Javni gradski prijevoz

VRSTE I KARAKTERISTIKE PUTNIČKIH PRIJEVOZNIH SREDSTAVA

Sredstva za prijevoz putnika u gradskom, prigradskom i međugradskom prijevozu ima više vrsta, a ocjene njihovih karakteristika i međusobne usporedbe omogućiti će izbor najboljeg prijevoznog sredstva za konkretan slučaj.
U osnovi, prijevozna sredstva, koja se danas koriste mogu se podijeliti u dvije skupine:

1.INDIVIDUALNA VOZILA- koja se dijele na:

• osobna vozila, motocikle, mopede i bicikle;

2.KOMERCIJALNA PUTNIČKA VOZILA-koja se dijele:

• osobna vozila (taxi, rent-a-car, paratranzit)
• tramvaje,
• autobuse,
• trolejbuse,
• podzemne željeznice (metro),
• brze gradske željeznice,
• nadzemne željeznice,
• uspinjače,
• pomične trake i stepenice, te
• dizala.

Pojedina prijevozna sredstva različitih su eksploatacijsko-tehničkih karakteristika. Međutim, slična prijevozna sredstva mogu imati različita svojstva u pojedinim vremenskim razdobljima i u pojedinim zemljama.
Svaki novi tip vozila obično je usavršenijih i boljih je prijevoznih svojstava.
Prijevozna sredstva koja su se ranije počela razvijati dostigla su određene prijevozne kapacitete prije prijevoznih sredstava koja su se kasnije počela razvijati. Početkom 20 stoljeća željeznica je već bila postigla značajan razvoj, jer njeni početci datiraju još od godine 1825. slično je bilo i s prometom na vodi. Međutim, cestovni i zračni promet tek su tada nastajali, ali su se iznimno brzo razvijali.

 
POČECI JAVNOG PRIJEVOZ U GRADOVIMA

Preteča moderne taksi-službe su fijakeri. Godine 1612. u Parizu su uvedeni fijekeri (fiacre), odnosne kočije za prijevoz putnika. I drugi gradovi uvode tu vrstu prijevoza. Godine 1634. u Londonu ima 700 registriranih kočija. Poduzetnik Pascal 1662. godine u Parizu organizira prijevoz kočijama na organiziranim linijama. Postojalo je pet ustrojenih linija na kojima su prijevoz obavljale kočije u kojima se moglo prevoziti pet putnika. Ovaj prvi javni prijevoz mogli su koristiti samo bogati građani, što je i propisom bilo utvrđeno. Ovakav način javnog prijevoza putnika zadržao se sljedećih dvadeset godina.

OMNIBUSI SA KONJSKOM VUČOM

Omnibusi sa konjskom vučom bili su, u stvari, dugački sanduci na kotačima, a razlikovali su se od svog neposrednog prethodnika – poštanskih kola – po većem kapacitetu za prijevoz putnika. Ovakva vozila (poznata pod imenom «dugačka poštanska kola») puštena su u promet u okolini Londona već 1798. godine, a svoje ime, pod kojim su postala poznata, dobila su u Francuskoj gdje su i prvi put korišteni na unutrašnjem području grada. Stanislo Bordi (Stanislus Beadry) uveo je prvu službu «omnibusa» u Nantu 1826. godine: ova vozila su uvedena i u Bordou 1827. godine, dok je sljedeće, 1828. godine, Bordi dobio dozvolu da u Parizu organizira prijevoz na 10 utvrđenih linija sa 100 novih vozila
Džordž Šilibir (George Shilibeer) je 1829. godine uveo omnibusku službu u Londonu. Njegova vozila bila su veća od onih u Parizu, primala su 20 putnika prema 14 u Parizu, a vukla su ih tri umjesto dva konja. U početku, Šilibir nije imao suglasnost za zaustavljanje omnibusa i primanje putnika na unutarnjim ulicama centralnog područja Londona gdje su fijakeri imali monopol.; njegovi omnibusi mogli su konkurirati samo «kratkim kolima» koja su imala samo četiri ili šest sjedišta. U svojim oglasima isticao je brzinu i točnost svoje službe. Monopol londonskih fijakerista ukinut je 1832. godine, i to je vlasnicima omnibusa omogućilo da svoja vozila većeg kapaciteta koriste svugdje gdje to najbolje odgovara.
Prvu omnibus službu u Sjedinjenim Državama uveo je u gradu New Yorku Abraham Brauer (Brower) 1827. godine. On je na Brodwayu prometovao vozilima sa otvorenim stranama za 12 putnika, zvanim «Akomodejšn». U roku od osam godina u gradu je bilo više od 100 omnibusa.