1

UVOD

Svetska ekonomska istorija, od početka dvadesetog veka, više puta se suočavala sa 

finansijskim krizama manjih ili većih razmera: velika recesija 1929. godine do 1933. godine, 

latino - američka kriza iz 1982., azijska finansijska kriza iz 1997. godine 1998. godine. Brza 

globalizacija svetske privrede povećala je učestalost i disperziju takvih incidenata, generišući 

efekat prenošenja krize, u vidu talasa, koji je u punoj meri razotkrio osetljivost svetskog 

finansijskog  sistema.  Postalo  je  jasno  da  je  i  poslednja finansijska kriza  dobila  globalne 

razmere i da se sa finansijskog, sve više, prenosi na realnu sferu većine zemalja. Započelaje u 

prvom kvartalu 2007. godine u SAD, na tržištu nekretnina, a zatim se prenela u Evropu, u 

trećem kvartalu iste godine, na bankarski sektor. Svoj vrhunac je dostigla na kraju trećeg 

kvartala 2008. godine, na berzi kapitala, a 2009. godine zabeležen je značajan pad privredne 

aktivnosti i pojava recesije u mnogim zemljama sveta.

Aktuelna kriza, koja ima slično dejstvo kao i ona od pre 80 godina, počela je 2007. 

godine. Pet godine u nizu, svetska ekonomija je na globalnom nivou beležila izraziti rast, 

zaključno sa letom 2007. godine. Svetski GDP je rastao tempom od 5% godišnje, što je 

najbrži zabeleženi rast kroz niz godina sve od po četka sedamdesetih godina dvadesetog veka. 

Tri četvrtine tog rasta na svetskom nivou duguje se brzo rastućim ekonomijama. Pritom je 

inflacija bila neznatna u većini razvijenih zemalja.

Prethodnih godina svetska ekonomija je bila pogođena krizom sa finansijskog tržišta, 

tržišta nekretnina i poreme ćajima na tržištu robe široke potrošnje. Finansijska kriza krajem 

leta 2007. prve naznake imala je na američkom hipotekarnom tržištu, a nakon godinu-dve 

dana ozbiljnije je potresla i ostale segmente finansijskog tržišta, da bi posledi čno izazvala 

veći broj bankrotstava, merdžera, i primorala vlasti SAD i ze malja zapadne Evrope, a i šire, 

na intervencije koje će trajnije uticati na promenu finansijskog sistema u svetu.

I pored tih mera, koje su bile usmerene, pre svega, na podršku ključnim institucijama, 

stabilizaciju tržišta, sve u cilju povratka poveren ja u finansijski sistem, tržište je ostalo 

nestabilno.

Među eksterne faktore propadanja kompanije mogu se navesti: jačanje konkurencije i 

nemogućnost da je kompanija prati, što stvara nekonkurentn ost sopstvenih proizvoda; nagle 

tehnološke   promene   koje   kompanija   ne   može   da   isprat   i;   socijalno-politički   potresi   u 

nacionalnim   i   međunarodnim   okvirima;   opadanje   životnog   standarda   sre   dnjeg   sloja 

stanovništva;   naglo   povećanje   cena   ulaznih   resursa,   pre   svega   sirovina;   promene   uslova 

2

kreditiranja; pad vrednosti nacionalne valute; visoka inflacija, sve češ će selenje pogona sa 

zapada na istok (naročito u Kinu), tzv. autsorsing, i drugo. Do kriza preduzeća je posebno 

došlo do izra čaja u zemljama centralne i istočne Evrope, usled tranzicije koja je obavljana 

skoro bez ikakve ozbiljnije državne kontrole u većini država.

Ekonomska kriza jeste sastavni deo makroekonomskog ambijenta Srbije na početku 

druge decenije dvadesetprvog veka. U cilju pronalaženja adekvatnog odgovora na aktuelnu 

ekonomsku krizu sagledani su transmisioni mehanizmi na osnovu kojih se ona prenosila na 

realni sektor privređivanja i kakve su bile njene posledice na privredu Srbije.

U postkriznom periodu, tokom 2011. godine dužnička kriza u Srbiji se produbila i 

proširila   na   sve   segmente   društvenog   i   socijalnog   života.   Pad   ekonomske   aktivnosti   i 

povećanje dugova su u najvećem delu pogrešne i loše vođene ekonomske politike vlade 

Srbije i delimičnog uticaja sa strane, koji se ne može ignorisati. Posledice tih uzroka se 

ogledaju u osetnom povećanju nezaposlenosti, velikog povećanja javnog duga i budžetskog 

deficita kao i visokog stepena nelikvidnosti. Pojačanje ekonomske i dužničke krize u Evropi i 

predstojeći politički izbori u Srbiji, prete da Srbija propusti još jednu godinu za ozbiljne 

reforme, te su mali izgledi da se zaustavi dalji negativan pad u 2012. godine. Potencijalno, 

preti nam grčki scenario. Zbog toga, nova vlada, nakon izbora mora da preduzme, hitne i 

efikasne mere i sprovede bolne ekonomske reforme angažujući sav ljudski i drugi kapital, 

ponudi novu viziju u pravcu prevazilaženja postojećeg stanja i vrati optimizam i poverenje 

građana.

background image

4

kadrova.   S   druge   strane   kriza   nedosatka   potrošača   može   se   desiti   zbog   visokih   cena 

proizvoda ili usluge koju kompanija nudi pa je to više pitanje socijalnog karaktera. Po ovome 

navedenom pravimo podelu na pet vrsta kriza.  To su, zapravo, pet vrsta grešaka koje mogu 

delovati pojedinačno ili u kombinaciji. To su:

ekonomska kriza,

socijalna kriza,

kriza rukovođenja.

kriza prouzrokovana pravnim sistemom i 

elementarne nepogode.

1.1.Pojam finansijske krize

Pod   pojmom   finansijska   kriza   podrazumeva   se   proces   opšteg   kontinuiranog   pada 

tržišne   cene   finansijskih   instrumenata,   na   određenom   tržištu.   Do   pada   cene   dolazi   zbog 

povećanja ponude u odnosu na tražnju, odnosno kada je opšta ponuda vrednosnih papira, u 

dužem vremenskom periodu, veća od njihove tražnje. Disharmonija između ponude i tražnje 

javlja se iz pretežno dva razloga, a to je da investitori nemaju sredstva ili ne žele da ta 

sredstva   ulaže   u   hartije   od   vrednosti.  Disharmonija   nadalje   dovodi   do   pada   privrednih 

aktivnosti odnosno smanjena proizvodnje roba i ulsuga i njihove ponude na tržištu. Ako, pri 

nepromenjenoj tražnji ponuda opande, to neminovno vodi do rasta inflatornih uticaja usled 

čega novac gubi svoju dotadašnju vrednost. Takođe, kada novac gubi vrednost,  dolazi i do 

pada kursa domaće valute u odnosu na stranu, odnosno treba izdvojiti više domaćeg novca za 

kupovinu strane valute.

Ne možemo svaku tržišnu oscilaciju nazvati krizom. Da bi neka negativna promena 

na finansijkom tržištu nazvana krizom mora ispuniti određene uslove, odnosno mora imati 

posebne osobine. Za početak neophodno je da bude opšta, odnosno da zahvata veći deo 

finansijskog tržišta i njegove učesnike. Negativana dešavanja na delovima finansijskog tržišta 

nisu toliko zabrinjavanjuća i predstavljaju njegov sastavni deo. Zatim, bitno je da je izazvana 

ekonomskim a ne neekonomskim uzrocima. Neekonomski uzroci nisu trajnijeg karaktera i 

obično brzo dođu i prođu. Trajnost je takođe bitan uslov, jer kratkotrajni poremećaji se ne 

mogu nazivati krizom. Jedan od uslova je i da   pad cena vrednosnih papira mora da bude 

drastičan, mali padovi se svakodnevno dešavaju, i mora da je povezan sa opštom privrednom 

krizom u jednoj ekonomiji.

5

Iskustva govore da su krize neminovna i prirodna pojava svakog sistema i njegove 

egzistencije, od biološkog do socijalnog, kulturnog i ekonomskog. Na to ukazuju praktična i 

teorijska saznanja u okviru gotovo svake kulture. Naime, nema te zajednice koja na ovaj ili 

onaj   način   ne   dospeva   u   stanje   zastoja,   nazadovanja,   pa   i   destrukcije.   Ma   kako   da   se 

objašnjavaju počeci i primarni uzroci krize (kao produkta resursnih ograničenja, prirodnih 

katastrofa,   epidemija   i   drugih   velikih   razvojnih   iskušenja)   jedan   deo   kriznih   tendencija 

produkt je samog sistema. Iz toga proističe i ključna ekonomska odrednica uobičajene krize 

kao produkta imperfektnosti ekonomskog sistema, odnosno potreba njegove adaptacije kao 

odgovora na promene u okruženju. A sistem, kako ga definiše savremena teorijska ekonomija 

(S.   Pejovich   na   primer)   sadrži   mnoge   elemente   koji   nisu   produkt   tekuće   politike 

(usaglašavanja interesa, sprovođenja zajedničke volje i upravljanja razvojem) već obuhvata 

mnoga   formalna   pravila,   poslovne   uzanse,   brojne   statute   i   pravilnike,   internu   regulativu 

mnoštva privrednih organizacija. Ali isto tako sistem čine i tradicija, kolektivna sećanja, 

kultura,   vrednosna   opredeljenja,   moralne   norme,   kao   i   mnoštvo   političkih   i   pravno 

neformalizovanih pravila koji predstavljaju tzv. neformalne institucije (Madžar, 2009).

Odavno je postalo jasno da je u savremenim uslovima privređivanja, tržište postalo 

nesavršen   koordinacioni   mehanizam.   Toj   činjenici   doprinosi   ne   samo   ogromna   dinamika 

ekonomske aktivnosti u svetskim razmerama, već i različito delovanje države u ekonomskoj i 

drugim društvenim sferama. Princip leseferizma je odavno demantovala surova ekonomska 

stvarnost,   pa   je   planiranje   budućeg   razvoja   postala   obaveza   svake   ozbiljne   nacionalne 

ekonomije. Pravovremena i adekvatna državna aktivnost se u savremenom procesu razvoja 

gotovo nigde ne postavlja kao pitanje.

Cilj studije koja je pred vama, nije da analizira nesavršenost tržišnog mahanizma, niti 

da se bavi analizama kriznih dešavanja i neadekvatne reakcije države s tim u vezi. Cilj studije 

je da analizira konkreten faktore koji su doveli do najnovije ekonomske krize, čiji su se prvi 

simptomi pojavili maja 2007. godine, zatim da objasni njeno širenje i njene posledice po 

svetsku ekonomiju, a pogotovo zemlje u okruženju koje su ovde glavna tema. U fokusu ovog 

istraživanja će biti tri zemlje Jugoistočne Evrope, koje su nekada bile deo jedinstvene države 

Jugoslavije, od kojih je jedna već punopravni član EU, a dve imaju status kandidata. Radi se, 

dakle,   o   Srbiji,   Hrvatskoj   i   Sloveniji,   najrazvijenijim   republikama   bivše   SFRJ,   čije   su 

ekonomske   veze   nakon   raspada   iste,   čak   i   pored   ozbiljnih   političkih   nesuglasica   u 

prethodnom periodu, ostale na zavidnom nivou, sa tendencijom daljeg razvoja.

Intenzitet ekonomske krize začete 2007. godine, koja je zahvatila čitavu planetu, bio 

je takav da je ona neizbežno, iako ju je iznedrio finansijski sektor, morala uticati i na realni 

background image

7

1.2.Sistemski aspekt ekonomske krize

Privredni sistem kao ambijent u kome se jedna privreda razvija može pozitivno, ali i 

negativno uticati na privredni razvoj konkretne ekonomije. On reguliše kompletan proces 

društvene   reprodukcije   (proizvodnje,   razmene,   rspodele   i   potrošnje).   On   sadrži   nekolio 

važnih podsistema, od kojih ćemo ovom prilikom istaći sistem koordinacije i poznato ja da je 

tržište najznačajniji koordinacioni mehanizam. Tu postoje i brojni mehanizmi države koji mu 

„pomažu“ u koordinaciji, a najznačajniji je ekonomska politika, koja ako je adekvatna, može 

valjano trasirati adekvatan i optimalan put razvoja jedne privrede.

Ekonomska politika, međutim, često može i negativno uticati na razvoj, pa čak može 

izazvati ili produbiti krizu. Ukoliko ne prati ekonomska događanja na pravi način, dobija 

neadekvatne informacije (ili ih uopšte ne dobija), kasni u akcijama ili odlukama, ona može 

prilično „odmagati“ tržištu i činiti ga još nesavršenijim.

Možemo   zaključiti   da  krizu   ne   generišu   samo   ciklična  kretanja   u   privredi,   već   u 

dobroj meri i država u drugoj instanci. Mikroekonomski subjekti (preduzeća i banke) ne 

mogu biti okrivljeni za negativna kretanja u privrednoj sferi, jer su oni instanca koja najpre 

trpi uticaj, a tek onda ga širi.

Može se desiti da privredni sistem kao interni ambijent u kome privreda funkcioniše, 

ima određene greške, tzv. sistemske greške, koje će se vrlo brzo reflektovati (i to po pravilu 

negativno) na strukturu konkretne privrede. Tako će sistemske greške u narednoj iteraciji 

izazvati i strukturne disbalanse.

Ukoliko koordinacioni sistemski mehanizam bude neadekvatno postavljen, to može 

izazvati deformaciju cena, alokaciju i mobilizaciju resursa, što će gotovo sigurno negativno 

uticati na buduću strukturnu transformaciju privrede i usporiti budući privredni rast.

Pošto   privredni   sistem   i   tržište   ne   dopuštaju   ekstreme,   mora   postojati   adekvatna 

regulacija od strane države, koja mora biti dovoljna i pravovremena. Tome u prilog govori i 

trend deregulacije finansijskih tržišta koji je i doveo do krize neslućenih razmera, pa bi kao 

logičan zaključak usledila konstatacija da mora postojati regulacija ovako osetljivog sektora.

Kriza koja je otpočela 2007. godine jedna je od najdubljih i najrasprostranjenijih u 

novoj istoriji. Zbog toga je nazvana i Velikom recesijom. Posle Velike depresije 30-ih, Velike 

inflacije 70-ih, Velike umerenosti 90-ih, recesija u periodu od decembra 2007 do juna 2009. 

godine je svoje ime dobila jer je bila široko rasprostranjena, duboka, produžena i praćena 

agresivnim politikama vlada i centralnih banaka širom sveta.

Želiš da pročitaš svih 72 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti