Zdravstvena nega bolesnika sa Parkinsonovom bolešću
UNIVERZITET U TRAVNIKU
FARMACEUTSKO - ZDRAVSTVENI FAKULTET
ODSJEK/SMJER: SESTRINSTVO
ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA SA
PARKINSONOVOM BOLESTI
Zdravstena njega u neurologiji
STUDENT:
Aida Tanović
BROJ INDEXA:
1265/15
Travnik ,april 2018
Sadržaj:
2.1. Etiologija i patofiziologija
2.4. Liječenje Parkinsonove bolesti
................................................................................................. 10
2.4.2. DBS ( Deepbrainstimulation)
............................................................................................. 13
3.2. Problemi vezani uz prehranu i tekućinu
................................................................................. 16
3.3. Problemi vezani uz eliminaciju otpadnih tvari
....................................................................... 17
3.4. Problemi s okruženjem, kretanjem i položajem tijela
........................................................... 17
3.6. Komunikacija bolesnika oboljelog od PD
............................................................................... 18
4. Uloga medicinske sestre/tehničara u poboljšanju kvalitete života kod oboljelih od

s nepredvidivošću simptoma, promijenjenim stanjem mobilnosti i neizvjesnošću što posredno
dovodi do promjena u radnom, obiteljskom i društvenom funkcioniranju. Medicinska sestra
pomaže bolesniku prihvatiti svoju bolest i pružajući mu zdravstvenu njegu uči ga različitim
mogućnostima rješavanja problema čime istovremeno pomaže i bolesniku i njegovoj familiji
da bi se uspješnije nosili s bolešću. U procesu prihvaćanja bolesti i svih promjena koje ona
donosi, bolesniku je od velike važnosti socijalna podrška koja pozitivno djeluje na fizičko i
psihičko zdravlje. Zbog progresivne naravi bolesti pojavljuje se i osjećaj bolesnikove
nesigurnosti pa je pri tome obitelj ključna u jačanju samopouzdanja. Medicinska sestra za
svakog bolesnika treba imati razvijen holistički pristup. Najvažnije u radu medicinske sestre
jest upravo prepoznavanje bolesnikovih potreba, izrade plana, odabir intervencija, postizanje
cilja te zadovoljavanje bolesnikove potrebe.
2. Parkinsonova bolest
Parkinsonova bolest je progresivno neurološko stanje koje narušava sposobnost pokreta te je
prepoznata kao poremećaj kretanja. Parkinsonova bolest je idiopatski, sporoprogresivni
degenerativni poremećaj SŽS–a koji se manifestira sporošću i siromaštvom pokreta, mišićnim
rigiditetom, tremorom u mirovanju i nestabilnošću pri održavanju položaja tijela. Rezultat je
nedostatka dopamina, koji je uzrokovan smrću živčanih stanica u mozgu koje ga proizvode.
1
Bez dopamina, pokreti postaju sporiji, te osobama koje boluju od Parkinsonove bolesti treba
duže vremena za obaviti određene radnje. Parkinsonova bolest predstavlja kroničan progresivni
poremećaj motorne funkcije koji karakterizira trijas simptoma: bradikineza, rigor, tremor uz
pridružene druge simptome. Sindrom je dobio ime prema engleskom liječniku Jamesu
Parkinsonu koji je 1817. god. prvi opisao paralysiyagitans kao jedan od oblika tih simptoma.
Parkinsonova bolest najčešća je bolest pokreta (bolest bazalnih ganglija). U izvornom nazivu
bolesti istaknuta je „kljenut“ iako kljenuti u poznatom smislu nema, ali zbog globalno
usporenih i znatno oslabljenih voljnih i emotivnih pokreta bolesnici su u poodmakloj fazi
bolesti teško hendikepirani i izgledaju kao da su oduzeti. Može se reći da se kod tog sindroma
radi o ekstrapiramidalnoj kljenuti. Parkinsonov sindrom može biti posljedica brojnih stanja i
obično se pripisuje lezijama koje zahvaćaju supstanciju nigru i njene eferentne puteve. Premda
još nije poznat točan uzrok Parkinsonove bolesti, istraživači sumnjaju na kombinaciju
genetskih i okolinskih čimbenika koji uzrokuju propadanje stanica koje proizvode dopamin.
Primarno pogađa motorički sistem kao sindrom poremećaja pokreta u kojem prevladavaju
tremor, rigiditet, bradikinezija i posturalna nestabilnost. Iako su ovi motorički znakoviključni
za dijagnozu bolesti, nemotorički simptomi postaju sve značajniji u ranomotkrivanju i
prepoznavanju početnih simptoma Parkinsonove bolesti kao što su kognitivni poremećaji,
depresija iautomoni poremećaji. Bolest češće zahvaća muškarce iznad 50 godineživota.
Parkinsonova bolest pogađa oko 1% ljudi ≥ 65 godina i oko 0,4% onih > 40 godina. Srednja
životna dob oboljelih je ~57 godina. Rijetko Parkinsonova bolest počinje u djetinjstvu ili
adolescenciji (juvenilni parkinsonizam).
1
Barić M, Vuković N, Janković A. Utjecaj Parkinsonove bolesti na društveni život
oboljelih. Prvi hrvatski simpozij medicinskih sestara i tehničara neurologije s međunarodnim
sudjelovanjem; zbornik radova; 9-12 studenog 2005; Hrvatska, Varaždinske toplice: 2005;

neurokemijska istraživanja pokazala su da sva tri etiološka oblika Parkinsonove bolesti veže
zajednički nazivnik, a to je deficit dopamina u neostrijatumu. Stupanj deficita
strijartnogdopamina paralelan je težini parkinsonizma. Istraživanja su pokazala da je potreban
gubitak otprilike 80 – 85% nigralnih neurona i deficit barem 80% dopamina u strijatumu da bi
se pojavili jasni klinički simptomi bolesti. Parkinsonizam je zajednički naziv za poremećaje
ekstrapiramidnog sustava obilježene tremorom, mišićnom rigidnošću, hipokinezijom sve do
akinezije i gubitkom posturalnih refleksa. Obuhvaća idiopatsku Parkinsonovu bolest te
najčešće posttraumatski, posthipoksični, toksični i jatrogeni Parkinsonov sindrom. Kod
Parkinsonove bolesti poremećaji pokreta nastaju zbog smanjenja lučenja kemijske supstancije
dopamina i to u dijelu mozga koji ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta (bazalni gangliji).
Sekundarni parkinsonizam nastaje zbog gubitka ili remećenja dopaminergičke aktivnosti u
bazalnim ganglijima uslijed drugih degenerativnih poremećaja, lijekova ili egzogenih toksina.
Najčešći uzrok je uzimanje antipsihotika fenotiazina, tioksantena, butirofenonaillirezerpina,
koji blokiraju dopaminergičke receptore. Rjeđi uzroci su trovanje ugljičnim monoksidom,
manganom, hidrocefalus, strukturne lezije mozga (npr. tumor, infarkt koji zahvaća
mezencefalon ili bazalne ganglije), subduralni hematom, Wilsonova bolest i idiopatske
degenerativne bolesti (npr. striatonigralna degeneracija, multipla sistemska atrofija). N– MPTP
(N–metil–1, 2, 3, 4–tetrahidropiridin), zabranjeni lijek koji je otkriven slučajno prilikom
bezuspješnog pokušaja sinteze meperidina a primjenjuje se parenteralno, može prouzročiti
teški, akutni, ireverzibilni parkinsonizam. Encefalitis može zahvatiti bazalne ganglije i dovesti
do parkinsonizma.
2.2. Simptomi bolesti
Bolest se obično polagano razvija pa može proći i nekoliko mjeseci ili godina prije
negobolesnik uoči neke od tegoba. Kod većine bolesnika bolest počinje postupno i podmuklo
tremorom ruku u mirovanju. Tremor je spor i grub. Maksimalan je u mirovanju, smanjuje se
za vrijeme pokreta a nestaje u snu; pojačava se kod emocionalnog uzbuđenja ili umora. Obično
su šake, ruke i noge najjače zahvaćene, tim redoslijedom. Vilica, jezik, čelo i očni kapci također
mogu biti zahvaćeni. Tremor s napredovanjem bolesti može postati manje izražen. Brojni
bolesnici imaju rigiditet bez tremora. Kako rigiditet napreduje, pokret postaje spor
(bradikinezija), smanjen (hipokinezija) i teško se započinje (akinezija). Rigiditet i hipokinezija
mogu uzrokovati bolove u mišićima te osjećaj umora. Lice postaje poput maske, s otvorenim
ustima i smanjenim treptanjem. Bolesnici se već u početku bolesti mogu činiti depresivnima
zbog izostanka mimike lica i zbog sporih i smanjenih pokreta. Govor postaje hipofoničan, s
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti