Psihologija sporta

OSNOVE PSIHOLOGIJE SPORTA

1. Predmet i metode psihologije sporta

Psihologija općenito nastoji opisati , objasniti i predvidjeti ljudsko ponašanje,
proučava psihičke procese, njihovo nastajanje i ponašanje u različitim situacijama.
Utvrđuje adaptivne mehanizme odgovorne za različite reakcije na čovjekovu
adaptaciju na različite uvjetne sredine.

Psihologija sporta proučava psihičke procese i ponašanje u različitim sportskim
situacijama – adaptivne reakcije u sportu.

Definicija predmeta psihologije sporta po Schillingu iz 1975. godine - istraživanje
psihičkih procesa i njihovih manifestacija kod ljudi za vrijeme i nakon sportske
aktivnosti.

Psihologija sporta proučava uzroke i posljedice tih procesa, ne sport sam za sebe;
proučava igrača, a ne igru ( na pr. istražuje motivaciju u uvjetima poraza ).

Predmet psihologije sporta je cjelokupna ličnost sportaša, rasčlanjena na niz faktora
podijeljenih u dvije skupine:

one koje doprinose potencijalnom sportskom rezultatu

one koje definiraju spremnost sportaša da uloži trud u sportsku aktivnost.

SPORTSKI REZULTAT

←

↑

OKOLINA

LIČNOST SPORTAŠA

←

Kondicija

Motivacija

Snaga

Emocije

Izdržljivost

Namjere

Kvaliteta psihičkih procesa

Htijenja

Poznavanje tehnike
Poznavanje taktike

Potencijalno postignuće Spremnost na postignuće

Cjelokupna ličnost sportaša sa svim fizičkim i psihičkim faktorima sudjeluje u svakoj
sportskoj aktivnosti. Psihologija sporta proučava psihičke procese i ponašanja ljudi
na granici normalnog ulaganja napora.
Neki od problema koje rješava psihologija sporta su :

određivanje jednadžbe specifikacije sporta

proučavanje mladih sportaša i osigurati im neometani razvoj

proučavanje procesa učenja i vježbanja u odnosu na zahtjeve sportske aktivnosti

proučavanje problema motivacije

razvijanje kohezije sportske grupe

razumijevanje individualnih psihičkih problema sportaša, otklanjanje istog i
pružanje pomoći.

Dvije su široke kategorije tema i problema psihologije sporta:

1. proučavanje utjecaja svih psihičkih faktora na ponašanje i uspješnost u

sportu

2. proučavanje psiholoških posljedica sportske aktivnosti.

Međusobne odnose svih kategorija može se prikazati ovako:

LIČNOST SPORTAŠA ↔ SPORT

Metode koje se primjenjuju u psihologiji sporta su:

metoda eksperimenta

metoda opservacije (opažanja)

metoda samo opažanja (introspekcija)

Klinička metoda

Genetička metoda

2. Utjecaj dispozicija i faktora okoline na razvoj cjelokupne ličnosti sportaša

Na formiranje potencijalnog sportaša zajedno djeluju karakteristike pojedinca,
socijalizacijski poticaj, trenutku djelovanja poticaja, genetski faktor, poticaj okoline i
vremenski faktor.

Zadnja tri faktora su u konstantnoj interakciji tijekom cijelog razvoja, tvoreći
individualnost, posebnost, različitost svakog sportaša, čak i u istom sportu, te utječu
na izbor sporta, na prezentaciju u sportu, na ponašanje na treningu i natjecanju.

Na cjelokupni razvoj sportaša utječu genetski i vanjski utjecaji, prevladavanje
procesa sazrijevanja i procesa adaptacije . On varira i ovisi o nizu faktora:

1. specifičnost osobine koja se promatra tijekom razvoja
2. razvojno razdoblje u kojemu promatramo sportaša
3. spol sportaša
4. vrsta sporta
5. karakteristike okoline koja djeluje na sportaša (tzv. Efikasna okolina).

Genetske mogućnosti predstavljaju limitirajući faktor za bavljenje sportom. Ako
pojedinac nije“talentiran“ tj. nema dovoljno genetskog potencijala za razvoj određenih

2. Kao specifični faktor okoline koja modelira cjelokupnu ličnost sudionika u

određenom smjeru:

- kompetitivni karakter sportske aktivnosti – često su štetne za fizičko i
psihičko zdravlje;
Sport osigurava dodatne mogućnosti igre – dijete može zamrziti tjelesnu aktivnost
ako se ona provodi u prestrogim kompetitivnim uvjetima,

- rano i organizirano bavljenje sportom sigurnije i zdravije – prerani početak
može dovesti do „potrošenosti“, „pregorijevanja“;
Djeca se moraju što ranije natjecati – ne pod pritiskom odraslih, već samo za rezultat.

          -    postupci trenera  -  pozitivni postupci  trenera potkrepljenje,   ohrabrenje,
tehnička instrukcija, a ne kažnjavanje; ublažiti natjecanja i omogućiti da se u sportu
igraju,

         -    ličnost i educiranost trenera -  mladi  sportaš imitiraju ili se identificiraju sa
ličnosti trenera; Slabije poznavanje trenerskog posla – može štetiti razvoju mladih
sportaša; mora razviti poštovanje prema treneru.

3. Kognitivne sposobnosti i uspjeh u sportu

Definicija inteligencije po Wechsleru (1958. godine ) - globalni kapacitet pojedinca da
djeluje s namjerom, misli racionalno i efikasno se bavi svojom okolinom.

Kognitivne sposobnosti su značajne za čovjekove aktivnosti, zanimanja i sportsku
aktivnost.
Kognitivne sposobnosti su važne za uspjeh sportaša, povezane su sa
emocionalnim,motivacijskim funkcijama i strukturom ličnosti u cjelini.

Teorije o strukturi kognitivnih sposobnosti su:

funkcionalne teorije- ističu procese koji se odvijaju kada pojedinac sudjeluje u
nekoj intelektualnoj aktivnosti.

strukturalne teorije stavljaju težište na određene tipove mišljenja (psihičke
procese) i njihove rezultate.

Na temelju obje teorije kognitivne se sposobnosti mogu objasniti:

1. Funkcioniranjem input procesora,odnosno perceptivnim rezoniranjem.
2. Funkcioniranjem paralelnog procesora, odnosno procesima edukcije relacija i

korelata.

3. Funkcioniranjem serijskog procesora, odnosno simboličkim rezoniranjem.
4. Funkcioniranjem centralnog procesora, odnosno opće kognitivne sposobnosti.
5. Dugotrajnom memorijom, elementom koji jedini nije zajednički opisanim

modelima.

Kakva je povezanost sportske aktivnosti i kognitivnih sposobnosti?
Mišljenje jedne nesportske javnosti glasi: za bavljenje sportom nisu potrebne vrlo
razvijene kognitivne sposobnosti, sportaši su nedovoljno inteligentni, slabiji učenici,

studenti od ostalih, nije potrebno „puno misliti“ već samo trenirati, ponavljanje
jednostavnih besmislenih pokreta.

Da li je to stvarno tako ili je zabluda?
Mnoga istraživanje na vrhunskim košarkašima, nogometašima, prvoligašima
(košarkaši , odbojkaši, rukometaši), mlađi sportaši koji se tek usmjeravaju prema
vrhunskim rezultatima pokazuju da sportaši posjeduju bolje razvijene kognitivne
funkcije od nesportaša.

Istraživanja na srednjoškolcima koji su se bavili školskim sportom ili trenirali u nekim
klubovima postigli su bolje rezultate na jednoj skali inteligencije.

U nekim slučajevima razlike nisu bile toliko izrazite, u nekim su sportovima dobivene
razlike suprotnog smjera.

Iz dosadašnjeg razmatranja se može zaključiti da su sportske grupe ispitanika u
većini slučajeva iznadprosječne, ali da postoji iznimka od tog pravila.

Postavimo li problem drukčije - kakva je struktura kognitivnih sposobnosti za uspjeh
u sportskoj aktivnosti?
Analizom sportske aktivnosti i njezine moguće kognitivne elemente, tj. nekoliko
skupina osnovnih karakteristika tih aktivnosti možemo odgovoriti na pitanje.

Sportove možemo opisati pomoću tri sustava nužnih karakteristika:

Strukturalnog- aktivnost kako je definirana sportskim pravilima, konvencijama i
dogovorima( propisane akcije, zahvata, suradnje igrač, određenih
pravila ,propisanih dijelova pojedinog sporta – taktika ).

Kretnog – svi pokreti i sklopovi pokreta-skup svih kretnji (skokovi, trčanje,
bacanja, okretanja u prostoru, manipulacija objektom i sl.- tehnika).

Motoričkih sposobnosti- sve sposobnosti koje sportašu omogućuju da nauči i
realizira kretne strukture iznadprosječno u okviru pravila.

Sva tri sustava određuju kognitivno opterećenje sportskih aktivnosti.
Kompleksniji sport pod vidom svojih strukturalnih karakteristika zahtijeva veće
kognitivno opterećenje sudionika u tom sportu.

Ako su kretne strukture u nekom sportu složene, profinjenije, pokreti finiji, precizniji,
neuobičajeni, u početnim fazama učenja i vježbanja, kognitivne sposobnosti će
sudjelovati više.

Motoričke vještine sadrže dvije vrste znanja:

Praktično znanje – sklopovi vještina, shema, motornim programima – u svakoj
aktivnosti nije reprezentativno u svjesnoj memoriji.

Konceptualno znanje – informacije o okolnostima i kojima se motorna shema
može primijeniti, dostupno u svjesnoj memoriji (pojedinačno iskustvo).