ajno menjati ulazne 

kombinacije  sa  prikazanom  tehnologijom.  Ako  organizacija  posluje  kao  ta

č

ka    na  granici 

efikasnosti može se smatrati tehni

č

ki efikasnom, ali ona ne uklju

č

uje troškove poslovanja. Zato 

je budžet (za raspoložive resurse) dodat na sliku.  

Kapital

R

ad

A

A’

A’’

B

C

Granica efikasnosti

Linija budžeta

0

 

Slika 1.1. 

Tipovi efikasnosti

 

Sa datim budžetom može se kupiti ili radna snaga ili pove

ć

ati kapital. Mogu

ć

e je napraviti 

razli

č

ite kombinacije ulaza sa poznatim cenama. Sve kombinacije koje zadovoljavaju budžet su 

predstavljene  pravom  linijom.  Troškovi  proizvodnje  tražene  koli

č

ine  izlaza  se  minimiziraju  u 

ta

č

ki  dodira  budžetske  linije  sa  granicom  efikasnosti  (ta

č

ka  C).  U  toj  ta

č

ki  se  postiže  potpuna 

tehni

č

ka i alokativna efikasnost. 

Ako  bi  jedinica  predstavljena  ta

č

kom  A    imala  izlaz  kao  i  ta

č

ka  A’  koja  se  nalazi  na 

izokvanti,  tada  bi  bila  tehni

č

ki  efikasna.  Ona  je  tehni

č

ki  neefikasna  pošto  koristi  ve

ć

e  koli

č

ine 

ulaza od potrebnih za proizvodnju istog izlaza kao ta

č

ka A’. Ta

č

ka B je tehni

č

ki efikasna, ali je 

troškovno  neefikasna,  pošto  ta

č

ka  C  proizvodi  isti  nivo  izlaza  sa  proporcionalno  manjim 

troškovima.  

Za ta

č

ku A se mogu izvesti slede

ć

e definicije: 

 

Tehni

č

ka efikasnost (TE)= OA’/OA 

 

Alokativna efikasnost (AE)= OA’’/OA’ i 

 

Ukupna efikasnost (UE)= TE * AE=(OA’/OA)*(OA’’/OA’)= 

OA’’/OA

Dakle,  da  bi  organizacija  A  postala  troškovno  tj.  ukupno  efikasna  potrebno  je  da 

proporcionalno smanji troškove ulaza za vrednost 1-(OA’’/OA). Ovo 

ć

e dovesti do poboljšanja 

alokativne  efikasnosti  za  vrednost  1-(OA’’/OA’),  pošto  se  podrazumeva  da  samo  tehni

č

ki 

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti