EVROPSKI UNIVERZITET KALLOS
PRAVNI FAKULTET
OPĆE PRAVO
ESEJ
Briselska ludačka košulja
PREDMETNI PROFESOR: STUDENT:
Asmir Šestan br. indexa
27. maj 2016.
Ludačkom košuljom Brisel naziva Dejtonski mirovni sporazum zbog njegove
„zastarjelosti“ u modernom vremenu i vidi ga kao kočnicu za napredovanje Bosne i
Hercegovine prema Evropskoj uniji. Naime, sporazum je prvobitno parafiran u državi Ohio u
Americi da bi konačno bio potpisan u Parizu 1995. godine. Glavni učesnici bili su lider
bosanskih muslimana Alija Izetbegović, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srbijanski
predsjednik Slobodan Milošević. Cilj Dejtonskog mirovnog sporazuma bio je zaustavljanje
radnih dešavanja koja su trajala u periodu 1992 – 1995. i uspostavljanje trajnog mira i
stabilnosti kako u Bosni i Hercegovini tako i u regionu. Dejtonski mirovni sporazum sastoji se
iz 11 Aneksa gdje je Aneks 4 – Ustav Bosne i Hercegovine.
Imajući u vidu vrijeme potpisivanja i cilj, Dejton je sa sobom nosio mnoge propuste
jer je došlo do uspostavljanja entitetske strukture u Bosni i Hercegovini (Republika Srpska i
Federacija Bosne i Hercegovine) sa odnosom 51% naprema 49% teritorije, uspostavljanja
slabe, višestepene i samostalno ne održive strukture vlasti, izborni sistem koji je isključivao
skoro 1/3 stanovništva i gdje se u strukturi vlasti visoko preferirao nacionalni, a ne građanski
princip. Svima je bilo jasno da se ovakav sistem neće moći sam održati i da će zahtijevati
učešće međunarodne zajednice koja će biti „noćni čuvar“ Bosni i Hercegovini i davati
smijernice i upute za održavanje, ali ni u jednom trenutku nije rečeno kada će međunarodna
zajednica moći da se povuče iz Bosne i Hercegvine niti kakvu će strategiju imati.
Parlamentarna skupština Savjeta Evrope prije donošenja Rezolucije podsjetila je na
svoju rezoluciju iz 2010. godine u kojoj je tražila od institucija Bosne i Hercegovine
donošenje i usvajanje amandmana na Ustav. Ti amandmani su trebali da se odnose na one ne
demokratske i diskriminatorne crte koje se nalaze u Ustavu. Konkretno na konstitutivnost
naroda i „ostalih“. Pred Evropskim sudom za ljudska prava donjeta je presuda u slučaju
„Sejdić – Finci“ koja se odnosila upravo na tu diskriminaciju, odnosno nepoštivanje naroda
koji nisu konstitutivni po Ustavu Bosne i Hercegovine uskračujući im pravo na kandidaturu za
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda. Moje mišljenje je da je samom presudom
trebalo krenuti sa planiranjem i postepenim uvođenjem promjena u Ustav obzirom da i sam
Ustav propisuje uobičajenu demokratsku proceduru za donošenje njegovih izmjena jer bi se
samim tim uvele određene izmjene u Izborni sistem i Izborni zakon. Od srane Skupštine
Bosni i Hercegovini su nakon izbora 2010. godine dolazila razna upozorenja u nadi da će biti
postignut bilo kakav konsenzus i da će se Parlamentu Bosne i Hercegovine dostaviti prijedlozi
na ustavne amandmane. U jednom trenutku Skupština je naglasila da ako izbori 2014. godine
budu provedeni po istom principu, članstvo Bosne i Hercegovine bi moglo biti ugroženo u
Savjetu Evrope. Temelji za izmjene postavljeni su 2005. godine od strane Venecijanske
komisije, gdje je njena preporuka bila usklađivanje entitetskih ustava i brisanje odredbi o
federalnom ombdusmanu.
