Medjunarodni sud pravde
1. MEĐUNARODNI SUD PRAVDE
1.1. Uvod
Međunarodni sud pravde je glavni sudski organ Ujedinjenih nacija koji postupa u
skladu sa Statutom kao sastavnim delom Povelje UN i Pravilnikom o vođenju postupka. Od
1946. godine, kada je zamenio Stalni sud međunarodne pravde osnovan pod pokroviteljstvom
Društva naroda, Međunarodni sud pravde deluje kao nezavisno sudsko telo u čiju nadležnost
spada rešavanje sporova između država i davanje savetodavnih mišljenja o pravnim pitanjima.
Njegovo osnivanje predstavlja vrhunac dugog razvoja mirnog rešavanja sporova, tako
da je danas sudsko rešavanje sporova široko prihvaćen i utemeljen način mirnog rešavanja
sporova.
Prve ideje o stvaranju jednog međunarodnog suda koji bi bio nadležan ne
samo za rešavanje sporova između država, već i za i davanje savetodavnih mišljenja
javile su se u periodu nakon usvajanja Haške konvencije o mirnom rešavanju
međunarodnih sporova od 1899, odnosno 1907. godine i ustanovljavanja Stalnog
arbitražnog suda 1900. godine, a do osnivanja jednog takvog suda je došlo posle Prvog
svetskog rata, kada je ustanovljen Stalni sud međunarodne pravde, prvi svetski sud u
istoriji.
Pošto je Paktom Društva naroda bilo predviđeno osnivanje Stalnog suda
međunarodne pravde, Savet Društva naroda je 1920. godine obrazovao Savetodavni
komitet pravnika koji je imao za cilj da sačini plan konstituisanja Stalnog suda
međunarodne pravde. Plan konstituisanja je iste godine bio podnet na odobrenje Prvoj
skupštini Društva naroda, da bi u septembru 1921. godine na snagu stupio Statut Stalnog
suda međunarodne pravde.
Značaj Stalnog suda međunarodne pravde se ogleda u tome što je dao veliki
doprinos razvoju međunarodnog prava, a ono što je najznačajnije jeste da je Stalni sud
učvrstio svest o mogućnosti i potrebi jednog stalnog međunarodnog sudskog organa
kao dela političke organizacije međunarodne zajednice.
Izbijanje Drugog svetskog rata je ozbiljno uticalo na rad Stalnog suda
međunarodne pravde koji već nekoliko godina nije bio korišćen u onoj meri u kojoj se
to očekivalo. Nakon poslednje sednice, održane 4. decembra 1939. godine, Stalni sud
međunarodne pravde zapravo nije postupao ni u jednom sporu niti su održani izbori
za sudije Suda. Sud se 1940. godine premestio u Ženevu, a u sedištu Suda u Hagu je
ostao samo jedan sudija, zajedno sa nekoliko službenika nemačke nacionalnosti.
U ovakvim okolnostima postavilo se pitanje dalje sudbine Stalnog suda
međunarodne pravde, jer je posle napuštanja ideje da se proširi nadležnost Stalnog
suda postalo jasno da posle rata treba stvoriti novi sud koji bi bio zasnovan na Statutu
Stalnog suda međunarodne pravde. Istovremeno, predloženo je da novi sud zadrži
nadležnost za davanje savetodavnih mišljenja, da prihvatanje nadležnosti suda ne bude
S.Rosenne:
The Law and Practice of the International Court
, 1985, str. 12.
(navedeno prema: Rodoljub Etinski,
Međunarodno javno pravo
, Novi Sad, Centar za
izdavačku delatnost Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 2004, str. 515.)
Izvor: http://www.icj-cij.org
1
obavezno i da sud ne postupa u sporovima koji su u suštini politički. Ovi predlozi su
učvrstili ideju, koja se u međuvremenu pojavila, o osnivanju univerzalne političke
organizacije koja bi u svojoj strukturi imala i međunarodni sud pravde. Tako je došlo
do održavanja Osnivačke konferencije Ujedinjenih nacija u San Francisku 1945. godine
koja je usvojila Povelju UN i Statut Međunarodnog suda pravde. Na Konferenciji je
odlučeno da se osnuje potpuno novi sud koji bi bio jedan od glavnih organa UN,
zajedno sa Generalnom skupštinom, Savetom bezbednosti, Ekonomskim i socijalnim
savetom, Starateljskim savetom i Sekretarijatom UN.
Prilikom odlučivanja o osnivanju novog suda Konferencija u San Francisku se
rukovodila sledećim razlozima:
•
pošto je zamišljeno da sud bude glavni sudski organ UN, bilo je nepodesno da
tu funkciju ostvari Stalni sud međunarodne pravde koji je sve do tada bio povezan sa
Društvom naroda;
•
stvaranje novog suda je bilo u skladu sa Poveljom UN kojom je predviđeno
da su sve članice UN
ipso facto
i stranke Statuta Međunarodnog suda pravde;
•
nekoliko država koje su bile potpisnice Statuta Stalnog suda
međunarodne pravde nisu učestvovale na Konferenciji u San Francisku, i
obrnuto, nekoliko država koje su učestvovale na Konferenciji nisu bile
potpisnice Statuta;
•
postojalo je uverenje da je Stalni sud međunarodne pravde bio deo jednog
starog poretka u kome su evropske zemlje imale političku i pravnu dominaciju
u međunarodnoj zajednici, i da bi stvaranje novog suda omogućilo državama
van Evrope da ostvaruju svoju sve uticajniju ulogu.
Ipak, Konferencija je pokazala da treba održati izvestan kontinuitet sa prošlošću,
posebno jer je i sam Statut Stalnog suda međunarodne pravde zasnovan na ranijem
iskustvu, i da je bolje ne menjati nešto što je dobro funkcionisalo. Zbog toga je u
Povelji UN izričito navedeno da je Statut Međunarodnog suda pravde zasnovan na
Statutu Stalnog suda međunarodnog suda pravde.
Odluka da se osnuje Međunarodni sud pravde podrazumevala je istovremeno,
postepeno nestajanje Stalnog suda međunarodne pravde - preduzete su sve neophodne
mere za prenos arhive i prenos nadležnosti na novi Međunarodni sud pravde koji je
zadržao sedište u Hagu. Stalni sud međunarodne pravde se poslednji put sastao u
oktobru 1945. godine, da bi 31. januara 1946. sve sudije podnele ostavke. U aprilu iste
godine Stalni sud međunarodne pravde je i formalno prestao da postoji.
Prve sudije Međunarodnog suda pravde su izabrane 6. februara 1946. godine
na Prvoj sednici Generalne skupštine i Saveta bezbednosti UN, a prvo zasedanje
Suda je održano u aprilu 1946. godine kada je za predsednika Suda izabran sudija
Hoze Gustavo Gerero
(José Gustavo Guerrero)
, poslednji predsednik Stalnog suda
međunarodne pravde. Slučaj
Krfski kanal
je prvi slučaj koji je iznet pred Međunarodni sud
pravde. Reč je o sporu koji je pokrenut tužbom Velike Britanije protiv Albanije.
2

da se za svako nepopunjeno mesto izabere apsolutnom većinom glasova jedan
kandidat, koji će se predložiti Generalnoj skupštini i Savetu bezbednosti da ga izaberu
po uobičajenoj proceduri. Ako zajednička komisija postigne jednoglasnost u pogledu
neke ličnosti, ta ličnost se može predložiti čak i ako nije bila na listi predloženih
kandidata koju je sastavio generalni sekretar na osnovu predloga nacionalnih grupa.
Ako komisija ustanovi da neće uspeti pri izboru, onda već izabrane sudije u roku koji
odredi Savet bezbednosti popunjavaju slobodna mesta, vršeći izbor među onim
kandidatima koji su dobili barem jedan glas u Generalnoj skupštini ili Savetu
bezbednosti.
Sudije Međunarodnog suda se biraju na period od 9 godina uz mogućnost
reizbora, a kako bi se osigurao personalni kontinuitet u radu Suda svake treće godine se
bira trećina sudija. Prilikom stupanja na dužnost svaki sudija svečano izjavljuje da će
svoju dužnost vršiti nepristrasno i savesno.
U vršenju svoje službe sudije su nezavisne i ta nezavisnost im je višestruko
garantovana:
1) Sudije uživaju diplomatske privilegije i imunitete u obimu koji odgovara
onima koje međunarodno pravo priznaje šefovima diplomatskih
misija;
2) Sudije imaju pravo na naknadu za svoj rad, kao pokrivanje troškova u vezi sa
vršenjem sudijske dužnosti;
3) Sudija ne može biti opozvan sa svoje dužnosti, sem kad je, po
jednoglasnom mišljenju ostalih članova, prestao da ispunjava potrebne uslove.
Sudijama je zabranjeno vršenje političkih i upravnih funkcija, kao i obavljanje
bilo kakvog posla profesionalne prirode. Takođe, ne mogu ni u jednom sporu biti
zastupnici, savetnici ili advokati, niti mogu učestvovati u rešavanju sporova u kojima su
ranije bili zastupnici, savetnici ili advokati jedne od stranaka, kao članovi domaćeg ili
međunarodnog suda, anketne komisije, ili u bilo kom drugom svojstvu. Ako neki
sudija smatra da iz bilo kog razloga ne treba da učestvuje u rešavanju spora,
obavestiće o tome predsednika Suda, a ako predsednik to misli za nekog člana Suda
upozoriće ga na to. Ako dođe do njihovog neslaganja, problem će se rešiti odlukom Suda.
Iz reda sudija biraju se predsednik i potpredsednik na 3 godine uz mogućnost
reizbora. Sud imenuje sekretara
(Registrar
) koji ima dvostruke funkcije - sudske i
diplomatske, s jedne strane, i administrativne, s druge. U statusnom pogledu sekretar
Suda je izjednačen sa pomoćnikom Generalnog sekretara UN.
Pravilo je da Sud zaseda u punom sastavu i tada kvorum čine devetorica sudija.
Međutim, postoji mogućnost da se uz pristanak stranaka u sporu postupak vodi pred
većima. Ovo se čini radi izvesne specijalizacije unutar Suda po vrstama sporova,
odnosno radi ubrzavanja sudskog postupka.
14
Sud može na ovaj način da obrazuje
jedno ili više veća za posebne vrste sporova (npr. radne sporove ili sporove u vezi sa
tranzitom ili saobraćajem) koja se sastoje od najmanje trojice sudija, prema odluci Suda.
Zatim, Sud može da obrazuje veće koje će se baviti određenim predmetom i uz saglasnost
stranaka određuje broj sudija u tom veću. Na kraju, postoje i veća sastavljena od petorice
sudija koja Sud obrazuje svake godine i koja sude i odlučuju o sporovima po skraćenom
postupku. Presuda izrečena od strane ovih veća ima jednaku pravnu snagu kao i presuda
Kreća,
op.cit
., str. 519
4
koju izriče Sud u punom sastavu.
Statutom je predviđeno da sudije koji su državljani svake od parničnih
strana zadržavaju pravo da učestvuju u pokrenutom sporu pred sudom.
Ukoliko neki
od sudija u veću ima državljanstvo jedne od parničnih strana, druga strana u sporu ima
pravo da odabere jedno lice koje će učestvovati u sporu u svojstvu
ad hoc
sudije. Ako se
desi da u veću nema nijednog sudije koji ima državljanstvo neke od strana u sporu, svaka
strana može odabrati po jednog
ad hoc
sudiju. Ako u sporu učestvuje više od dve stranke,
one stranke koje imaju isti pravni interes biraju zajednički jednog sudiju. Izbor
ad hoc
sudija se prvenstveno vrši među onim ličnostima koje su bile kandidovane za sudije
Međunarodnog suda pravde.
Ustanova
ad hoc
sudije ima dvostruku funkciju:
1) da izjednači položaj parničnih stranaka od kojih jedna ima svog
državljanina u veću;
2) da konstituiše formalnu jednakost parničnih stranaka kada
nijedna od njih nema sudiju svog državljanina u veću.
S obzirom na to da
ad hoc
sudije učestvuju u donošenju odluke potpuno
ravnopravno sa ostalim sudijama, države ispoljavaju veću dozu spremnosti da prihvate
nadležnost Suda ukoliko su u njemu zastupljeni i državljani, ne zbog toga što bi u
njima gledali zastupnike svojih interesa, već kao garanciju da će nacionalna gledišta biti
pravno izložena.
Iz svega navedenog se može zaključiti da sastav Suda nije stalan, već se menja
od spora do spora, u zavisnosti od toga da li sud zaseda plenarno ili u veću, zatim, od
broja sudija koji učestvuju u sporu, kao i od faze u kojoj se postupak nalazi.
Čl. 31(1) Statuta
Broj sudija koji postupaju u određenom sporu ne mora biti nužno 15, već može biti i manji ako iz bilo
kog razloga neki od sudija ne učestvuje u postupku. Međutim, u sporu može postupati i 16 i 17 sudija tamo
gde sude i
ad hoc
sudije. Teorijski, može biti i više od 17 sudija, ako u postupku učestvuje više stranaka
koje nemaju isti pravni interes. 19 Juraj Andrassy:
Međunarodno pravo
, Zagreb, „Školska knjiga", 1990,
str. 511
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti