Metode i tehnike prikupljanja podataka

UVOD

Metode i tehnike prikupljanja podataka su treći dio naučnog metoda. Riječ je, kako im samo ime kaže, o onim metodama kojima se koristimo u prikupljanju podataka. Tehnike istraživanja predstavljaju sistematsko i svrsishodno jedinstvo postupaka i instrumenata. Međutim, ovaj dio načunog metoda podrazumijeva: ocjenu, sređivanje, obradu podataka i zaključivanje na osnovu njih. U tom pogledu postoji povezanost i međuzavisnost između metoda prikupljanja i metoda obrade podataka. Svojstva podataka su ono što te metode povezuje u cjelinu.

Prikupljanje podataka je jedna od najbitnijih faza u naučnim istraživnjima. U danasnjem svijetu informacije su lako dostupne i do njih se može doći na mnogo vise načina, za razliku od ranijih godina. Da bi se ti podaci što kvalitetnije prikupili postoje brojni metodi za prikupljanje podataka. Ali prilikom istraživanja društvenih pojava javljaju se pojedine objektivne poteškoće.

Prikupljanje podataka je potreba za svakog naučnog, a moglo bi se reći i uopšte svakog istraživanja. I sama riječ, metod, koja potiče od latinske riječi methodos što znači put ka nečemu,  govori o cilju prikupljanja podataka, tako da i metode prikupljanja podataka znače put ka podacima.

Do podataka se može doći na dosta načina. Uglavnom se od podataka dolazi putem ljudskih čula, tj. vidom, sluhom, ali do podataka se može doći i na druge načine analizom, mjerenjem, upoređivanjem i sl.

Posmatranjem, ispitivanjem, analizom, skaliranjem itd., može se doći do značajnih podataka potrebnih za istraživanje, a što je još bitnije za donošenje ispravnih zaključaka. Bez podataka, ili bolje reći bez dovoljno podataka istraživanje je nepotpuno i nemoguće.

Sakupljanje podataka jeste sistem unapred organizovanih aktivnosti usmjerenih na opažanje i evidentiranje odabranih spoljnih manifestacija određene suštine, korišćenjem odgovarajućih naučno verifikovanih metoda, tehnika, instrumenata i postupaka koji odgovaraju svojstvima pojave, predmetu i ciljevima istraživanja i izvorima podataka i obavještenja.

1. PRIKUPLJANJE PODATAKA

Prikupljanje podataka je karakteristika svakog naučnog, a moglo bi se reći i uopšte svakog istraživanja. To podrazumijeva u svim situacijama istraživanja analizu i sintezu, indukciju, klasifikaciju, specijalizaciju i generalizaciju, apstrakciju, dedukciju i konkretizaciju i dalje, to podrazumijeva u svim situacijama koriščenje opštenaučnih metoda modelovanja, hipotetičko-deduktivne i statističke, samostalno ili, što je u procesu naučnog istraživanja češće i opravdanije, u punoj međusobnoj povezanosti.

Podatak je činjenica predočena u formaliziranom obliku, npr. kao broj, riječ ili slika. Podatak (engl. data) predstavlja simbolički i formaliziran prikaz činjenica, pojmova i instrukcija, pogodan za komuniciranje, interpretaciju i obradu uz pomoć ljudi ili mašina.

Sa  aspekta  nauke  podaci,  odnosno  dokazni  materijali  sastoje  se  od informacija do kojih istraživač može da dođe. A, u svakodnevnoj komunikaciji, u dnevnom opštenju često se pogrešno  poistovećuju  značenja pojmova: podatak, činjenica, informacija – obavještenje itd. Otuda je potrebno prethodno utvrditi izvjesne bitne razlike između pomenutih termina odnosno pojmova.

U  objektivnoj  stvarnosti  postoje  i  na  različite  načine  se  manifestuju mnogobrojne činjenice. Prirodni predmeti bića, prirodni, psihički i društveni procesi, aktivnosti, odnosi itd. i njihovi dijelovi (složeni ili elementarni), okružuju čovjeka, odigravaju se uz njegovo učešće ili bez njega, odigravaju se u njemu, pri čemu su neki od njih ugrađeni u sadržaj njegove svijesti a neki ostaju van nje. Opravdano je, sa stanovišta  potreba  istraživanja,  to nazvati realnim činjenicama.  Može nam se prigovoriti da osim realnih postoje i idealne činjenice, one koje su duhovne, koje su otjelotvorene u stvarima. Ne ulazeći u argumentaciju potrebnu za osporavanje ovog stava, smatramo da je svijest ljudi realnost koja živi sa njima – a ponekad, sadržana u njihovim tvorevinama, i nadživljava ih. Sve što se posredstvom realnih manifestacija može  opaziti,  pa  prema  tome  i naučnim  metodama,  iskustveno,  saznavati  i provjeravati, smatraćemo realnim činjenicama.

1.1. Izvori i klasifikacija podataka

Iz dosadašnje istraživačke prakse proizlazi da su, istina, samo u načelu izvori podataka u empirijskim istraživanjima u svim društvenim naukama manje-više isti. Ali, i da svi izvori podataka nemaju za sve društvene nauke isti značaj, niti se podjednako često i uspješno koriste. Naime, za istraživanja najznačajniji izvor podataka je tekuća, živa praksa koja je predmet istraživanja. Jer, aktivnosti, odnosno procesi su i sami po sebi praksa. To znači da je osnovni i najznačajniji izvor podataka objektivna situacija, odnosno ponašanje učesnika u akciji (akcijama), kojim izražavaju totalitet inicijalne, tekuće i završne situacije koja je predmet istraživanja. Ponašanje, odnosno konkretni proces je istovremeno najdirektniji, najaktuelniji, najpotpuniji, najvalidniji i najvjerodostojniji izvor podataka. Međutim, to je za korišćenje u naučnom radu i najsloženiji izvor podataka. U mnogom on je povezan i uslovljen izborom pravih kontakata sa pravim učesnicima u aktivnosti – akciji, sa izborom i primjenom određenih tehnika istraživanja i odgovarajućim uzorkom ispitanika. Najšire uzevši, svi činioci realnosti izvori su podataka o procesima koji su predmet istraživanja. Za sve činioce procesa i za svaki proces u bilo kom vremenu nisu svi izvori podjednako pogodni. Oni su, za razliku od drugih, veoma često manje pouzdani ili čak za izvjesne vremenske periode veoma nepouzdani. Stoga je neophodno odnositi se kritički prema svim izvorima koji se koriste u istraživanju.

Sa stanovišta istraživača nisu sve klasifikacije izvora podjednako značajne. Za početak svakog naučnog rada bitna je podjela na:
1. iskustvene izvore (iskustvo subjekta);
2. naučne izvore podataka;