Analitička filozofija
ANALITICKA FILOZOFIJA
Piter F. Strosn
I
Izraz "analiticka filozofija" se primenjuje na jednu vrstu aktivnosti kojom se bave
mnogi akademski filozofi, možda najviše oni koji pišu na engleskom. Ali kao deskripcija,
ili deskripcija koja se podrazumeva, ovaj izraz može biti manje zadovoljavajuci. Analiza
se smatra, pretpostavljam, nekom vrstom rastvaranja ili rašclanjivanja necega. Predmeti
filozofske analize su prvenstveno ideje ili pojmovi. Tako u ovom izrazu imamo sliku neke
vrste intelektualnog rašclanjivanja ideja ili pojmova koje otkriva od kojih je elemenata
ideja ili pojam sastavljen i u kakvom su odnosu ovi elementi. Ovo bi mogao da bude
dobar ili loš opis, ili delimicno dobar ili delimicno loš. To cemo morati da ispitamo.
Ponekad nam se nude drugi opisi ove aktivnosti, od kojih neki ocigledno kao
analogije ili metafore. Profesor Rajl, moj prethodnik, obicno je govorio o
pojmovnoj
geografiji
, o pravljenju mapa ili karata pojmova; ovakav opis ima vrednost. Mapa ili
karta daje nam predstavu oblasti koja je u izvesnoj meri apstraktna i koju nam obicno
opažanje ne pruža. Mape mogu varirati u skali i pokazivati manje ili više detalja ili
odslikati posebna interesovanja. One nam pomažu da se krecemo. Sa preciznom
kartom imamo manje izgleda da doživimo brodolom; a culi smo za pojmovni brodolom.
Još uvek je opis, geografski opis, suviše metaforican. Ako iskljucimo metaforicne
elemente, ostaju nam apstraktne predstave relacija izmedju pojmova konstruisanih sa
odredjenim ciljem. Ali koji su to pojmovi, relacija, cilj? Sve ovo za sada nije utvrdjeno.
Druga zamisao, možda više iznenadjujuca, jeste ona o filozofu
analiticaru kao nekoj vrsti
terapeuta
koji "leci" izvesne karakteristicne vrste
intelektualne
konfuzije
. On ne pruža ucenje, vec stvara
tehniku.
Mi
upadamo u izvesne protivurecnosti i konfuzije, koje nas opsedaju. Razum
nas vodi zakljuccima koje ne možemo da prihvatimo niti da od njih
pobegnemo. Postavljamo pitanja za koje, izgleda, ne postoje odgovori ili
postoje samo apsurdni odgovori. Nismo u stanju da vidimo kako ono što
vrlo dobro znamo da je slucaj, može da bude slucaj, itd. Filozof analiticar,
prema ovome, treba da nas usmeri ili da nam pomogne da nadjemo put.
T
a
k
o
V
i
t
g
e
n
š
t
a
j
n
k
a
ž
e
"Filozof tretira pitanje kao što se tretira bolest." Mi
mu se obracamo kao neuroticar analiticaru. On nam pomaže da otkrijemo
1
sofistu u sebi.
Prema Vitgenstajnu je uloga filozofa slicna ulozi terapeuta.
Filozof treba da nam pomogne da pronadjemo nacin da izadjemo iz
protivurecnosti, konfuzija koje opsedaju nas razum.
Ova zamisao može izgledati neverovatna, možda malo šokirajuca ili
barem preterana ili jednostrana.
Ja mislim da je preterana i jednostrana
. Ali
je vredi razmatrati dalje, jer ima neke vrednosti. Ona postavlja pitanja na
koja onaj ko je izlaže ima date odgovore, a pitanja su:
kako ove konfuzije,
zbrke i nejasnoce nastaju? Kakav oblik imaju? Kako se lece i ispravljaju? Ili,
uopšte, kako upadamo u tipicno filozofsku zamku i kako iz nje izlazimo?
Odgovor koji se nudi je sledeci:
ove konfuzije se nikad ne javljaju kada
su naši pojmovi i ideje u upotrebi, nego samo onda kada miruju
. Mi
možemo, naravno, upasti u druge vrste konfuzije, suociti se sa drugom
vrstom problema, kada upotrebljavamo reci koje pokazuju da naši pojmovi
imaju svoju stvarnu upotrebu. Ali tada nikad ne upadamo
u prave filozofske
konfuzije, niti se suocavamo sa filozofskim problemima.
To se dešavasamo
onda kada dozvolimo da se pojmovi ili reci odvoje od svoje stvarne
upotrebe, od praktickih ili teoretskih korelata koji im daju znacenje, i da se
lenjo krecu i plove našim mislima.
Kada ovo cinimo, sve vrste paralela
površne gramatike, figure ili metafore, koje su duboko skrivene u našem
jeziku,
mogu da ovladaju našim mišljenjem
i odvedu nas u paradoks,
apsurdnost ili beznadežnu konfuziju.
Ovi iskrivljujuci uticaji su uvek latentni.
Oni su neutralisani dok se naše reci ili pojmovi upotrebljavaju u raznim
teoretskim ili prakticnim sferama, koje su pravo polje njihovih operacija. Ali
kad reci, pojmovi, nisu u upotrebi, vec izgubljeni u svesti ili na jeziku, onda
dostižu nenormalnu velicinu i stvaraju ove zamršene proizvode itd. To je
dijagnoza.
A ako je to dijagnoza, onda je priroda postupka ocigledna
.
Moraju se upotrebiti velike neiskorišcene mogucnosti ovih pojmova.
Opsesivno iluzorni modeli moraju se razoriti snažnim i efikasnim
podsecanjem na stvarnost i stvarnu upotrebu reci i pojmova
. To je suština
Vitgenštajnove poruke: "
Ne traži znacenje, traži upotrebu
", tj. korisnost,
upotrebu naših izraza. To je suština onoga što on kaže: "Posao filozofa
sastoji se u prikupljanju podataka za jedan odredjen cilj", ili "
Ono što treba
da uradimo jeste da vratimo reci sa metafizicke, na njihovu svakodnevnu
upotrebu." (Pogledati
"Istraživanja"
10933).
Mnogim filozofima, grupisanim pod zajednickim imenom filozofa
analiticara, ovo gledište o prirodi njihove aktivnosti izgleda, ili treba da
2

Implicitna gramatika neophodna je za govor a zbog toga i svako, osim najprimitivnijeg,
mišljenje.
Ali, naravno, razumna ljudska bica, sposobna za razvijeno mišljenje, moraju
znati i više od gramatike
. Implicitno poznavanje gramatike mora biti povezano sa
implicitnim poznavanjem svih pojmova koji se upotrebljavaju u govoru ili kojima se
operiše u mislima.
Mi operišemo veoma bogatom, složenom i finom pojmovnom
aparaturom, kada komuniciramo jedni sa drugima ili sa svetom.
Ali niko nas nije se ucio
ovim delovima pojmovne aparature na
nacin kako se uci teorija njihove upotrebe
. Tako
mi, npr. znamo u izvesnom smislu šta je saznanje pre nego što smo culi za Teoriju
saznanja. Znamo šta znaci govoriti istinu, a da ne znamo da postoji nešto kao Teorija
istine. Mi ucimo da se služimo recima "isto", "stvarno", "postoji" i da ih upotrebimo
pravilno, a da nismo, svesni problema identiteta, realnosti i postojanja. Isto tako, ucimo
da se služimo velikom i heterogenom skalom pojmova - etickih pojmova: dobrog,
rdjavog, tacnog, pogrešnog, kazne; pojmova vremena i prostora, pojmova uzrocnosti i
objašnjenja, pojmova emocija: tuge, ljutnje, straha; mentalnih operacija razlicite vrste:
mišljenja, verovanja, cudjenja, secanja, ocekivanja, zamišljanja; opažanja i iskustva
svesti - vidjenja, cuvenja, dodirivanja, osecanja; cele skale klasifikatornih pojmova tipova
ljudi, životinja, biljaka, prirodnih objekata, procesa ili dogadjaja, ljudskih tvorevina,
institucija i uloga; i kvaliteta, svojstava, radnji i svega što tu spada.
I mada mi, naravno,
ucimo reci na razlicite nacine, bez pomoci opšteg teorijskog uputstva, mi ih ne ucimo
tako što cemo
saznati njihovo mesto u opštoj teoriji pojmova
.
Saznanja koja dobijamo o
njima su više prakticna i uglavnom iz primera. Mi uglavnom ucimo kopiranjem i
povremenim ispravljanjem, kao deca koja uce da govore gramaticki pre nego što nauce
gramatiku.
Da nastavimo, onda, sa analogijom. Isto kao što imamo upotrebno znanje
gramatike našeg jezika, tako imamo, i to ne nepovezano, upotrebno znanje ove
pojmovne aparature. Mi znamo kako da je upotrebimo u mišljenju i govoru. Ali, baš kao
što prakticno znanje gramatike ni na koji nacin ne daje mogucnost sistematskog
postavljanja pravila koja bez napora poštujemo,
isto tako prakticno opravdanje
pojmovnom aparaturom ne daje jasno, eksplicitno razumevanje principa po kojima ih
upotrebljavamo, i teorije naše prakse.
Tako - da zakljucimo analogiju - kao što
gramaticar (a posebno model modernog gramaticara) nastoji da pruži sistematsko
objašnjenje strukture pravila koja poštujemo bez napora kada govorimo gramaticki, tako
i filozof nastoji da proizvede sistematski opis strukture pravila, o kojoj nam svakodnevna
praksa pokazuje da imamo precutno i nesvesno znanje
. U izvesnom smislu, mi
razumemo pojam saznanja, znamo šta je saznanje, znamo šta znaci rec "saznati", jer
znamo kada da kažemo
da znamo. Mi razumemo pojam licnog identiteta, znamo šta je
4
identitet licnosti, znamo šta znace rei "ista osoba",
jer znamo kako da upotrebimo
taj
pojam. A kada imamo teškoce u rešavanju pitanja identiteta, to su prakticne, pravne
teškoce, a ne pojmovne.
Ali, u drugom smislu, možda ne razumemo pojmove, ne znamo
šta je identitet licnosti, ne možemo da kažemo šta znaci rec "znati". Poznajemo praksu,
ali ne možemo da stvorimo teoriju te prakse
. Znamo pravila jer ih poštujemo, ali ih još
uvek ne znamo, jer ne možemo da kažemo koja su
. Nasuprot lakoci i tacnoj upotrebi,
imamo saplitanje i pravljenje grešaka koje karakterišu naše pokušaje da ovu upotrebu
opišemo i objasnimo.
Ova gramaticka analogija, kao i druge, podstice sumnje i pitanja. Posmatrajuci ih,
dobijamo bolju sliku njenih vrednosti i njenih ogranicenosti i probijamo put ka necem
razumljivijem i manje figurativnom.
Prvo, može se reci da nije sasvim tacno da ne možemo da kažemo šta su naši
pojmovi, šta znace naše reci. Mi cesto dobijamo i dajemo eksplicitna objašnjenja o
njima.
Ali, nismo zbog toga filozofi ili ucenici filozofa. Recnici nisu filozofske rasprave.
Ali, delimican odgovor na ovo pitanje leži u postavljanju pitanja: Da li vam je ikada neko
rekao šta na vašem maternjem jeziku znace reci isto, znati, alo ili znacenje ili fraza
"razlog zbog koga" ili "postoji"? Ko vam je ikada rekao šta na njegovom maternjem
jeziku ove reci znace?
Imamo mnogo kljucnih pojmova - identiteta, znanja, znacenja,
objašnjavanja, postojanja - koje ucimo da upotrebljavamo ali koje nismo saznali
eksplicitnim objašnjavanjem.
Ostatak odgovora je sledeci: eksplicitno objašnjavanje
znacenja, koja obicno primamo i dajemo, strogo je prakticno u cilju i nameni. Cilj mu je
da nas osposobi da ih razumemo i da ih prakticno upotrebimo. Ono pretpostalja
vladanje postojecom pojmovnom strukturom. Ono se koristi bilo kojom tehnikom da bi se
promenilo i obogatilo.
Principi za kojima traga filozof analiticar, objašnjenje znacenja
koja traži i struktura ne mogu se dostici nijednim od ovih, strogo prakticnih tehnika
objašnjavanja. Jer, ovi principi i struktura implicitno se pretpostavljaju kada se
upotrebljavaju ove prakticne tehnike.
Drugo, može se postaviti pitanje: u kakvom su odnosu objašnjenje koje koristi
gramaticku analogiju, i Vitgenštajnovo objašnjenje, koje koristi analogiju terapije? Kako
se ona odnose? Jasno da imaju nešto zajednicko.
Oba stavljaju težište na stvarnu
upotrebu pojmova u njihovoj oblasti
, bilo da su iz svakodnevnog života ili profesionalne
oblasti inženjera, fiziologa, istoricara, knjigovodje ili matematicara. Obe teorije sugerišu
da, na ovaj ili onaj nacin, filozofska istina pociva u aktuelnoj upotrebi pojmova. Ali,
naravno, priroda analogija je sasvim drugacija. U gramatickoj analogiji postoji ukazivanje
na sistem, na opštu osnovnu strukturu cak i objašnjavanja. Postoji sugestija da našem
prakticnom ovladavanju možemo dodati nešto kao teoretsko razmatranje onoga što
5

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti