Najbitnije iz krivičnog prava
1. Klasična škola - kraj XVIII i početak XIX vijeka
- Osnivač tzv.
klasične škole Anselm Fojerbah (1775 1833). Radovi “Revizija osnovnih
postavki i pojmova pozitivnog kaznenog prava” iz 1800. i “Udžbenik
cjelokupnog njemačkog kaznenog prava” iz 1801. predstavljaju prvu
sistematsku razradu krivičnog prava na naučnim principima i naprednim
idejama. Teoriju o cilju kazne nazvao je “teorijom generalne prevencije
psihološkom prinudom”, prema kojoj se već samim propisivanjem kazne
u zakonu unaprijed psihološki djeluje na sve potencijalne počinitelje k.d.
Karakteristike škole klasičnog prava: 1) krivično pravo je apsolutna i
nepromjenjiva kategorija koja ima svoje religiozno, filozofsko ili
prirodnopravno porijeklo; 2) krivično djelo je moralo biti unaprijed
određeno zakonom kao apstraktno logi ka konstrukcija pri čemu se nije
uzimalo u obzir da je to društvena pojava podložna zakonima društvenog
zbivanja; 3) kazna je jedina krivična sankcija koja je morala biti
proporcionalna težini djela i stepenu krivnje - izricanjem kazne sud je
završavao svoju ulogu, faza izvršenja ga nije zanimala; 4) izvršenjem
kazne počinitelj k.d. je trebao platiti svoj dug društvu radi udovoljenja
ideje pravde i uspostavljanja pravnog poretka koji je narušen; 5)
počinitelj je morao biti uračunljiv i kriv; 6) individualizacija je teško
usvajana i to više u odnosu na objektivne, a ne subjektivne kriterije.
2. Antropološka škola - prva polovica XIX vijeka
Francuski sociolog
Gabrijel Tard (1843 – 1904) Knjiga “Uporedni kriminalitet” Prikupljanje
statističkih podataka o kriminalitetu i njihovom analizom nastoji ukazati
na porast kriminaliteta na što su utjecale pojačane proturiječnosti
kapitalističkog društva. Osnovne metode su promatranje i eksperiment
pri čemu je osnovna pažnja usmjerena prema počinitelju k. d. i shvatanje
da se osnovni uzroci nalaze u samom počinitelju odnosno njegovoj
konstituciji što znači da su oni endogene prirode.Tu tezu razrađuje i
liječnik Čezare Lombrozo (1836-1909) specijalist za sudsku medicinu
koji je svojom knjigom “Čovjek zločinac” iz 1876. g. utemeljio tzv.
antropološku školu u nauci krivičnog prava.Provodi antroploška
mjerenja nad osuđenicima u zatvoru u Torinu i zaključuje da su to osobe
sa velikim brojem anomalija (fizičkih i psihičkih) koje su takve po svojoj
prirodi (species generis humani) i da ne mogu drugačije biti. Njegova
zasluga je u tome što je skrenuo pažnju na počinitelja k. d. i usmjerio
buduća istraživanja u tom pravcu uslijed čega se razvija kriminologija
kao samostalna naučna disciplina.
3. Pozitivna škola
-Italijanska pozitivna škola krivičkog prava - Enriko
Feri (1856 – 1928.) “Kriminalna sociologija” – 1881. Rafaele Garofalo
1852 – 1924. “Kriminologija” - 1885. Enriko Feri smatra da u genezi
zločina postoje 3 faktora: individualni vezani za ličnost (organska
konstitucija, anomalije inteligencije, rasa, dob, spol itd.); fizički
(godišnje doba, klimatski uvjeti, temperatura, tlo itd.) i , socijalni
(društveni odnosi, organizacija pravosuđa, religija, obrazovni sistem,
obitelj itd). Feri odbacuje slobodu volje, a time i moralnu odgovornost i
1
zagovara zakonsku ili socijalnu odgovornost. Odbacuje kaznu, te
predlaže sankcije koje bi trebale biti prilagođene ličnosti delinkventa
(mjere društvene odbrane od opasnosti delinkventa). Svi se delinkventi
dijele u dvije kategorije: na krivce iz endogenih ili unutrašnjih razloga i
krivce iz vanjskih ili egzogenih razloga, a posebno socioloških. Dalje ih
dijeli u pet kategorija (tzv. pentagon): rođene, duševno bolesne, iz strasti,
iz navike i slučajne. Za pojedine tipove delinkvenata predviđa i pojedine
mjere društvene odbrane. Garofalo u centar pažnje stavlja ličnost
počinitelja k. d., daje prednost specijalnoj prevenciji u odnosu na
generalnu, a kao kriterij za određivanje kazne treba biti opasnost
počinitelja, a ne težina k. djela. Poznata je njegova teorija o prirodnom
zločinu pod kojim podrazumijeva zločine kojima se vrijeđa osjećaj
samilosti i osjećaj poštenja dok sve ostale zločine smatra proizvoljnim
tvorevinama zakonodavca.Osnovne ideje ove škole: 1) sloboda volje
(indeterminizam) ne postoji, 2) delinkventi su u osnovi abnormalna bića
3) psihičke anomalije često su praćene fizičkim anomalijama, 4) svako
pojedino k. d. rezultat je 3 vrste faktora (individualni, fizički i socijalni),
5) uslijed različitosti faktora koji dovode do kriminaliteta delinkventi se
svrstavaju u više tipova: rođeni, duševno bolesni, iz navike, iz strasti i
slučajni; 6) od tipa delinkventa i njegove opasnosti ovisi mjera društvene
odbrane; 7) sankcije su apsolutno ili relativno neodređene, traju dok traje
opasnost delinkventa.
SOCIOLOŠLA ŠKOLA
- Za dalji razvoj nauke krivičnog prava i
krivičnog zakonodavstva poseban značaj ima doktrina trojice berlinskih
profesora krivičnog prava: Franc von List (1851-1919) koji je zajedno sa
Adolfom Prinsom iz Belgije i G. A. Hamelom iz Holandije osnovao
Međunarodnu kriminalističku uniju s ciljem propagiranja nove ideje
reforme krivičnog prava na međunarodnom planu. Unija je prestala
djelovati 1924. godine kada je prerasla u Međunarodno udruženje za
krivično pravo koje postoji i danas. List stavlja naglasak na socijalne
faktore i njgove se ideje nazivaju sociološkim. Drugi naziv ove škole je
moderna škola krivičnog prava i njemačka škola krivičnog prava imajući
u vidu Lista kao utemeljitelja i glavnog predstavnika.Osnovne ideje su:
1) zločin nastaje pod djelovanjem više faktora - individualnih i
socijalnih, pri čemu su socijalni dominantni posebno ekonomski –
siromaštvo, glad, teški životni uvjeti itd. 2) u centru posmatranja je
počinitelj djela jer se kažnjava zločinac, a ne zločin 3) svrha kazne je
specijalna prevencija 4) ističe se štetnost kratkotrajnih kazni lišenja
slobode, kaznu treba individualizirati - prilagoditi osobi počinitelja tako
da akutne delinkvente zastraši, popravljive popravi, a nepopravljive
neutralizira tj. učini ih neškodljivim.
NEOKLASIČNA ŠKOLA
- U prvoj polovini XX vijeka razvijaju se
teorije koje su na poziciji da sloboda volje nije od značaja za postojanje
k. odgovornosti. Krivična odgovornost ima osnov u moralnoj
odgovornosti. Osim odgovornosti postoji i opasnost počinitelja od koje
2

SAVREMENE KONCEPCIJE U NAUCI KRIVIČNOG PRAVA
-Sagledavanjem razvoja krivičnog prava u posljednja dva vijeka
uočavaju se različite koncepcije o ulozi i zadacima krivičnog prava koje
su imale progresivan karakter za nauku krivičnog prava. U nauci
krivičnog prava ne mogu biti postavljena neka pravila koja ne bi bila
podložna promjenama i koja bi ostala neizmjenjena za sva vremena jer je
krivično pravo u stalnom razvoju, mjenja se i usavršava. U savremenoj
nauci krivičnog prava postoji mješovita koncepcija koja u osnovi
predstavlja pomirenje koncepcija etički utemeljene klasične škole s jedne
strane, i utilitarističke usmjerenosti pozitivne i sociološke škole s druge
strane. To je izraz jedne savremene varijante neoklasicizma po kojim je
postavkama koncipirana i većina današnjih krivičnih zakona kao i zakon
koji je danas na snazi u B i H. To je krivično pravo zasnovano na krivnji
i u skladu sa stepenom svoje krivnje. Neuračunljivi počinitelj nije kriv
zbog svog duševnog stanja, što ne znači da nije opasan za okolinu i da
neće ponoviti k. d. zbog čega se smješta u ustanovu radi čuvanja i
liječenja. Iako se kazna odmjerava obzirom na stepen krivnje uzima se u
obzir i ličnost počinitelja da bi se odmjerila kazna koja će najviše
doprinijeti specijalnoj prevenciji. Uprkos mnoštvu krivičnih sankcija
kazna je i dalje dominantna krivična sankcija. Kažnjavanje u osnovi
treba služiti resocijalizaciji delinkventa i njegovoj reintegraciji u
društvenu sredinu. Međutim, kako je evidentan porast kriminaliteta u
posljednje vrijeme pojavom njegovih novih i opasnih oblika kao što su
organizirani kriminalitet i sve brutalniji oblici nasilja, ističu se zahtjevi
za pooštravanjem krivničnopravne represije. Pri tome se negiraju
vrijednosti kao što su ideje prevencije, individualizacije, resocijalizacije,
a zagovara se povratak na kazne koje će počinitelja odvratiti od nasilja, a
poštenim građanima pružiti osjećaj sigurnosti.
IZVORI KRIVIČNOG PRAVA
- Izvori prava uopće, pa tako i
krivičnog mogu se dvojako shvatiti tj. u materijalnom i formalnom
smislu. Izvori prava u materijalnom smislu (fontes juris essendi) su u
stvari sami društveni odnosi koji postoje u određenoj društvenoj
zajednici i koji uglavnom uređuju i pravni poredak te zajednice. To su
društveni odnosi koji čine društveno biće određene državne ili društvene
zajednice koji su uređeni krivičnopravnim normama. Formalni izvori
prava (fontes juris cognoscendi) su izražajni oblici u kojima su sadržane
pravne norme određene grane prava i preko kojih oblika se te pravne
norme spoznaju. Izvori krivičnog prava u formalnom smislu su u stvari
pravni akti u kojima su sadržane krivničnopravne norme tj. norme u
kojima su određena ponašanja predviđena kao krivična djela sa
sankcijama za počinitelje tih djela.
2. Zakon kao izvor krivičnog prava
Zakon je glavni i neposredni izvor
krivičnog prava u B i H jer se krivična djela i krivične sankcije mogu
propisivati samo zakonom. Pod zakonom se podrazumijeva u ustavom
propisanom postupku donesena i proglašena norma zakonodavnog
4
organa. Pored općeg krivičnog zakonodavstva postoji i sporedno
dopunsko ili pomoćno krivično zakonodavstvo. Ukupnost svih odredaba
općeg i posebnog krivičnog zakonodavstva čini krivično zakonodavstvo
u B i H.
3. Ustav kao izvor krivičnog prava
- Sve zakonske odredbe
krivičnopravnog katraktera moraju se tumačiti u skladu s ustavom. Od
ustavnih odredbi koje su u neposrednoj vezi s krivičnim pravom su one
koje se odnose na načelo legaliteta u određivanju krivičnih djela i
krivičnih sankcija, zatim odredbe koje se odnose na zabranu propisivanja
smrtne kazne, zatim odredbe koje se odnose na poštivanje ljudske
ličnosti i ljudskog dostojanstva za vrijeme izvršenja kazne, zatim one
koje se odnose na primjenu novog za počinitelja blažeg zakona, one koje
se odnose na nadležnost za davanje amnestije, pomilovanja itd. Valja
istaći da je neposredni izvor zakon dok navedene ustavne odredbe
predstavljaju posredan izvor krivičnog prava. Značaj ustavnih odredaba
je dvostran jer s jedne strane takve odredbe predstavljaju obvezu za
zakonodavca - konkretizirati ih u zakonu, a s druge strane obvezuju sud
da ih tumači u skladu s ustavom
4. Međunarodni ugovori kao izvor krivičnog prava
- Međunarodni
ugovori (konvencije) mogu biti izvor krivičnog prava i mogu se pojaviti
kao neposredan i kao posredan izvor krivičnog prava. Na posredan način
međunarodni ugovori se pojavljuju kao izvor u situacijama kad država
preuzima obvezu da određenim odredbama tih međunarodnih
instrumenata osigura krivičnopravnu zaštitu. Razlog tome je što
međunarodni akti nisu u dovoljnoj mjeri precizni, i ne sadrže propisanu
sankciju da bi se mogli neposredno primijeniti. Međunarodni ugovor se
može pojaviti i kao neposredni izvor krivičnog prava u slučajevima kad
se ugovor nakon ratifikacije od strane zakonodavca objavi na isti način
kao zakon čime dobiva općeobaveznu snagu kao i zakon. Tada postaju
sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka čije se odredbe neposredno
primjenjuju na konkretne slučajeve. Ratifikovani međunarodni ugovori
su po svojoj pravnoj snazi iznad zakona.
5. Podzakonski normativni akti kao izvor krivičnog prava
Propisima
koji su po rangu niži od zakona ne mogu se propisivati krivična djela kao
ni instituti općeg dijela krivičnog prava. Jedini su izuzetak uredbe sa
zakonskom snagom koje donosi izvršni organ a one predstavljaju
rijetkost i u pravilu vezane su za izvanredne situacije (ratno stanje, stanje
neposredne ratne opasnosti). Uredbe sa zakonskom snagom uvijek se
moraju podnijeti na potvrdu zakonodavnom tijelu. Međutim, sam
krivični zakon u nekim svojim inkriminacijama upućuje na podzakonske
propise koji se mogu pojaviti kao posredan i dopunski izvor prava kada
krivični zakon na njih upućuje i to pod uvjetom da su i sami u skladu sa
zakonom.
5

označavaju tzv.
opći kazneni okvir
te vrste kazne.Metod relativnog
određivanja kazni znači da pored općih kaznenih okvira postoje i tzv.
posebni kazneni
okviri
za svako pojedino krivično djelo koje je
određeno u posebnom dijelu zakona.
Metod alternacije
znači da je
zakonodavac za neko k. d. odredio sankciju na način da je predvidio
novčanu kaznu i kaznu zatvora s tim da se može izreći samo jedna od tih
kazni.
Metod kumulacije
znači da je zakonodavac za neko k. d. odredio
sankciju na način da je predvidio novčanu kaznu i kaznu zatvora s tim da
se počinitelju imaju izreći obje te kazne.Kad se radi o kazni zatvora kao
glavnoj krivičnoj sankciji u pravilu se pri njenom određivanju koristi
manji broj tipiziranih kaznenih okvira sa jednim brojem standardnih
posebnih minimuma odnosno standardiziranih posebnih maksimima. U
tom smislu standardni posebni minimumi kazne zatvora su: tri mjeseca,
šest mjeseci, jedna godina, dvije godine, tri godine, pet godina i deset
godina, Standardni posebni maksimumi su: šest mjeseci, jedna godina,
tri godine, pet godina, osam godina, deset godina, dvanaest godina i
petnaest godina. Ovo stoga što se smatra da manji broj tipiziranih
kaznenih okvira više odgovara načelu individualizacije kazne i
pravilnijem upoređivanju pojedinih kaznenih djela prema njihovoj težini
s obzirom na stepen njihove štetnosti odnosno društvene opasnosti.
TUMAČENJE KRIVIČNIH ZAKONA
1. Pojam i vrste tumačenja
krivičnih zakona
Tumačenjem se utvrđuje tačan i pravi smisao sadržine
zakona i njegov obim. Vrste tumačenja:1) Prema subjektu ili organu koji
tumači zakon 2) prema načinu i metodu na koji se tumači zakon, 3)
prema obimu tumačenja.Prema subjektu koji tumači zakon postoje tri
vrste tumačenja: a) autentično, b) sudsko, c) doktrinarnoPrema načinu i
metodu na koji se tumači zakon može biti : a) gramatičko, b) logičko, c)
sistematsko, d) istorijsko, e) komparativno i f) teleološko.Prema obimu
tumačenje se razlikuje na: a) usko ili restrikrivno i b) široko ili
ekstenzivno.
2.
Tumačenje s obzirom na subjekt tumačenja2.1. Autentično
tumačenje
– potiče od samog zakonodavca: obvezno tumačenje koje
obvezuje sve državne organe koji primjenjuju krivični zakon. Autentično
tumačenje je postupak kojim zakonodavac naknadno objašnjava sadržaj
zakona do kojeg dolazi kad sudska praksa ukazuje na potrebu naknadnog
objašnjenja zakona (prvobitni tekst nejasan ili se u praksi pogrešno
tumači).
2.2. Sudsko tumačenje
– dolazi od sudova kada primjenjuju
krivični zakon na konkretne slučajeve. Ovo tumačenje nema obveznu
snagu i važi samo za konkretni slučaj
1. VREMENSKO VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONA1.1. Stupanje
na snagu i prestanak važenja krivičnog zakona
Razmatranje
vremenskog važenja krivičnog zakona u krivičnom pravu uvijek se
odnosi na pitanje koji krivični zakon treba primijeniti na počinjeno
krivično djelo s obzirom na to kad je to djelo počinjeno. To je posebno
važno u situacijama kada je djelo počinjeno za vrijeme važenja jednog
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti