Ekstradicija
Univerzitet u Zenici
Pravni fakultet
Tema: Ekstradicija
( seminarski rad )
Zenica, april 2010 god.
I UVOD
Tema mog seminarskog rada je izručenje ili ekstradicija kao jedan od najznačajnijih i
najstarijih oblika međunarodne krivično-pravne pomoći. Međunarodna krivična pomoć
predstavlja skup raznovrsnih radnji koje se poduzimaju u okviru saradnje država u
vršenju krivičnog pravosuđa i borbe protiv kriminaliteta. Njeno pružanje omogućava
ostvarivanje teritorijalnog principa važenja krivičnog zakona kada učinitelj krivičnog
djela pobjegne poslije učinjenja u inostranstvo sa ciljem da izbjegne suđenje i
kažnjavanje ili izvršenje izrečene krivične sankcije.
Međunarodna krivičnopravna pomoć ima više oblika, od kojih se najčešće navode:
"mala" međunarodna krivično-pravna pomoć ili međunarodna krivično-pravna
pomoć u užem smislu
izvršenje strane krivične presude
ustupanje i preuzimanje krivičnog gonjenja stranoj državi
ekstradicija (izručenje)
Ako je u nekoj državi potrebno prisustvo izvršioca krivićnog djela da bi mu se sudilo ili
da bi se nad njim izvršila krivična sankcija, ili ako je za nacionalni krivični sud potrebno
pribaviti dokaze ili preduzeti neke druge procesne radnje na teritoriji druge države
neophodno je da ta druga država sarađuje i preduzima niz radnji kojima će pomoći u
realizaciji prava države na kažnjavanje. Međunarodna krivičnopravna pomoć se označava
kao aktivna pravna pomoć (pružanje pravne pomoći) i pasivna pravna pomoć (traženje
pravne pomoći)
Države su obavezne da sarađuju radi efikasnije borbe protiv kriminaliteta. Najznačajniji
oblik te saradnje je ekstradicija, koja bi se mogla definisati kao formalno izdavanje
okrivljenih i osuđenih lica drugoj državi. Osnovni cilj ekstradicije je sprečavanje
okrivljenih da se prelaskom državne granice oslobode krivičnog gonjenja ili izvršenja
krivične sankcije. Generalna skupština UN je 1973. godine usvojila Principe
međunarodne saradnje u otkrivanju, hapšenju, ekstradiciji i kažnjavanju počinioca
krivičnih djela kojima se od država zahtijeva da ili same kažnjavaju učinioce krivičnih
djela ili da ih izdaju državama spremnim da im sude.
Međunarodna krivično-pravna pomoć u Bosni i Hercegovini se pruža na osnovu Ustava
Bosne i Hercegovine, odredaba Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine,
Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, te Brčko Distrikta ukoliko drugim
zakonima Bosne i Hercegovine i njenih entiteta ili međunarodnim ugovorima nije
drugačije određeno.
Sijerčić-Čolić, Hajrija: Krivično procesno pravo II, Pravni fakultet Univerziteta Sarajevo, Sarajevo 2008.
godine, str. 234.
2

osumnjičenih, optuženih ili osuđenih osoba, dok radnje i postupak izručenja spomenutih
osoba poduzimaju nacionalni izvršni organi na način predviđen normama nacionalnog
zakonodavstva.
Pojam ekstradicije treba razlikovati od pojma predaje optuženog međunarodnom sudu.
Dok se ekstradicija sprovodi pod određenim uslovima koji zavise od saglasnosti volja
dvije države ili od propisa države koja odlučuje o ekstradiciji, predaja optuženog
međunarodnom sudu je bezuslovna obaveza države koje se ne može ni isključiti ni
ograničiti domaćim propisima.
Kada se izvrši analiza definicija o ekstradiciji dolazimo
do mišljenja da je ekstradicija prije svega odnos između dvije suverene države koji je
uređeni postupak u kojem se odlučuje da li će se izručiti lice koje je optuženo,
osumnjičeno ili osuđeno, sa ciljem da se državi koja traži ekstradiciju omogući
provođenje sudskog postupka saglasno svom zakonodavstvu protiv pojedinca koji je
počinio krivično djelo.
Načela i pravni izvori ekstradicije
Temeljna načela prava o ekstradiciji koja vrijede danas razvila su se u devetnaestom
stoljeću. Poznajemo nekoliko tih načela, ali ako najvažnija navode se: načelo
reciprociteta (uzajamnosti), načelo identiteta norme (obostrana kažnjivost), načelo
specijaliteta, načelo ekstradibiliteta.
Osnovna načela koja se odnose na ekstradiciju su:
načelo reciprociteta - zamoljena zemlja svoju odluku o ekstradiciji uslovljava
istom odlukom države primateljice u sličnom budućem slučaju
načelo identiteta norme ili obostrane kažnjivosti – za ono za šta se traži
ekstradicija mora u zakonodavstvu obe zemlje biti predviđeno kao krivično djelo
načelo specijaliteta – država moliteljica može krivično goniti ili kazniti izručenu
osobu samo za ona krivična djela koja su bila izvrešena prije donošenja zahtjeva
za ekstradiciju
načelo ekstradibilnosti – znači da je ekstradicija moguća samo u pogledu onih
krivičnih djela koja su kao takva bila unaprijed određena međunarodnim
ugovorom ili unutrašnjim pravom
međunarodna učtivost
sudska diskrecija
načelo povjerenja među državama
načelo non bis in idem – ekstradicija se ne obavlja nakon što je osobi za koju se
tarži ekstradicija već izrečena konačna, pravosnažna presuda za to djelo. Izuzetak
je samo u pogledu Međunarodnog krivičnog suda
Dimitrijević, Vojin, Račić, Obrad, Đerić, Vladimir, Papić, Tatjana, Petrović, Vesna, Obradović, Saša:
Osnovi međunarodnog javnog prava, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd 2007. godine, str. 241.
4
U pravne izvore ekstradicije spadaju, pored nacionalnog zakonodavstva i :
konvencije Ujedinjenih naroda
konvencije Vijeća Evrope
dvostrani međunarodni ugovori o međunarodnoj krivično-pravnoj pomoći, koje
je potpisala SFRJ, a Bosna i Hercegovina iste preuzela kao sukcesor i ugovore
kojima je Bosna i Hercegovina pristupila ili ih je sklopila nakon osamostaljenja
Ukoliko je međunarodna pravna pomoć u krivičnim stvarima propisana nekim drugim
zakonom ili međunarodnim ugovorom oni imaju prioritet nad odredbama procesnih
zakona, što obavezuje obje strane i nameće jedinstvena rješenja za obje države.
Najznačajniji izvor je Evropska konvencija o ekstradiciji od 13.12.1957. godine, sa
pratećim protokolima (Dopunski protokol od 15.10.1975. godine i Drugi dopunski
protokol od 17.03.1978. godine). Naša država je potpisala ovu konvenciju 30.04.2004.
godine.
Ova Konvencija omogućava zaključenje bilateralnih i multilateralnih ugovora u svrhu
dopune konvencijskih odredbi ili zbog jednostavnije primjene načela sadržanih u njoj.
Naša zemlja je prihvatila načela na kojima počiva ekstradicioni postupak. Zakon o
krivičnom postupku usvaja načelo reciprociteta, načelo identiteta, načelo ekstradibiliteta,
načelo specijaliteta. Zajedničko za ova načela jeste da štiti s jedne strane suverenitet i
jednakost država, a s druge strane prava pojedinaca u ekstradicionom postupku. Načelo
reciprociteta podrazumjeva postupanje jedne države prema drugoj državi na isti način kao
u nekom budućem slučaju. Načelo identiteta norme znači da djelo za koje se traži
izručenje po zakonima država u postupku bude propisano kao krivično djelo. Načelo
ekstradibiliteta znači da će se ekstradicija dozvoliti samo za teška krivična djela, što
podrazumjeva da se ekstradicija neće ostvariti kod krivičnih djela koja su malog značaja
ili ona koja su isključena metodom eliminacije. Načelo specijaliteta predstavlja obavezu
za državu moliteljicu da može kazniti ili krivično goniti samo za ono krivično djelo koje
je dozvoljeno i odobreno zahtjevom za ekstradiciju.
Vrste ekstradicije
Postoje dvije vrste ekstradicije:
Ugovorna ekstradicija
Zakonska ekstradicija
Ugovorna ekstradicija je po svom porijeklu starija. Vrši se na osnovu zaključenog
formalnog ugovora između država ili na osnovu Deklaracije o reciprocitetu. Ugovori o
ekstradiciji mogu biti bilateralni (kada se zaključuju između dvije zainteresovane države),
Konaković, Suvad: Ekstradicija i međunarodni ugovori, DES-Sarajevo, Sarajevo 2007. godine, str. 56.
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti