Ličnost vođe
S A D R Ž A J
2.1. Teorija karakternih osobina.......................................................................................................4
2.2. Bihejviorističke teorije liderstva................................................................................................ 4
2.3. Situacione teorije liderstva.........................................................................................................5
2.4. Novi koncepti liderstva.............................................................................................................. 6
2.5. Liderstvo budućnosti..................................................................................................................7
3. ANALIZA KARAKTERISTIKA LIČNOSTI VOĐE
.................................................7
4. LIDERSKE GREŠKE I NJIHOVE POSLJEDICE
UVOD
Živimo u vremenu kada uloga vođe postaje sve značajnija u svim oblastima života. Ovome
posebno doprinose globalizacija i ubrzane tehnološke promjene, koje pred lidere stavljaju veoma
ozbiljne zadatke prilagođavanja novim društvenim trendovima. Biti uspješan vođa danas podra-
zumijeva ne samo posjedovanje odgovarajućih karakternih osobina i liderskih predispozicija već i
visok stepen opšteg obrazovanja, vladanje stranim jezicima, punu informisanost u oblasti intere-
sovanja i zavidnu umješnost u korišćenju savremenih informatičkih tehnologija. Rijetki su primjeri
vođa koji svojom harizmom, autoritarnošću i elokvencijom uspijevaju da nadoknade manjak
obrazovanja, informisanosti i vještina u korišćenju interneta, socijalnih mreža i drugih informatičkih
servisa.
Na pitanje šta je uspješan vođa, međutim, nije uvijek moguće dati jednoznačan odgovor,
pogotovo u sferi politike, gdje o tome često postoje veoma oprečna mišljenja u narodu. Različiti
statistički pokazatelji koji treba da nas uvjere da živimo sve bolje ništa ne znače onima koji taj
boljitak ne osjećaju na sopstvenoj koži. To dovodi do toga da politički lider koji se može smatrati
uspješnim po broju prebrojanih glasova na izborima, sa druge strane bude veoma negativno
ocijenjen od značajne populacione grupe, baš kao što se to trenutno događa u susjednoj Srbiji.
Ovo je samo jedan od primjera koji ukazuju na potrebu temeljitog proučavanja ličnosti vođe i
različitih stilova vođenja, zbog čega i postoje brojne teorije o liderstvu, kao i različiti kriterijumi
mjerenja uspješnosti vođenja. U ovom radu pokušaćemo da se u sažetim crtama osvrnemo na njih.
1. POJAM VOĐE
Vođa
ili
lider
(eng.
leader
) je pojam koji se sreće u svim segmentima društvenog života.
Tako se može govoriti o vojskovođama, državnim liderima, nacionalnim vođama, sindikalnim
vođama, vođama radničkih pokreta, istaknutim sportistima ili trenerima kao vođama sportskih
timova, vođama navijačkih grupa itd. Sama definicija vođe, međutim, ukida mnoge proizvoljnosti
koje se vezuju za ovaj pojam. Jer, nije dovoljno samo biti formalno na čelu neke organizacije,
institucije ili društvene grupe da bi se dobio status vođe. Ovo zato što se vođa ne postaje tek nečijim
izborom, imenovanjem ili postavljanjem na određenu funkciju, već u prvom redu posjedovanjem
individualnih sposobnosti i vještina koje ga čine vođom. Imajuću to u vidu, definiciju vođe možemo
formulisati na sljedeći način:
„Vođa je osoba koja utiče na ostale članove grupe tako što ih pokreće u različitim
društvenim situacijama, planira i organizuje akcije koje treba sprovesti radi ostvarivanja
zajedničkih ciljeva i, postupajući tako, pridobija povjerenje i saradnju drugih.“
Da bi to postigao, vođa mora da posjeduje adekvatne osobine i vještine. Od osobina su na
prvom mjestu: harizmatičnost, samopouzdanje, entuzijazam, odlučnost i hrabrost, a od vještina:
komunikativnost, sposobnost verbalnog i neverbalnog izražavanja, vještina predviđanja budućih
situacija i tome slično.
2

Klasifikacija teorija liderstva
2.1. Teorija karakternih osobina
Ova, hronološki gledano, najstarija teorija liderstva, u prvi plan stavlja lične karakteristike
osobe: njen karakter, inteligenciju, ambicioznost, inicijativnost, društvenost, moral i sl. Ona polazi
od toga da kvalitet ovih karakteristika prvenstveno oblikuje određenu ličnost kao vođu.
Glavna ideja zastupnika ove teorije bila je da analizom karakternih osobina pokušaju objasniti
razliku između efikasnih i neefikasnih vođa. U nastojanju da utvrde karakterne osobine lidera,
istraživači su koristili dva pristupa:
poređenje karakternih osobina onih koji su postali vođe sa karakternim osobinama onih koji
to nisu;
poređenje karakternih osobina uspješnih vođa sa karakternim osobinama neuspješnih vođa.
Istraživanje je dovelo do sljedećih rezultata:
da ima osobina koje imaju sve vođe (inteligencija, samouvjerenje, otvorenost i sl.);
da ne postoje takve osobine koje bi imali samo vođe, a ne i oni koji to nisu;
da određene osobine vođe dobijaju tek pošto zauzmu određen položaj u nekoj organizaciji ili
društvenoj grupi (npr. samopouzdanje).
Iz ovoga se mogu izvesti sljedeći zaključci:
da postoje osobine koje su poželjne kod vođa;
da se vođe ne mogu identifikovati po osobinama;
da osobine koje su opisane nisu dovoljne da bi neko bio uspješan vođa.
2.2. Bihejviorističke teorije liderstva
Pokušaj da se nadomjesti očigledna nemoć teorije karakternih osobina da samo putem ličnih
karakteristika osobe utvrdi kriterijume uspješnosti vođe doveo je do pojave bihejviorističkih teorija
liderstva. Autori koji pripadaju ovom pravcu ne bave se odgovorima na pitanje ko su uspješne vođe
već što uspješne vođe rade, kako se ponašaju u organizacijama, kako organizuju rad podređenih,
kako donose odluke, kako komuniciraju sa onima koji ih slijede i kako ih motivišu. Razliku između
efikasnih i neefikasnih vođa oni sagledavaju prvenstveno u njihovom ponašanju, pa se stoga
vođama sugeriše učenje ponašanja koje će im obezbijediti lidersku poziciju.
Sabina Mehmedović,
Teorije liderstva, osobine i stilovi lidera
, [Internet] http://samehmedovic.blogspot.com/p/
teorije-liderstva.html [Preuzeto 10.04.2017].
Mr Nikola Radivojević,
Menadžment i preduzetništvo
(skripta), Ekonomski fakultet, Beograd.
4
Kao primjer jedne od bihejviorističkih teorija liderstva navešćemo
Likertov
model
(Rensis
Lickert, 1960), poznat i pod nazivom „Sistem 4“, koji stilove liderstva u zavisnosti od stepena
povjerenja, sloboda i afirmacije samostalnih ideja podređenih (sljedbenika)
dijeli na četiri stila:
ekstremno autokratski;
dobroćudno autokratski;
konsultativni;
participativni (demokratski).
Likertov „Sistem 4“ može se tabelarno predstaviti na sljedeći način:
Likertov model stilova liderstva
Najbolji stil liderstva, prema Likertu, jeste participativni (sistem 4). Ovaj stil daje najbolje
rezultate u grupnom radu, odnosno u poslovanju organizacije kao cjeline, pošto zbog participacije
svih aktera u donošenju odluka omogućava kvalitetnije odlučivanje. On ujedno obezbjeđuje i porast
produktivnosti zbog veće motivisanosti izvršilaca za sprovođenje odluka u čijem donošenju su
učestvovali.
Participativni stil liderstva danas je postao dominantan stil ponašanja savremenih menadžera.
2.3. Situacione teorije liderstva
Pojmove
podređeni
i
sljedbenik
u ovom radu koristimo kao sinonime.
Prof. dr Miloš D. Milovančević,
Liderstvo – upravljanje ljudskim resursima
, Mašinski fakultet u Nišu,
[
Internet]
http://www.milovancevic.com/images/predavanja/Menadzment_ljudskih_resursa/3-LJUDSKI-
RESURSI---LIDERSTVO.pdf [Preuzeto 10.04.2017].
Prof. dr Ranko Lončarević,
Menadžment
, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2007, str. 321.
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti