MATURSKI RAD

OBLAST: Osnove pravnih postupaka
TEMA:  Glavni pretres

SADRŽAJ:

UVOD

1. Glavni pretres (arhitektonika i osnovne osobenosti) 

1.1.

Adverzijalna konstrukcija glavnog pretresa

1.2.

Izjednačavanje parničnog i krivičnog postupka kao rezultat nove arhitektonike 
glavnog pretresa

1.3.

Devalvacija načela istine i dokazna pasivnost suda na glavnom pretresu

2. Pripremno ročište

3. Načelo javnosti glavnog pretresa kao pravilo

4. Prekid i odlaganje glavnog pretresa

5. Dokazni postupak na glavnom pretresu

5.1.

Početak dokaznog postupka

5.2.

Predlaganje dokaza

5.3.

Redoslijed izvođenja dokaza

5.4.

Iznošenje odbrane i saslušanje optuženog

5.5.

Ispitivanje svedoka, veštaka ili stručnog savetnika

5.6.

Odstupanja od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom pretresu

5.7.

Završne riječi

Zaključak

LITERATURA

background image

 

Ukoliko je riječ o predmetu koji se odnosi na krivično djelo iz nadležnosti sudije 

pojedinca i pored nepostojanja izričite zakonske odredbe, nema dileme da će glavni pretres 
zakazati sudija kojem je predmet dodijeljen u rad. S obzirom na kompetencije predsjednika 
vijeća koje se odnose na samo rukovođenje glavnim pretresom, kada je u pitanju predmet 
koji se odnosi na krivično djelo za koje se sudi u vijeću, glavni pretres zakazuje predsjednik 
vijeća   naravno   uz   dogovor   sa   ostalim   članovima   vijeća   radi   usklađivanja   već   postojećih 
obaveza svih članova vijeća. Glavni pretres se zakazuje naredbom. Uz naznaku predmeta u 
kojem se zakazuje glavni pretres, vremena i mjesta održavanja glavnog pretresa naredbom 
mora biti određeno i koje osobe i u kojem svojstvu se pozivaju na glavni pretres. Na svaki 
glavni pretres mora se pozvati tužitelj, optuženi i branitelj. Kada su u pitanju svjedoci i 
vještaci, na glavni pretres se, u pravilu, pozivaju svjedoci i vještaci koji su predloženi od 
strane   stranaka   i   branitelja.   Međutim,   ne   postoji   nikakva   zakonska   prepreka   da   sudija, 
odnosno predsjednik vijeća već u ovoj fazi postupka odbije prijedlog za izvođenje dokaza ako 
zaključi da okolnosti koje stranke i branitelj žele da dokažu nemaju značaja za predmet ili da 
je ponuđeni dokaz nepotreban.

Općenito, zakoni o krivičnom postupku polaze od toga da glavni pretres predstavlja 

fizičku   cjelinu,   niz   procesnih   radnji   koje   slijede   jedna   iza   druge   bez   prekida   u   tom 
kontinuitetu. Međutim, budući da često nije moguće osigurati da glavni pretres, od svog 
početka pa do završetka predstavlja takav niz procesnih radnji koji teče bez ikakvih zastoja i 
prekida predviđeni su instituti odlaganja i prekida glavnog pretresa.

O svakoj radnji poduzetoj u toku krivičnog postupka sastavit će se zapisnik istodobno 

kad se radnja obavlja a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga. Zapisnik piše 
zapisničar. Samo kad se obavlja pretresanje stana ili osobe ili se radnja preduzima van 
službenih prostorija organa a zapisničar se ne može osigurati, zapisnik može pisati osoba koja 
preduzima radnju. Kad zapisnik piše zapisničar, zapisnik se sastavlja na taj način što osoba 
koja preduzima radnju kazuje glasno zapisničaru što će unijeti u zapisnik.   Osobi koja se 
saslušava dopustit će se da sama kazuje odgovore u zapisnik. Ovo pravo joj se može uskratiti 
u slučaju zloupotrebe.

Iz odredbi zakona o krivičnom postupku koje se odnose na glavni pretres vidljivo je da je 
moguće razlikovati tri dijela glavnog pretresa kao centralnog stadija krivičnog postupka. To 
su: 

početak glavnog pretresa 

dokazni postupak i 

završna riječ.

