Uvod

konomska recesija koja je danas zahvatila privrede većine zemalja i to onih najrazvijenijih, 
dok ostale zemlje beleže negativne uticaje u vidu značajnijeg usporavanja privrednog rasta, 
nametnula je pitanja njenog prevazilaženja, kako kreatorima ekonomske politike, tako i 

makroekonomistima.   Mere   ekonomske   politike,   koje   bi   trebalo   da   doprinesu   okončanju 
negativnih   ekonomskih   kretanja   i   preokrenu   ih,   u   prvom   su   redu   usmerene   na   podsticanje 
agregatne tražnje, a u makroekonomiji su poznate kao kejnzijanska ekonomska politika. Znajući 
da su Kejnsova ekonomska teorija i politika, u vidu kejnzijanizma, nastale 30-tih godina XX 
veka u periodu Velike ekonomske krize, kao i da ekonomije nakon ove krize do danas nisu 
zabeležile   tako   drastičan   pad,   često   se   današnja   kriza   poredi   sa   onom   iz   30-tih   godina,   u 
pokušaju da se utvrde njeni uzroci, kao i ekomomska politika za njeno prevazilaženje. Iako 
sadašnja ekonomska kretanja po oštrini pada podsećaju na onu iz 30-tih godina XX veka, uzroci 
su im drugačiji, mada postoji druga vrsta sličnosti koja se sve više nazire. 

E

Kao što je kriza iz 30-tih godina XX veka dovela do verovatno najznačajnije promene u 

ekonomskoj   teoriji,   okončanja   klasične   ekonomije   i   razvoja   makroekonomije   kao   posebne 
discipline, a bazirane na Kejnsovoj teoriji, kao i do promena u vođenju ekonomske politike, po 
prvi  put je uvedena aktivna politika upravljanja agregatnom tražnjom bazirana na monetarnoj i 
fiskalnoj ekspanziji, a kasnije i stvaranjem osnova svetskog monetarnog i finansijskog sistema, 
tako se i danas očekuje da će kriza izroditi promenu dominantne makroekonomske paradigma, 
ali i stvaranje novog finansijskog sistema, koji bi se bazirao ne većoj transparentnosti i regulaciji. 
Zbog toga se danas sve glasnije govori o kraju neoliberlne makroekonomske paradigme, kao i 
liberalizma u vođenju makroekonomske politike, jer je sve veća uloga državne intervencije, kao i 
pritisci za primenom protekcionističke ekonomske politike. 
Takav značaj Velike ekonomske krize proizilazi iz njene dve bitne posledice. 
Prva posledica je u intelektualnom napretku u okviru razvoja makroekonomije, a koju je inicirala 
upravo kriza. 

Druga je posledica vezana za promene ekonomskog sistema i uloge koju ima ekonomska politika 
države, a koje su dominirale sve do 1970-tih godina, kada je došlo do velikog povratka tržišta i 
neoliberalizma   na   svetsku   ekonomsku   scenu.   Iako   je   ekonomska   kriza   iz   1930-tih   važan 
makroekonomski događaj koji se ne može porediti ni sa jednim drugim u ekonomskoj istoriji, još 
uvek su otvorena pitanja njenih izvora, mehanizama transmisije, a u prvom redu grešaka kreatora 
ekonomske politike koje su je izazvale ili uticale na njeno produbljivanje. 

1

1. Monetaristička teorija

Monetarizam

1

 , kao škola makroekonomske misli , javlja se krajem 40-ih i polovinom 50-

ih godina zahvaljujući radovima Miltona Fridmana koji je njen najznačajniji predstavnik.

 Hronološki razlikujemo 5 etapa u njegovom razvoju:

I etapa koja se vezuje za 50 – te godine i koju karakteriše nastanak teorije permanentnog dohotka 
i tražnje za novcem.

II etapa je karakteristična po radovima koji su isticali značaj monetarne politike ( tokom 60-ih 
god ).

III etapa nastaje sa uvodjenjem adaptivnih inflatornih očekivanja i prirodne stope nezaposlenosti 
( od 1967 ).

IV etapa posle 1973. god. kada je monetarizam uzeo maha i

V etapa koja prati novi monetarizam tj. nove klasične makroekonomije ( tokom 70 –ih).

1.1 Monetaristička politika i ideje

U   ekonomskoj   politici   monetaristi   pre   svega   polaze   od   ideje   da   je   privreda   uvek   u 

ravnoteži tj. da postoji stabilnost privrede zahvaljujući fleksibilnim cenama, slobodnoj tržišnoj 
igri   i   liberalističkoj   politici.   Slobodna   ekonomska   politika   po   njima   podrazumeva   jednu 
drugačiju   ulogu   države   (protivno   kejzijanskim   stavovima   ),   državu   koja   teži   u   potpunosti 
regulisati i određivati pravila igre jer je po njima preterana državna intervencija neefikasna ( u 
smislu alokacije resursa ) i štetna. I fiskalna politika je po njima neefikasna jer omogućava rast 
inflacije i budžetskog deficita; njome se ostvaruje efekat istiskivanja privatnog sektora. Dakle 
možemo zaključiti da monetaristi jedino “ veruju “ u monetarnu politiku. Naime, kako u privredi 
nije osnovni problem nezaposlenost već inflacija ( koja je uvek monetarni fenomen ) možemo 
zaključiti   da   monetarna   politika   postaje   prioritetnija   u   odnosu   na   fiskalnu,   a   njen   glavni 
instrument postaje upravljanje ponudom novca a ne kamatnom stopom.

1

 

Leković V. (2004) „Komparativni ekonomski sistemi“Ekonomski fakultet u Kragujevcu, str 145-158

2

background image

Takva očekivanja   se formiraju na osnovu prosečnih vrednosti, pojave koje se posmatra ali u 
predhodnim periodima.

Takođe   monetaristi   uvode   u   teoriju   pojam   prirodne   stope   nezaposlenosti   kao   nivo 

odnosno stopu nezaposlenosti kojoj odgovara konstantna stopa inflacije ( tj. kada nema niti rasta 
niti smanjenja opšteg nivoa cena). Jedna od ideja monetarista je da i državnu intervenciju treba 
ograničiti jer ako je ona prevelika može postati uzrok inflacije, može istisnuti privatni sektor sa 
tržišta.

Jedan od noviteta je i u pogledu načina istraživanja. Uvode nove metodologije (pozitivizam i 
empirizam), to znači da je cilj m o n e t a r i z m a bio da se razviju nove teorije koje će  
prikazivati stvarnost onakvom kakva jeste i da je njihov trud bio usmeren u pravcu da se na jedan 
jednostavniji način prikažu sve složene relacije i veze između učesnika ( aktera ) u ekonomskom 
životu i ekonomskih veličina.

1.3 Faze  monetarizma

U Fazama

3

 I i II monetarizma, rasprava se uglavnom vodila oko kejnzijanskog kratkog 

roka, ali u Fazi II dugi rok ulazi u polemiku i dominira scenom u Fazi III, otprilike od 1972. 
godine predmet rasprave glasi: kakvi god da su kratkoročni efekti monetarnih promena i na cene 
i na količine, ekonomska očekivanja automatski će se prilagoditi promenama u ponudi novca, 
zbog   čega   monetarna  politika   ima   malo   ili  nimalo   uticaja   na  autput   u   dugom   roku   –   to   je 
Fridmanova   teorija   "prirodne"   stope   nezaposlenosti.   U   međuvremenu   je   pomoću   velikih 
ekonometrijskih modela pokazano kako novac utiče na nominalni BNP, realni BNP, i nivo cena. 
"Neandertalski kejnzijanizam", koji poriče da monetarne vlasti imaju bilo kakvu kontrolu nad 
ponudom novca, i "neandertalski monetarizam", koji poriče efikasnost fiskalne politike čak i u 
kratkom roku, uveliko su zastareli. Istini za volju, u izvesnom smislu su monetaristi pobedili: 
vlade   sada   poklanjaju   daleko   veću   pažnju   ponudi   novca   nego   pre   deset   godina,   a   tehnički 
rafiniraniji kejnzijanizam, koji priznaje uticaj mera monetarne politike kroz čitav niz različitih 
kanala a ne samo kroz efekte promena kamatnih stopa na investicije, zamenio je beznačajne 
verzije Kejnza iz 1950-ih. 

Kad se bolje razmisli, međutim, monetaristi su izgubili: nikad nisu uspeli da objasne 

uzročni mehanizam kojim su dobijeni njihovi empirijski rezultati, a ponekad su čak negirali i da 
je te rezultate neophodno tumačiti u svetlu pomoćne uzročne teorije, te su uspeli da pobiju samo 
grubu parodiju kejnzijanske teorije kojoj su se suprotstavljali. Kejnzijanizam, s druge strane, 
pokazao se sposobnim za usvajanje monetarističkih ideja na rafiniraniji makroekonomski način, 
koji se, izgleda, pomalja iz petnaestogodišnjeg spora. Izvesno je da polemika i dalje traje, uprkos 
obilju dokaza: ekonomisti se očito ne zanose lako empirijskim pobijanjima. S druge strane, 
polemika je ispoljila jasne znake napretka, postepeno nadvladavajući i plitak kejnzijanizam i 

3

 

Marković D.(2003) „Monetarne finansije“ Ekonomski fakultet u Kragujevac,.str.169-172

4

plitak monetarizam, tako da je sada mnogo teže svrstati makroekonomiste među kejnzijance ili 
monetariste.

1.4 Fridmanova teorija

Objavljivanje Fridmanovog rada "Teorijski okvir monetarne analize" iz 1970. godine 

predstavljalo je početak Faze II monetarizma. Pojedini monetaristi, kao što su Bruner i Melcer, 
osporili su Fridmanov okvir i izrazili iznenađenje što je Fridman odabrao da svoje argumente 
iznese   na   osnovu   hiksovskog   IS-LM   modela,   koji   predstavlja   primer   komparativno   statičke 
analize ravnoteže, dok su istovremeno smatrali da pitanja pravovremenosti i relativne brzine 
prilagođavanja cena i količina predstavljaju ključ za pomirenja razlika između kejnzijanaca i 
monetarista, u kom slučaju model IS-LM nije adekvatan za raspravu. I uistinu, osim stalnog 
insistiranja da monetaristi prilaze ekonomskim problemima u duhu Maršalove analize delimične 
ravnoteže, dok to kejnzijanci čine unutar Valrasovog okvira teorije opšte ravnoteže, Fridman je 
negirao da postoje bilo kakve teorijske, pa čak i ideološke, razlike između ta dva tabora.

IS-LM

4

  model, tvrdio je Fridman, trebalo je da pokaže kako oba tabora počivaju na 

zajedničkoj osnovi, pri čemu su sve postojeće razlike rezultat različitih dinamičkih pretpostavki 
o putanji prilagođavanja na diskrepance između količine novca koju javnost želi da poseduje i 
razlike koju zaista i poseduje: "relativna brzina prilagođavanja cena i količine još uvek je glavni 
uzrok razlika u pristupu i analizi između onih ekonomista koji se smatraju i onih koji se ne 
smatraju kejnzijancima". Uprkos tome, Fridman nije uspeo da objasni kako se odluke o cenama i 
količinama donose u ekonomiji poput one američke, i u tom smislu nije predočio nijednu teoriju 
o tome kako se efekti monetarnih promena odražavaju na cene i realni autput. Shodno tome, 
sugestija da dinamika "prenosnog mehanizma" između novca i ekonomske aktivnosti predstavlja 
ključ za rešenja spora između kejnzijanaca i monetarista nije proveriva, ili, radije, sam Fridman 
nije pružio nikakav metod za njenu proveru. Monetaristi se optužuju za zastupanje "teorije crne 
kutije" prenosnog mehanizma, mada, u stvari, oni smatraju da je prenosni mehanizam pitanje 
prilagođavanja   portfolija,   ali   portfolija   definišu   toliko   široko   da   nijedna   varijabla   nije 
dominantna. Kraće rečeno, oni modeliraju prenosni mehanizam, ali ne pružaju teoriju o njemu.

Kvalitativna analiza, kao što nam je poznato, predstavlja moćan metod za utvrđivanje 

smera pretpostavljenog uzročnog odnosa. Ali, ona ne predstavlja dobar instrument za merenje 
postojećih veličina u tom odnosu. Ako je polemika između kejnzijanaca i monetarista u suštini 
pitanje brzine prilagođavanja na promene u različitim parametrima, kako je smatrao Fridman, 

4

 Stanković K. (2009) „Ekonomske doktrine“, Ekonomski fakultet u Kragujevcu,.str.198-205

5

background image

Želiš da pročitaš svih 20 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti