Odlomak

DEFINISANJE INTERPERSONALNE KOMUNIKACIJE

Interpersonalno komuniciranje je najrasprostranjeniji i elementarni oblik društvene komunikacije. Njegovo osnovno svojstvo je recipročnost razmene poruka između dve ili više osoba, neposrednim ili posrednim putem, uz recipročnu izmenjivost uloga komunikatora i recepijenata i neposrednu povratnu vezu u procesu razmene poruka. Interpersonalno komuniciranje može se shvatiti kao produžetak intrapersonalnog komuniciranja (koncipiranog kao dijaloški organizovanog razgovora) i kao posrednički nivo u recepciji poruka u procesu masovnog komuniciranja.
Na interpersonalno komuniciranje utiče niz interakcijskih i kontekstualnih faktora. Među njima su najznačajniji:

1. motivi i ciljevi komuniciranja;
2. simboličke forme u kojima se ostvaruje;
3. stepen komunikativne kompetentnosti subjekata komunikacionog čina;
4. priroda odnosa koji su uspostavljeni ili se uspostavljaju;
5. socijalni kontekst u kojem se ostvaruje.

Elementarnost i rasprostranjenost interpersonalnog komuniciranja prisutnog u svakodnevnici svakog od nas, proističu iz samog karaktera čoveka, shvaćenog kao socijalnog bića. Jer, ne komunicira se radi samog komuniciranja, već da bi se postigao određeni cilj, odnosno postigla svrha komuniciranja, ili kako to Liotar kaže: ‚‚Govoriti znači boriti se‘‘. Na svakodnevnu praksu interpersonalnog komuniciranja ljude pokreću sledeće tri filozovske predpostavke:

1. ontološka;
2. gnoseološka;
3. aksiološka.

Prva pretpostavka polazi od toga da je čovek nesavršen i da mu je zbog toga potreban drugi čovek da bi mu u punom smislu razvio svoju ličnost:
‚‚Ako uzmem da drugi nije ništa drugo do drugačija mogućnost mene, neko moje odvojeno ja, nešto drugačije od mene, ali koje teži da mi se priključi i upotpuni, onda ovo rastojanje među nama mora biti dokinuto: valja početi sa razgovorom. U meri u kojoj je drugi zagonetka i tajna za mene, u toj meri sam ja tajna za sebe. Drugi nije tu da me samo ograničava, on je tu i da me proširi za sebe: za svoje iskustvo, znanje i umeće (Šušnjić 1994, 62).
Gnoseološka pretpostavka ističe čovekovo traganje za istinom o sebi koja je uvek nepotpuna. I na kraju dolazi aksiološka pretpostavka, koja polazi od toga da je u srži interpersonalnog komuniciranja želja da se kroz razgovor stvori nova vrednost, jer se samo putem razgovora može doći do istine – jedne od vrednosti.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Menadžment

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari