Platonov pojam dobra
UNIVERZITET U NOVOM SADU
FILOZOFSKI FAKULTET
Odsek za filozofiju
SEMINARSKI RAD
PREDMET: ETIKA
Tema
: PLATONOV POJAM DOBRA
Mentor: Student:
Prof.dr.
Novi Sad, XXXX. god.
SAŽETAK:
Platon je zastupao Sokratovo shvatanje da su vrlina i znanje
izjednačeni. Mudro je težiti onome što je dobro i korisno, a nerazborito je ići za
onim što je štetno. Postoje različite vrline, ali sve te različite vrline tvore jedinstvo
jer predstavljaju izraze jednog istog znanja o dobru i zlu. Razne vrline su
sjedinjene u razboritosti, u poznavanju onoga što je istinski dobro za čoveka.
Platon je smatrao da čulni svet nije istinski predmet naše spoznaje: istinski se može
spoznati samo bezvremenski, nenastali i nepropadljivi svet ideja. Prema Platonu,
dobar život pre svega podrazumeva poznavanje ideja. No, za dobar život, od
ključnog je značaja da čovek bude svestan toga da se tu radi samo o
"drugostepenom" znanju, da jasno razlikuje opažajni svet od carstva večnih ideja.
Materijalnom svetu se, dakle, ne okreću leđa, ali čovek mora znati da je taj svet
samo kopija carstva večnih ideja. Ideje predstavljaju istinsku stvarnost i samo za
njih se može reći da Jesu jer one niti nastaju niti nestaju. One predstavljaju
nepromenljiva merila za ponašanje, apsolutna merila i norme, apsolutne ideale.
Dakle, ideje su večne i nepromenjive biti tj. suštine svega. Kod Platona postoji
hijerarhija ideja i u toj hijerarhiji najviša je ideja Dobra. U njoj su obuhvaćene sve
druge ideje, ona je suštinski sadržaj sve realnosti, izvor sadržaja i bit, suština. Tako
postoji jedan ideal hrabrosti, jedan ideal umerenosti, jedan ideal pravednosti. Svaka
pojedinačna stvar podređena je jednoj ideji, a ideje su podređene jednom
sveobuhvatnom idealu tj. ideji Dobra.
KLJUČNE REČI: moral, etika, Platon, Dobro, Država
2

U V O D
Prema definiciji reč etika je grčkog porekla -
etika
(grčki
etos
= kuća, gnezdo,
ethos
= običaj,
ethikos
= moralan) označava prvenstveno naviku, tj. naviknute, spoljašnje,
uobičajene radnje, ali se odnosi i na unutrašnja, voljna, duševna svojstva i odlike.
Etika spada u oblast filozofije koja se naziva aksiologija ili teorija vrednosti. Zato,
možemo zaključiti da je:
Etika, dakle, nauka o moralu ili etosu, odnosno filosofska disciplina koja ispituje
ciljeve i smisao moralnih htenja, osnove kriterijume za vrednovanje moralnih dela kao i
uopšte zasnovanost i izvor morala.
Ona se bavi izučavanjem morala i pojmovima dobrog i ispravnog. Svaka etička teorija
sadrži dve komponente tj. teorije i to:
1) onu koja određuje šta je dobro ili vredno i
2) ona koja određuje šta je ispravno.
Danas je široko rasprostranjeno shvatanje da etičko ponašanje jeste dobro i
ispravno delanje. Delanje je specifično Ijudski način odnosa čoveka prema vlastitoj
ljudskoj biti prema drugim ljudima. Ono ne nastaje spoznajnim unošenjem spoljašnjeg
empirijskog i objektivnog realiteta u ljudsku svest , već delanje nastaje u samosvesnom
odnosu ljudske svesti prema vlastitoj čovečnosti, kao i u odnosu čoveka prema drugim
ljudima. Osnovu delanja čini čovekov izgradjeni karakter, koji se ispoljava u područima
ličnog, privatnog i javnog življenja.
4
ZNAČAJ I OBLICI ISPOLJAVANJA MORALA
Reč moral upotrebljava se u više značenja od kojih su najčešća sledeća dva:
Prvo, reč moral upotrebljava se u vrednosno-neutralnom smislu. To je slučaj onda
kada se označavaju osobenosti načina ponašanja nekog pojedinca, neke
grupeneke zajednice ili neke istorijske epohe, bez obzira da li je reč o pozitivnom
ili negativnom, dobrom ili rđavom, uzdignutom ili neuzdignutom ponašanju. O
moralnom liku nekog čoveka, o moralu govori se, misleći se pri tome na
ponašanje uopšte, uključujući i dobre i rđave pojave, odnosno osobine. U ovom
značenju često se umesto reči moral uzima izraz moralitet ili ''pozitivni
moralitet'';
Drugo značenje reči moral je vrednosno određeno, a ne neutralno. Naime, u
većini slučajeva reč moral upotrebljavamo sa značenjem koje se određuje u
suprotnosti sa nemoralom, to jest za oznaku samih pozitivnih, dobrih osobina.
Iz rezultata teorijsko-empirijskih analiza proizlazi da su osnovne,
fundamentalne moralne kategorije ili oblici ispoljenja onog što nazivamo
moralom:
1) moralni sud,
2) postupak,
3) karakter,
4) savest,
5) obaveza ili dužnost,
6) kriterij ili pravilo,
7) vrednost i hijerarhija vrednosti,
8) dobro i zlo,
9) ispravno i neispravno,
10)treba i ne treba.
Naime, ono što imenujemo kao moral ili moralitet jednog čoveka, naroda,
doba i sl. jeste ukupno ime za niz povezanih manifestacija ili oblika . Da bismo te
oblike uočili, imenovali, najpogodnije je poći od jednog od njih koji se najčešće,
svakodnevno sreće i koji izražava sve druge oblike, tj. na moralni sud ili ocenu.
Naime, svi mi svakodnevno iskazujemo takve sudove, govoreći da nešto jeste
dobro ili zlo. To nešto na što se moralni sud odnosi jeste neki proces, postupak,
odnos, držanje, ponašanje, delanje, delo ili karakter nekog čoveka ili nas samih
koji takav sud izričemo i o sebi, o vlastitoj ličnosti. Prema tome, objekat etičke
ocene su ne samo individualni i međuindividualni odnosi već i grupni i
međugrupni, organizacioni, institucionalni - društveni odnosi, odnosi među
društvenim grupama.
Da bi se neki proces, postupak, odnos neko delo ili delanje, ocenio kao
moralno dobar ili rđav, potrebno je imati merilo, kriterijum po kome se sudi ili
meri, sa kojim se upoređuje. Ti kriterijumi ispoljavaju se u obliku normi ili
pravila koja u stvari znače modele, oblike načina ponašanja kojih se treba držati.
Primeri moralnih normi ili pravila su: da treba održati reč koju smo dali prijatelju;
da se ne sme krasti, ubijati, lagati, proneveriti, ...
5

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti