DIREKTIVA 1999/44/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA
od 25. svibnja 1999.
o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu
EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,
uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 95.,
uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),
uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (2),
u skladu s postupkom utvrđenim u članku 251. Ugovora s obzirom na zajednički tekst koji je Odbor za
mirenje odobrio 18. svibnja 1999. (3),
(1)
Budući da se u članku 153. stavcima 1. i 3. Ugovora utvrđuje da bi Zajednica trebala doprinijeti postizanju
visoke razine zaštite potrošača putem mjera koje usvaja u skladu s njegovim člankom 95.;
(2)
Budući da unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica na kojem je zajamčeno slobodno
kretanje roba, osoba, usluga i kapitala; budući da se slobodno kretanje roba ne odnosi samo na poslovne
transakcije nego i na privatne transakcije pojedinaca; budući da to podrazumijeva da potrošači s
prebivalištem u jednoj državi članici trebaju biti u stanju slobodno kupovati robu na državnom području
druge države članice na osnovi minimalnog broja jednoobraznih poštenih pravila koja uređuju prodaju
robe široke potrošnje;
(3)
Budući da su zakoni država članica koji se odnose na prodaju robe široke potrošnje prilično različiti, iz
čega proizlazi da se nacionalna tržišta robe široke potrošnje međusobno razlikuju i da tržišna utakmica
među trgovcima može biti narušena;
(4)
Budući da potrošači koji žele iskoristiti prednosti velikog tržišta kupujući robu i u drugim državama
članicama, a ne samo u državi svojeg boravišta, imaju bitnu ulogu u dovršavanju izgradnje unutarnjeg
tržišta; budući da treba spriječiti umjetno obnavljanje granica i razbijanje tržišta u izolirane cjeline;
budući da su mogućnosti dostupne potrošačima znatno proširene novim komunikacijskim tehnologijama
koje omogućuju lak pristup distribucijskim sustavima u drugim državama članicama ili u trećim zemljama;
budući da u pomanjkanju minimalne usklađenosti pravila koja uređuju uvjete prodaje robe široke
potrošnje postoje rizici da razvoj prodaje robe putem novih tehnologija daljinske komunikacije bude
spriječen;
(5)
Budući da će se stvaranjem minimalnog broja zajedničkih pravila potrošačkog prava, koja vrijede bez
obzira na to gdje se roba unutar Zajednice kupuje, ojačati povjerenje potrošača i omogućiti im da
iskoriste unutarnje tržište najbolje što je moguće;
(6)
Budući da se glavne poteškoće na koje potrošači nailaze i glavni izvor sporova s trgovcima odnose na
neusklađenost robe s ugovorom; budući da je zbog toga primjereno približiti nacionalna zakonodavstva
