1. UVOD

Socijalno   osiguranje  je   oblik  socijalne   politike   socijalne   zaštite  kojim   se 

zaposlenima   i  članovima  njihovih   obitelji   garantuje   materijalno   obezbeđenje   i 

zdravstvena zaštita

1

. Socijalno osiguranje uključuje: zdravstveno osiguranje, penzijsko i 

invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Postoji obavezno osiguranje 

kod koga postoji zakonska obaveza poslodavaca i zaposlenih da uplaćuju doprinose u 

odgovarajuće fondove (PIO, Zdravstveni fond itd.) i dobrovoljno socijalno osiguranje 

kod koga je uplaćivanje doprinosa zasnovano na dobrovoljnoj bazi. Osnovna prava iz 

zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja garantovana su   zakonom. Njihovo 

ostvarivanje   i   druga   prava   regulišu   fondovi   osiguranja   svojim   aktima.   Zakonima   su 

predviđeni obavezni vidovi zdravstvene zaštite za svo stanovništvo.

Socijalno osiguranje je stara tema, kao što je staro i samo čovječanstvo. Kolika je zrela 

svijest čovjeka, današnjeg čoveka, na tom nivou zrelosti nalazi se i kvalitet socijalnog 

osiguranja.                

 Njega ne treba gledati po ličnoj želji, tj. koliki nam je nivo socijalnog osiguranja 

potreban, nego uopćeno, tačnije, kolika je najveća potreba za njim, a iz drugog aspekta 

kolika je najveća donatorska mogućnost, a da rezultati rada davaoca ne budu ugroženi, 

destimulisani. Najljepše bi bilo kada bi se zapravo radilo, tj. davalo, po sopstvenim 

mogućnostima, a dobijalo, zarađivalo, po potrebama. Pošto ova ideja, ni kao hrišćanska, 

a ni kao komunistička se nije ostvarila, i dalje ostajemo pri težnji ka jednom idealnom 

socijalnom društvenom uređenju gdje kao prvo niko ne bi živio ispod jednog normalnog 

nivoa i gdje bi svako imao hranu, odjeću, obuću, smeštaj sa minimalnim konforom, 

odmor, mjesto i način za provođenje odmora, te zdrastvenu, invalidsku i dostojanstvenu 

starosnu zaštitu, a na kraju nikako ne treba zanemariti i pravnu, moralnu, tj. jednom 

riječu i ljudsku pravdu.

1

 

Politička enciklopedija, Savremena administracija, Beograd,1975.god., str.1012.

2

background image

2. POJAM SOCIJALNOG OSIGURANJA

Socijalno osiguranje, osiguranim licima na principima obaveznosti, uzajamnosti i 

solidarnosti, obezbeđuje zdravstvenu zaštitu i materijalna davanja u slučaju nastanka 

pojedinih socijalnih rizika, kao što su bolest, starost, invalidnost, nezaposlenost i smrt. U 

literaturi postoje različita terminološka i pojmovna određenja socijalnog osiguranja. Ono 

je jedan od najvažnijih metoda socijalne politike, ono predstavlja metod zaštite lica 

pogođenim   socijalnim   slučajem.   Poslije   metode   socijalnog   osiguranja     kao     metod 

socijalne zaštite razvilo se socijalno obezbjeđenje. Ova dva metoda su u procesu razvoja 

socijalne politike u stvari nastali jedan od drugog, tako je socijalno osiguranje tokom 

svog sopstvenog razvoja preraslo u socijalno obezbeđenje.

Socijalno osiguranje, kao pojam, nije postajalo sve do buržoaske revolucije, ali kao 

činjenica, tj. potreba za tim već je bila prisutna od početka klasnog, plemenskog društva, 

gde je nastala prvobitna svojina na sredstvima za rada, a u raspodjeli i podjeli viška 

vrijednosti, proizvoda. Pomenuta sredstva su prisvajali jači pojedinci, a slabijima bi 

nešto udijelili po sopstvenom nahođenju.

U kapitalizmu radnici (klasa bez svojine sredstava rada) postali su slobodni i 

pravno i ekonomski, a kao takvi osim svoje radne snage nisu imali ništa, pa u slučaju 

bolesti ili starosti, ili zbog bankrota kapitaliste izgubili bi posao, što nije bilo rijetkost u 

to vrijeme. Zbog toga, nastali su radnički pokreti, sindikati, koji su počeli da se bore za 

poboljšavanje socijalnog stanja radnika.

Danas radnici imaju na tržištu verifikovanu i valorizovanu zaradu, zdravstveno i 

penzijsko osiguranje, zaštitu za vrijeme nerada (ne svojom krivicom), a preko svojih 

sindikalnih organa učešće i u upravljanju i raspodjeli viška vrijednosti, koje su stvorili sa 

sredstvima za rada svojih poslodavaca.

2.1 Osnovna načela socijalnog osiguranja

4

Socijalno     osiguranje   je   sastavni   dio   socijalne   politike   i   njome   usmjerenih 

društvenih odnosa koji se odnose na obezbeđenje socijalno - materijalne, zdravstvene i 

biološke   sigurnosti   osiguranika   i   osiguranih   lica   od   pojedinih   socijalnih   rizika   na 

principu   finansijskih   doprinosa,   uzajamnosti   i   solidarnosti.   U   bliskoj   je   vezi   sa 

socijalnim   osiguranjem   je   pojam   socijalnog   obezbeđenja.   To   potvrđuje   i   Atlanska 

povelja 

2

 u kojoj se kaže da „u cilju saradnje na ekonomskom polju treba naročito da se 

obezbijede   što   povoljniji   uvjeti   rada,   povoljnije   ekonomske   situacije   i   socijalne 

sigurnosti’’.

U literaturi se pored termina socijalna sigurnost upotrebljava i termin socijalno 

obezbeđenje. To su dva termina koja pokrivaju istu sadržinu. Inače, socijalno osiguranje

je jedna društvena vrijednost kojoj   teži svako društvo, društvena grupa ili pojedinac. 

Osnovna načela socijalnog osiguranja su:

1)

Načelo obaveznosti

 – koje znači da se socijalno osiguranje sprovodi na osnovu 

samog   zakona,   odnosno   ne   zavisi   od   volje   radnika.   Obavezno   socijalno 

osiguranje se odnosi na zaposlena lica, lica koja obavljaju samostalnu djelatnost i 

na zemljoradnike, dok se osiguranje građana koji nisu obuhvaćeni obaveznim 

osiguranjem uređuje zakonom, na osnovu principa dobrovoljnosti.

2)

Načelo potpunosti i sveobuhvatnosti

 – koje znači da su socijalnim osiguranjem 

obuhvaćena   sva   zaposlena   i   druga   lica.   Postoje   tri   kategorije   lica   koja   su 

obuhvaćena obaveznim socijalnim osiguranjem, a to su: 

osiguranici

 (lica koja su 

izvorno osigurana po nekom ličnom statusu ili svojstvu – npr. radnici, lica koja 

obavljaju samostalnu djelatnost i zemljoradnici), zatim 

osigurana lica

 (korisnici 

prava koji su osigurani posredstvom osiguranika, kao štu su  članovi uže obitelji, 

ako  nisu osigurani po nekom drugom osnovu) i 

lica koja su osigurana samo u 

2

 

Atlantska povelja, Wikipedia, 11. Mart 2014.god., 

http://sr.wikipedia.org/wiki/Atlantska_povelja

, Zadnji 

put otvarano 10.01.2014.god.

3

 

 Tintić, N., Radno i socijalno pravo, Narodne novine, Zagreb, 1972.god. 

-

Nikola Tintić ističe da se sistem socijalne sigurnosti mora razvijati u pozitivnom smislu. On pod 
tim podrazumeva ne  samo to da  su ljudi zadovoljili  svoje  sadašnje potrebe, već  i da  imaju 
nesigurnu budućnost, u smislu da su oslobođeni straha za sutra.

5

background image

Dvije karakteristike razlikuju socijalno od privatnog osiguranja. Prvo, socijalno 

osiguranje  je  obavezno.   Svako   u   određenoj   grupi  mora  da   bude  osiguran   i   da  plati 

određenu   sumu   novca   za   doprinos.   Zdravstveni   doprinosi   uplaćuju   se   prema 

mogućnostima, a zdravstvena zaštita koristi se prema potrebama. Obično se doprinosi za 

zdravstveno osiguranje računaju kao procenat od bruto ličnog dohotka, bez uzimanja 

zdravstvenog rizika u obzir. Kad osoba (ili njihov određeni broj) plati doprinos, ta osoba 

onda ima pravo na određene beneficije (zdravstvene usluge, bolovanje, itd.). Drugo, 

socijalno osiguranje i beneficije propisani su zakonom i podzakonskim aktima. Zbog 

toga, zapravo, govorimo o socijalnom ugovoru između pokrivene populacije i sistema. 

Osigurana lica slažu se da uplate određenu sumu novca, uz uvjerenje da će taj novac biti 

korišćen na fer i efikasan način, kako bi se finansirala zdravstvena zaštita i svih koji su 

dio tog sistema.

Socijalno   osiguranje   nije   smišljeno   da   obezbijedi   univezalnu   pokrivenost 

stanovništva. Većina osiguravajućih paketa obezbijeđuje pokriće radnika u formalnom 

sektoru. Kada neka zemlja želi da obezbijedi univerzalno pokriće, vlada mora da koristi 

sredstva općeg dohotka kako bi dotirala doprinose za nezaposlene, siromašne, socijalno 

ugrožene skupine isl.

Može   se   govoriti   i   o   dva   tipa   socijalnog   osiguranja.   U   okviru   Bizmarkovog 

modela

4

  uspostavljaju se planovi socijalnog osiguranja, koji su pod upravom mnogih 

neprofitnih organizacija i obično se nazivaju fondovima u slučaju bolesti. Mogu da se 

takmiče ko će da privuče više osiguranika, ali po strogim pravilima. Međutim, problem 

ovog   sistema   je   štetna   selekcija   i   visoki   administrativni   troškovi   zbog   privlačenja 

klijenata.   U   nekim   zemljama,   planove   socijalnog   osiguranja   održava   samo   jedna 

agencija. Neki ekonomisti posmatraju socijalno osiguranje kao program koji se finansira 

iz poreza, uglavnom zbog toga što je plaćanje doprinosa obavezno. 

Međutim, postoje veoma bitne razlike između osiguranja koje se finansira od doprinosa 

od općeg poreza i socijalnog osiguranja:

4

 

Benčević – Striehl, H., Ekonomika u zdravstvu, ptt.

-

“Sustav finansiranja na osnovi socijalnog zdravstvenog osiguranja naziva se i  

Bizmark model

prema kancelaru Bismarcku za vrijeme čije vlasti je 1883.godine u Pruisiji po prvi put uveden 
ovakav model financiranja zdravstvene zaštite” 

7

Želiš da pročitaš svih 22 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti