Biheviorizam

 UVOD U BIHEVIORIZAM
Biheviorizam je radikalni pravac objektivne psihologije kojemu je začetnik amer. psiholog J. B. Watson, objavljivanjem članka „Psihologija kako je vidi biheviorist“ (Psychology as a Behaviorist Views It, 1913), u kojem je deklarirao temeljni cilj psihologije: predviđanje i kontrola ponašanja. Predmet psihologije može biti samo objektivno ponašanje, tj. ono ponašanje i učinci ponašanja koji se mogu objektivno opažati i mjeriti, a kao metoda priznaje se samo objektivno opažanje i mjerenje. Biheviorizma može se izraziti shemom S–R, što znači da je za psihologiju dovoljno poznavati podražajnu situaciju (S) i opažati i mjeriti ponašanje, tj. reakciju (R).
Temeljne značajke biheviorizma su:

1.     redukcionizam ( atomizam, molekularizam) – pronalaženje najmanjih »jediničnih« ponašanja s pomoću kojih bi se mogla objasniti složenija ponašanja čovjeka;
2.    periferalizam – zanimanje je usmjereno samo na ono što se događa na periferiji, a ne na središnji živčani sistem (sve ono što se nalazi između podražaja i reakcije naziva se »crnom kutijom« i nije predmet proučavanja, pa se tako niječe bilo kakvo značenje osobnim doživljajima i osobnomu iskustvu);
3.    ekstremni ambijentalizam – okolina i učenje temeljni su i jedini uzroci individualnim razlikama u ljudi (Watson je sasvim odbacio ulogu naslijeđa i tvrdio da se učenjem može u potpunosti oblikovati ljudsko ponašanje).

   Prema bihevioristima naše iskustvo s posljedicama pojedine vrste ponašanja određuje naše buduće ponašanje, odnosno očekivanje određenih posljedica upravlja našim ponašanjem. Prema biheviorističkom modelu, instruktori mogu utjecati na ponašanje učenika tako da potkrepljujuponašanje koje vodi željenom obrazovnom cilju. Željeno ponašanje potiče se pozitivnim potkrepljivanjem– nagradama, dobrim ocjenama, pohvalama, dok se neželjeno ponašanja uklanja pomoću negativnih povratnih informacija – prijekorima, lošijim ocjenama, kaznama itd. Biheviorističke metode se vrlo često koriste u sistemima elektroničkog učenja npr. prilikom ispitivanja znanja pojedinog studenta na kraju lekcije. Na tim testovima studenti odgovaraju na pitanja i, ukoliko uspješno odgovore, dobivaju pozitivnu povratnu informaciju, a ukoliko ne znaju neke od odgovora, upućuje ih se na mjesta na kojima mogu pronaći informacije vezane uz točan odgovor. Biheviorizam nije bio jedinstven pokret; razlikuje se tzv. metodološki biheviorizam, koji priznaje postojanje psihičkih procesa, ali smatra da ih nije moguće znanstveno zahvatiti, od onoga koji potpuno odbacuje postojanje psihičnog smatrajući ga mitom (npr. metafizički biheviorizam).

NEOBIHEVIORIZAM
Sredinom 20.-tog stoljeća biheviorizam svoje mjesto ustupa neobiheviorizmu, pravcu koji svoje djelovanje zasniva na paradigmama logičkog i ekstremnog pozitivizma. Logički pozitivizam, nakon pozitivističkog zahtjeva da spoznaja bude temeljena isključivo na empirijskom, ponovo unosi dozu fleksibilnosti otvarajući nov pogled na oblikovanje ljudskoga ponašanja.  Dozvoljenim postaje bavljenje svime što može biti eksperimentalno, matematički ili logički dokazano. Nasuprot tome, ekstremni pozitivizam vraća se samim korijenima pozitivizma odbacujući sve mentalističke pojmove bez empirijske podloge. Sam neobiheviorizam, pod pritiskom nadolazećih ideja, grana se u tri smjera: formalni, informalni i radikalni biheviorizam.

Formalni biheviorizam
Formalni biheviorizam nužno ne odbacuje procese koje ne možemo promatrati, a koji mogu utjecati na promatrano ponašanje. Pod utjecajem paradigme logičkog pozitivizma zagovara kako su sve tvrdnje ne provjerljive osjetilima znanstveno bezvrijedne, izuzev onih koje se mogu dokazati matematikom i logikom. Formalni biheviorizam okreće se teoretskim konstruktima, operacionalno definiranim u vidu manipulacija izvedenih na životinji, nekom drugom aspektu njezine okoline iz koje dolazi podražaj ili mjerljivog aspekta određenog ponašanja. Takav način razmišljanja sličan je onome koji je u to vrijeme prisutan u prirodnim znanostima poput fizike ili kemije, gdje su ”skriveni” teoretski procesi česta pojava.
Hull u radu sa svojom suradnicima predstavlja najcjelovitiji model formalnog biheviorizma, tzv. logički biheviorizam. Hull detaljno razvija Tolmanove intervenirajuće varijable koje uvjetuju konačnu reakciju na zadani podražaj. Intervenirajuće varijable, u svome djelu Principles of Behaviour,  iskazuje formulom:
SER=SHR∙D
SER predstavlja potencijal da se neka reakcija dogodi koji je jednak SHR, snazi navike, pomnoženoj s D, nagonom (trenutna motivacija vezana uz danu situaciju, u vidu izgladnjelosti, žeđi, itd.…).
Tolmanov kognitivni (cilju usmjeren) biheviorizam, ponašanje vidi kao skup reakcija kojima se životinje usmjeravaju ka ili od nekog cilja, čime učenje, za razliku od Watsonovog viđenja postaje neporecivo kognitivno. Ipak, poput  ostalih biheviorista odbacuje introspekciju kao metodu tvrdeći da se kognicija, očekivanja i svrha mogu teoretski definirati kroz samo ponašanje. Svrhu potom definira kao intervenirajuću varijablu koja postaje esencijalnim svojstvom samog ponašanja.
Dok je Hull težio stvaranju stroja za učenje, Tolman je zagovarao postojanje kognitivnih mapa  i očekivanja kao realnih entiteta unutar živućeg organizma, čime se obojica djelomice odmiču od klasičnog, pa i formalnog biheviorizma jer njihove se teorije u srži bave i nečim drugim, van samog ponašanja. ”Njihovi sljedbenici bili su odaniji kolijevci biheviorizma” (Craighead i  Nemeroff, 2004)  .

2.2 Informalni biheviorizam

Informalni biheviorizam ili liberalizirana S-R teorija, temeljen na Hullovom logičkom biheviorizmu, voljan je progovoriti o mentalnim procesima unutar zadanih S-R okvira, postajući fleksibilniji prilikom bavljenja ljudskim fenomenima poput jezika, rješavanja problema, memorije i razmišljanja. U novom S-r-s-R sustavu, r-s predstavljaju intervenirajuće varijable kao moderatore ili centralne moždane procese. Ovaj novi pogled temelj je teorije socijalnog učenja kao kombinacije neobiheviorizma i psihoalize (neki Freudovi postulatni mentalni mehanizmi tretiraju se kao konverzijske intervenirajuće varijable), te predstavlja prijelaz između biheviorizma ka gledištu zasnovanom na kognitivnoj obradi informacija kao temeljnog modifikatora ponašanja.

Radiklani biheviorizam

Skinnerov radikalni biheviorizam, temeljen na ekstremnom pozitivizmu koji odbacuje sve mentalističke procese bez znanstvene podloge, predstavlja esenciju biheviorističkog pogleda. Skinner kaže da su um i unutarnji govor kulturalni mitovi, te da stoga kao takvi trebaju biti odbačeni, dok emocije objašnjava kao kolateralne nusprodukte okolinskog utjecaja koji rezultiraju određenim ponašanjem, no nemaju ulogu u njegovom daljnjem određenju. Radikalni biheviorizam u potpunosti odbacuje koncept slobodne bolje, zagovarajući ekstremni stav kako je ponašanje uvjetovano podražajima nad kojima nemamo nikakvog utjecaja. Od svih neobiheviorističkih pogleda, Skinnerov radikalni biheviorizam najbliži je Watsonovom klasičnom.

 
BIHEVIORIZAM U MODERNOJ PSIHOLOGIJI
Bihevioralna genetika
Bihevioralna genetika proučava okolinske i genetske faktore odgovorne za normalne i atipične obrasce ponašanja. Pitanje koje se postavlja glasi je li opservirani oblik ponašanja naslijeđen ili naučen, koliki je utjecaj okoline bilo kao rezultat nepovoljnih čimbenika bilo kao posljedica imitacije i identifikacije s osobama važnima u određenom razvojnom periodu (Kocijan-Hercigonja. D., 2006.).
Najpoznatije od svih studija su one provedene na jednojajčanim (MZ- monozigotima, dijele 100% genetičke informacije) i dvojajčanim (DZ- dizigotima) blizancima. One studiraju njihovo odrastanje u  biološkim i adoptivnim obiteljima. Okosnica ovih istraživanja, promatranje je utjecaja transgeneracijskog prijenosa.
Transgeneracijski prijenos, okolinski modifikator ponašanja, odnosi se na učenje, tj. prenošenje određenih oblika ponašanja kroz više generacija, ponajprije preko roditelja i uže rodbine. MZ i DZ koriste se radi mogućnosti praćenja genetske osnove promatranog ponašanja. Ukoliko je određeno ponašanje snažno genetski uvjetovano tada će ono do izražaja u oba MZ doći neovisno o tome što je jedan blizanac odgajan od strane bioloških, a drugi od strane adoptivnih roditelja. Snažna genetska podloga anulira utjecaj transgenetskog prijenosa (blizanac smješten kod adoptivnih roditelja nije izložen transgeneracijskom prijenosu promatrane vrste ponašanja, no ono se unatoč tome iskazuje). Ako je pak riječ o ponašanju koje nije genetski uvjetovano, tada će se ono uslijed transgeneracijskog prijenosa pojaviti samo u blizanca koji je odgajan u biološkoj obitelji (uz uvjet da takav oblik ponašanja nije prisutan u adoptivnom okruženju). DZ se, budući da u prosjeku dijele ok 50% zajedničkih gena i čija genetska podloga ne predviđa identičan set urođenih obrazaca ponašanja, promatraju kako bi se dodatno potvrdio utjecaj okoline (transgeneracijski prijenos).
Rezultati istraživanja blizanaca provedena na velikoj populaciji pokazuju visok utjecaj gena na gotovo sve psihološke značajke i poremećaje. Pristup molekularnih genetičara govori o našoj ”bespomoćnosti” ukazujući na fatalnu moć naslijeđa. 99.8% DNA sekvence u svih ljudi je isto, dok samo 0.2% DNA sekvence varira i izvor je svih individualnih razlika. Također, većina svih psiholoških značajki i poremećaja uzrokovana je ne djelovanjem jednog već interakcijom desetaka, stotina, pa čak i tisuća gena. Takvi rezultati za sobom iznova povlače osnovno pitanje bihevioralne genetike, pitanje koliki je stvarni utjecaj okoline  i da li sve što činimo ima dublji učinak od osobne satisfakcije time što smo barem pokušali.
Unatoč silnim problemima s kojima se tek treba susresti, bihevioralna genetika mlada je grana suvremene znanosti koja nudi razumijevanje etiologije pojedinih poremećaja, njihovo prepoznavanje, u slučaju genetske uvjetovanosti, te modifikaciju istih induciranjem promjena u okolini i prevencijom.