U skladu s načelom akuzatornosti, glavni pretres počinje tužiteljevim čitanjem optužnice. 
Iznošenje dokaza na kojima se temelji optužnica je dužnost tužitelja. Nakon  što tužitelj 
ukratko   iznese   dokaze   na   kojima   temelji   optužnicu,   optuženi   ili   branitelj   mogu   izložiti 
odbranu i ukratko iznijeti dokaze koje će ponuditi u svojoj odbrani.

Dokazni postupak je centralni i najvažniji dio glavnog pretresa. Sastoji se od niza 

procesnih   radnji   među   kojima   dominiraju   one   koje   se   sastoje   u   izvođenju   dokaza. 
Organizaciona   struktura   dokaznog   postupka   postavljena   je   tako   da   njime   dominiraju 
akuzatorski elementi, ali su evidentni i nezanemarljivi i inkvizitorski elementi. U skladu sa 

dominantnom akuzatornošću ovog dijela glavnog pretresa dokazni postupak karekteriše i 
puno ispoljavanje načela kontradiktornosti pri rješavanju spora između dvije suprostavljene 
strane. Osiguranje jednakosti strana u sporu zahtjeva puno poštivanje prava na pravično 
suđenje i u okviru njega posebno tzv. minimalnih prava odbrane svakoga ko je optužen za 
krivično djelo

1. Glavni pretres (arhitektonika i osnovne osobenosti) 

Novi Zakon donosi izuzetno značajne novine i kod uređenja glavnog pretresa. Novine su 
takve   da   se   slobodno   može   konstatovati   da   predstavljaju   radikalan   zaokret   ne   samo   u 
odnosu na dosadašnja rešenja, već i radikalan zaokret i u odnosu na rešenja zakonodavstva 
kontinentalnog pravnog sistema. Među brojnim novinama tri su reprezentativne i kao takve 
predstavljaju osnov ovakve jedne konstatacije. To su: 

1. organizacija glavnog pretresa na isključivo adverzijalnim osnovama, tako da osnovne 

dokazne aktivnosti imaju stranke, a dokazna uloga suda je svedena na minimum. 

2. uvođenje pripremnog ročišta u fazi pripremanja glavnog pretresa i davanje istom 

velikog značaja uz propisivanje njegove obaveznosti, odnosno fakultativnosti prema 
kriterijumu težine krivičnog dela, s obzirom na zaprećenu kaznu. 

3. devalvacija načela istine i svođene dokazne uloge suda na minimum. Pojedinačno 

posmatrano sledeće su njihove osobenosti:

1.1.

Adverzijalna konstrukcija glavnog pretresa

 

Jedna od prepoznatljivijih osobenosti novog  Krivičnog zakona  kada je riječ ne samo o 

glavnom pretresu već i njegovoj celini je adverzijalna konstrukcija glavnog pretresa. Ovakvim 
rješenjem ovim zakonskim tekstom se napušta ne samo dosadašnji model njegovog uređenja 
već i model koji je skoro pravilo zakonodavstava kontinentalne Evrope i prelazi se na model 
svojstven anglosaksonskom sistemu (prije svega SAD, Engleske i Velsa). Ilustracije radi, u 
kontekstu ovakve jedne konstatacije treba istaći da je u kontinentalnom pravnom sistemu 
sud dokazno izuzetno aktivan. On po pravilu sam izvodi dokaze tokom suđenja. Istina, uz 
davanje manje ili veće dokazne uloge strankama, s tim da on ni u kom slučaju nije ograničen 
njihovim   dokaznim   predlozima.   Ovde   sud   ima   ne   samo   pravo   već   i   dužnost   sopstvene 
dokazne inicijative. 

 

Nasuprot ovom, u anglosaksonskom pravnom sistemu sud je u dokaznom pogledu 

izrazito pasivan. Ovde je izvođenje dokaza po pravilu prepušteno strankama, dok se sud 
uglavnom   koncentriše   na   procjenu   uspješnosti   stranaka   u   njihovim   „dokaznim 
nadmetanjima.’’ Ovde suđenje počinje predstavljanjem dokaza optužbe na koje odbrana u 

background image

krivičnog   postupka.   One   su,   prije   svega,   prisutne   u   pravilima   dokazivanja   i   utvrđivanja 
činjeničnog stanja i tiču se prevashodno procesnih načela – prvenstveno načela istine i uloge 
suda u njegovoj praktičnoj realizaciji. Po svojoj sadržini, sasvim opravdano, ta načela su 
različita u postupcima čiji je predmet građanska stvar i postupcima čiji je predmet krivična 
stvar (causa criminalis). Nasuprot ovom, naš zakonodavac eliminiše dejstvo načela istine u 
krivičnom postupku pasivizirajući ulogu suda u postupku dokazivanja i na taj način u ne 
malom stepenu izjednačava parnični i krivični postupak. Najilustrativniji primer opravdanosti 
ovakve   jedne   konstatacije   je   odredba   prema   kojem   „sud   izvodi   dokaze   na   prijedlog 
stranaka”, a „može dati nalog stranci da predloži dopunske dokaze ili izuzetno sam odrediti 
da se takvi dokazi izvedu, ako ocijeni da su izvedeni dokazi protivriječni ili nejasni i da je to 
neophodno da bi se predmet dokazivanja svestrano raspravio”. Shodno ovakvoj formulaciji 
može se postaviti i pitanje: da li sud uopšte može izvesti bilo koji dokaz, ako to ne predloži 
stranka? Odnosno, i pitanje: zašto bi stranka predlagala da sud izvede neki dokaz, umesto da 
sama to učini? Takođe, nije jasno ni da li je sud u svakom slučaju obavezan da izvede dokaz 
koji predloži stranka? Čini se da sud ipak nema takvu dužnost, budući da nije propisana 
nikakva posledica za odbijanje takvog predloga, niti postoje bilo kakvi procesni mehanizmi 
kojima bi se sud „prinudio” da postupi u skladu sa stranačkom dokaznom inicijativom. U 
ostalom, dokazni predlog stranke može biti i apriorno sasvim besmislen ili čak nemoguć, pa 
nije logično da se smatra da sud svakako mora izvesti svaki dokaz koji je stranka predložila. 
Ovo   tim   prije   što   bi   takvo   postupanje   suda   bilo   i   u   suprotnosti   sa   načelom   suđenja   u 
razumnom roku. Uz ovo, dodatni problem je i činjenica da dokazno limitiranje dokazne uloge 
suda ipak nije konsekventno sprovedeno. Tako, na primjer, sud ima mogućnost da aktivno 
učestvuje   u   ispitivanju   svjedoka   na   glavnom   pretresu,   te   svojim   pitanjima   može   da   se 
„umiješa” bilo u osnovno bilo u unakrsno ili dopunsko ispitivanje svedoka, bez obzira na to 
što te vidove ispitivanja primarno sprovode stranke, odnosno druga lica koja postupaju u 
okvirima stranačkih funkcija, kao što su to branilac u okviru funkcije odbrane, odnosno 
punomoćnik   oštećenog   kao   tužioca   ili   privatnog   tužioca.  Dalje,   tu   je   i  odredba  koja   ne 
odgovara iznesenoj ulozi suda kada je reč o obezbeđenju dokaznog materijala. To je odredba 
koja omogućava podnošenje žalbe i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog 
stanja. U vezi sa ovim mora se postaviti i pitanje: kako sud „odgovara” za svoju presudu čija 
činjenična   osnova   po   pravilu   nije   rezultat   njegove   dužnosti?   Međutim,   i   pored   takvog 
njegovog normativnog položaja, budući da on predstavlja subjekta krivičnog postupka koji 
načelno raspolaže pravom kažnjavanja (ius puniendi), odnosno krivičnog sankcionisanja, on 
je   načelno   zainteresovan   da   njegova   presuda,   odnosno   druga   odluka   u   okviru   koje   je 
utvrđivao činjenično stanje, „opstane” u eventualnom žalbenom postupku. Obzirom na ovo, 
po logici stvari, bez obzira što sada više formalno nema tako formulisanu dužnost, sud će 
ipak težiti da se u krivičnom postupku utvrdi potpuno i tačno činjenično stanje, odnosno da 
se utvrdi istina. Obzirom na ovo, sasvim je ispravna praksa naših sudova u kojoj oni, ako ne 
formalno,   onda   makar   faktički,   teže  utvrđivanju   istine   u  skladu   sa  suštinom   istoimenog 
načela, istina sada, ipak, na bitno limitiran način, što u praksi sasvim opravdano doprinosi 
otklanjanju zakonskog izjednačavanja parničnog i krivičnog postupka.

Želiš da pročitaš svih 24 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti