NADREALIZAM U UMETNOSTI XX VEKA

“Ja verujem u buduće razrešenje tih dvaju stanja, prividno toliko 

protivurečnih,   stanja   sna   i   jave,   u   neku   vrstu   apsolutne   stvarnosti, 
nadrealnosti, ako se tako moze reči. Tom osvajanju ja tezim, siguran da u 
njemu neću uspeti, ali ni ako ne vodeći računa o svojoj smrti da ne bih već 
bar malo poveo računa o radostima jednog takvog posedovanja.“ 
                                                     Andre Breton, Prvi manifest nadrealizma, 
1924.

            Idejno i ideološki, nadrealizam ima svoje preteče u modernoj 
umetnosti koja počinje posle impresionizma i simbolizma: u kubizmu, 
futurizmu i, naročito, dadaizmu. Teško je zamisliti da nadrealizam nije 
nastao   kao   nešto   neophodno,   ali   je   sigurno   da   bi   njegove   osnovne 
karakteristike bile različite da mu nije direktno prethodio dadaizam, na 
koji se nadovezao. Moze se reći, čak, da je dadaizam, u izvesnom smislu, 
prva, pripremna faza nadrealizma. 
           U toku Prvog svetskog rata počinju da se javljaju teznje za novim, 
fantastičnim predmetom i sadržajem. Neutralna Švajcarska bila je prvo 
značajno   mesto   u   kojem   se   nova   umetnost,   literatura   i   muzika 
fantastičnog i apsurdnog počela formirati. U Cirihu se 1915. godine sreće 
nekoliko   mladih   ljudi,   sklonjenih   od   rata:   nemački   pisci   Hugo   Bal   i 
Rihard   Huelsenbek,   rumunski   pisac   Triztan   Cara,   rumunski   slikar   i 

1

skulptor Marsel Janko, alzaški slikar, skulptor i pesnik Jan (Hans) Arp i 
nemački   slikar   Hans   Rihter.   Oni   su   ostali   predvodnici   čije   su 
demonstracije,   pesnički   nastupi,   bučni   koncerti,   umetničke   izlozbe   i 
tekstovi   napadali   tradicije   i   predrasude   zapadne   umetnosti   i 
književnosti. U isto vreme ovi ljudi žučno reaguju protiv širenja histerije 
i   mahnitosti   zaraćenog   sveta   u   formama   koje   su   bile   zamišljene 
isključivo kao negativne, anarhične i destruktivne. Oni su,   pre svega, 
osećali da su razum i logika doveli do velike nesreće – svetskog rata i da 
jedini   put   spasenju   vodi   kroz   političku   anarhiju,   prirodne   emocije, 
inutitivno i iracionalno. Tako je težnja ka novoj viziji dadaista, koja je 
prevazilazila fivolnu zelju da se razgnevi buržoazija, bila pre svega u 
kritičkom   preispitivanju   tradicija,   pravila,   osnova   logike,   koncepciji 
reda, koherentnosti i lepote koje su vodile umetničko stvaranje kroz 
istoriju.
         U proleće 1916. u Cirihu osnovan je 

Kabare Volter

. Osnivač je bio 

Hugo Bal, filozof, mistik, pesnik, kao i prvi glumac u dadaističkoj drami. 

Kabare Volter

 će tokom godina postati sastajalište tih slobodnih duhova. 

Ime  

Dada

  skovano je iste godine da bi se obeležio ovaj pokret koji je 

nicao iz prividnog haosa  

Kabarea Volter.

  Popularna verzija nastanka 

ovog imena bila bi ona koju je izneo Huelsenbek: nasumice otvoren 
francusko-nemački rečnik dao je reč  

dada

  (dečiji konjić za ljuljanje ili 

drvena palica sa konjskom glavom). 

Dada

 na francuskom takođe znači – 

hobi,   događaj   ili   opsesiju.   Bez   obzira   na   istoriju,   ovo   ime   postaje 
centralni,   podsmešljiv   simbol   napada   na   postojeće   pokrete, 
tradicionalne ili eksperimentalne. 
               Dadaisti su u propagiranju svojih ideja koristili mnoge formule 
futurista: Marinetijeve slobodne reči, izgovorene ili napisane, Rusolove 
atonalne   muzičke   efekte,   koji   su   zaglušivali   pesnike,   mnoge   njihove 

2

background image

Dišan stavili su tačku na dadaizam u Njujorku jednim brojem časopisa 

New York Dada

. Tako je dadaizam kao organizovani pokret bio mrtav, 

svuda, osim u Parizu. 
        Luis Aragon, Andre Breton i Žorž Ribmon sarađivali su 1918. godine 
u ciriškom časopisu 

Dada

, a uskoro će i Tristan Cara početi da piše za 

Bretonov   i   Aragonov   časopis  

Litterature.

  Pred   kraj   rata   ovaj   pokret 

razvijaće se u francuskoj prestonici i ta, pariska Dada, u prvom redu, bio 
je pokret književne prirode. Dok je u slikarstvu i skulpturi dadaizam bio 
uglavnom uvozni proizvod, u poeziji i teatru on je pripadao tradiciji 
iracionalnog   i   apsurdnog   koja   se   protezala   od   Bodlera,   Remboa   i 
Malarmea do Alfreda Žarija, Rejmonda Rusela, Apolinera i Koktoa. 

U razdoblju od 1919. do 1922. godine, Breton se pridruzuje Cari, 

Pikabiju   i   Dišanu   u   obljavljivanju  

Biltena   Dade

.   U   toku   tih   godina 

odrzane su izlozbe Pikabia i Maksa Ernsta (ova druga sa uvodnom rečju 
Andre Bretona). Međutim, Breton je oko 1922. postao sve razočaraniji 
dadaizmom, na jednoj, mozda, opravdanoj osnovi: on sve vise postaje 
institucionalizovan i akademski. Protivio se velikoj izlozbi održanoj u 
galeriji 

Montaigne

 i predvodio je pobunu koja je razbila pariski kongres 

Dade. Dada, konacno, umire u Parizu 1922. godine. 

  Vazno je shvatiti da je dadaizam bio značajan, pre kao stanje 

duha, kao pobuna protiv svih stega ( građanske umetnosti, mistifikacije 
pesničkog nadahnuća stvaraoca izabranika, protiv racionalnog, protiv 
morala, protiv svih sistema, bilo logičkih, etičkih ili estetičkih, kao i svih 
pravila, pa i gramatičkih i sintaksičkih ), nego kao stil ili pokret. 

Bivšim dadaistima prišli su novi, snazni glasovi, među kojima i 

Kokto i Ezra Paund. Ta grupa konsolidovala se 1924. godine pod imenom 

nadrealizam. 

4

                          Ovaj   pojam   prvi   put   je   upotrebio   Apoliner   nazvavši, 
1917.godine,u   predgovoru,   svoju   dramu  

„Les   Mamelles   de   Tiresias“ 

(„Tirezijine dojke“)

 i balet Djagiljeva 

„Parada“

 – 

nadrealističkim

. U pismu 

upućenom Polu Dermeu, marta 1917.godine, Apoliner kaze: 

„Kad se sve 

dobro razmotri, mislim da bi zaista bilo bolje usvojiti termin nadrealizam, 
nego nadnaturalizam, koji sam u početku upotrebio. Nadrealizam još ne 
postoji u rečnicima, a biće pogodniji za upotrebu nego nadnaturalizam 
koji su filozofi već upotrebili.“ 

Ovaj   izraz   su   od   tada   često   upotrebljavali   Breton,   Pol   Eliar   i   ostali 
saradnici pariskog lista 

Literature.

 

NADREALIZAM

,   imenica,   m.   Čist   psihički   automatizam 

kojim se zeli izraziti, bilo usmeno ili pismeno, stvarno delovanje misli. 
Misli diktirane u odsustvu svake kontrole koju bi vršio razum, izvan 
svih estetskih ili moralnim preokupacija. 
                                                       

Andre Breton, Prvi nadrealistički manifest, 

1924.

                          ENCKL. Philos. Nadrealizam se zasniva na verovanju u 
višu   realnost   izvesnih   asocijativnih   oblika   koji   su   do   njega   bili 
zanemarivani, u svemoć sna, u nezainteresovanu igu misli. On tezi da 
permanentno   uništi   sve   ostale   fizičke   mehanizme   i   da   ih   zameni   u 
rešavanju glavnih problema zivota.

              Da bi se pravilno shvatile ove definicije, kao i sam nadrealisticki 
pokret, nužno je istaci neke osnovne puteve, koji su se ranije formirali, a 

5

background image

nesvesnog ili struktuiranje onog fantazmatičkog prostora u kome se naš 
zivot   odvija.   Frojd   je   zeleo   da   opiše   već   postojeća   umetnička   dela 
pridavajući im nova tumačenja bazirana na psihoanalitičkoj teoriji. Za 
razliku od Frojda, nadrealisti su zeleli da stvore dela koja će nastajati na 
način na koji psihoanaliza definiše dejstvo nesvesnog. Nadrealiste (pre 
svega, Bretona) je zanimalo kako prikazati ta tri subjekta (

ja, nad ja, id

) i 

kako predočiti dejstvo nesvesnog. Drugim rečima, kako kroz umetničko 
delo izvesti i otkriti tu razliku između svesnog i nesvesnog. 
                   Direktni Frojdovi uticaji očitavaju se u poetici nadrealizma. 
Različito   od   psihoanalitičke   teorije   umetnosti   koja   umetničko   delo 
posmatra   kao   govor   koji   pokazuje   ono   što   njegov   autor   nije   mogao 
direktno izreći, nadrealizam psihoanalizu uzima kao polazište mišljenja 
o   umetnosti   i   modela   prikazivanja,   zamisli   i   klišea   interpretacije   i 
metoda   prikazivanja   pomoću   kojih   će   izražavati   umetnost,   odnosno, 
stvarati   umetničko   delo.

1

  Moglo   bi   se   grubo   reći   da   je   nadrealizam 

pokušao na četiri modela primeniti psihoanalizu: (1) automatska poezija 
i crtež zasnovan na izgovaranju reči ili crtanju bez svesne kontrole, 
nastali sa namerom da nesvesno govori samo i na taj način se izrazi, (2) 
fetišistički karakter postojećih predmeta koji se koriste u umentosti (3) 
sam zivot, odnos prema sebi i vlastitom umetničkom geniju tipičan je 
izraz   nadrealističkog   narcizma   koji   je   prikriven   dendijevskim 
ponašanjem, (4) umetničko delo doslovno mimetički pokazuje san ili 
apsurdnu situaciju, tako da se u njemu (njegovoj vizuelnoj priči) vidi 
učinak analogno pripovedanju sna, delovanju šale i omaške. 

                       Otpor prema umetnickim konvencijama i jak osecaj krize 
celokupnog   života   povezuje   nadrealizam   sa   ekspresionizmom   do   te 

1

 Karan, Milenko, 

Psihoanaliza i nadrealizam

, Prosveta, Beogard, 1985.g.

7

Želiš da pročitaš svih 1 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti