Odlomak

Pitanje 1: Pojam naslednog prava

Pod naslednim pravom u objektivnom smislu podrazumeva se skup pravnih normi kojima je uređena ustanova nasleđivanja. Te nasledno-pravne norme po svom pravnom karakteru mogu biti materijalno-pravne, i one su sadržane u zakonu o nasleđivanju iz ‘95. godine, procesno-pravne norme koje se tiču postupanja u naslednopravnim stvarima i one su sadržane u zakonu o vanparničnom postupku iz 1982. godine i postoje kolizione norme kojima se rešava sukob zakona i nadležnosti između naše države i drugih država u svetu. Pod naslednim pravom u subjektivnom smislu (ius succesionis) podrazumeva se ovlašcenje koje pripada određenim licima uz ispunjenje određenih uslova na osnovu naslednog prava u objektivnom smislu. Pravo nasleđa ili nasledno pravo u subjektivnom smislu jeste ovlašćenje koje deluje erga omnes. Pravo nasleđa ne može se otuđiti, jedino je moguće odricanje od prava nasleđa. Postoji samo jedno pravo nasleđa pa ukoliko ima više naslednika svako dobija alikvotni deo toga prava. Predmet naslednog prava jeste ustanova nasleđivanja. Pod nasleđivanjem podrazumeva se prelaz nasledivih prava i obaveza sa umrlog lica na druge subjekte – njegove sukcesore. Da bi se uopšte moglo govoriti o ustanovi nasleđivanja potrebno je zadovoljiti 4 uslova:

1. Otvoreno nasleđe – delatio hereditatis, do otvaranja nasleđa dolazi u dva slučaja: kad nastupi smrt fizičkog lica ili kad je nestalo lice proglašeno umrlim. Onaj koji umre zove se ostavilac, dekujus, defunktus.
2. Da postoji zaostavština. Zaostavština je skup prava, obaveza, pravnih stanja, pravnih moći koje su pripadale ostaviocu u vreme otvaranja nasleđa bile podobne i slobodne za nasleđivanje, zaostavština – hereditas (Pitanje 14: Pojam zaostavštine)
3. Postojanje naslednika (jednog ili više). Naslednik je lice koje bilo po volji ostavioca izraženoj u zaveštanju bilo na osnovu odredaba zakona stiče celokupnu zaostavštinu ili njen alikvodni deo (1/2, 1/4, 1/8).
4. Pravni osnov nasleđivanja – Usus titulus. Za sticanje nasleđa dovoljan je samo pravni osnov (zakon ili zaveštanje). Dok se za sticanje prava svojine traže pooštreni uslovi za sticanje prava nasleđa potreban je samo pravni osnov.

 

 

 

Pitanje 2: Pojam I pravna priroda nasleđivanja

O ustanovi nasleđivanja postoje različite koncepcije koje objašnjavaju njenu pravnu prirodu. Prema personalističkoj koncepciji nasleđivanje nije ništa drugo do produženje ličnosti ostavioca. Negativna strana te koncepcije ispoljava se u sledećim pokazateljima. Ne može se govoritio produžetku ličnosti bilo koga lica kada ono umre. Smrću stavlja se tačka na njegov pravni subjektivitet. Da ova koncepcija moze biti prihvaćena to bi značilo da naslednik pošto produžava ostaviočevu ličnost mora mesto njega da ode u zatvor ili da produži njegovo roditeljsko pravo. Prema drugoj koncepciji, imovinsko-pravnoj, nasleđivanje nije ništa drugo do sticanje imovine. Negativna strana ove koncepcije ogleda sa u tome što sa ostavioca na naslenike ne prelaze sva imovinska prava (lične službenosti), osim toga nasleđivanjem se ne stiču samo imovinska prava (npr moralna komponenta autorskog prava). Prema trecoj koncepciji, nasleđivanje je sredstvo za prevladavanje krize koja može da nastane u pravnim odnosima zbog smrti jednog lica. Pod nasleđivanjem se podrazumeva prelaz zaostavštine sa umrlog lica na njegove univerzalne ili singularne sukcesore ali je istovremeno i nasleđivanje sredstvo za prevladavanje krize koja može nastati u pravnom prometu zbog smrti jednog lica.
 

 

 

 

Pitanje 4: Kritika I reforma ustanove nasleđivanja I naslednog prava

O ustanovi nasleđivanja je mnogo toga rečeno. Neki su davali pozitivne a neki negativne kritike. Bardef vođa jednakih u Francuskoj zalagao se za ukidanje ustanove nasleđivanja tvrdeći da je javno zlo. Socijalutopisti takođe su se zalagali za ukidanje ustanove nasleđivanja tvrdeći da je ono izvor svih nejednakosti u društvu. Šefle, Menger i Valije smatrali su da nasleđivanje treba svesti u društveno korisne granice. Svetozar Marković tvrdio je da je nasleđivanje rušeća sila koja deluje bez cilja.
Teoretičari prirodnog prava opravdavali su ustanovu nasleđivanja tvrdeći da je ono derivat prava svojine ili preciznije prava raspolaganja. Pufendorf je bio dlučno protiv teoretičara prirodnog prava ali se zalagao za postojanje ustanove nasleđivanja tvrdeći da se ustanovon nasleđivanja štiti ekonomska osnova porodice i sprečavaju poremećaji u društvu. Monteskje je takođe opravdavao ustanovu nasleđivanja tvrdeći da se osnov nasleđivanja nalazi u zakonu. Profesor Antić smatra da osnov nasleđivanja leži u javnom poretku.
Sva ova teorijska razmišljanja imala su velikog uticaja na zakonodavnu praksu velikog broja zemalja u svetu. Zahvaljujući njima u većini zemalja u svetu smanjen je krug krvnih srodnika koji mogu biti pozvani na nasleđe i drugo, uveden je porez na nasleđe pa što ste u daljem srodstvu to više plaćate.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari