Odlomak

UVOD

Da bi se definisala i objasnila organizaciona kultura, mora se definisati pojam kulture uopšte. Kultura predstavlja tradiciju, običaje, navike, sistem vrednosti, stavove, merila i norme ponašanja odgovarajuće društvene grupe. Zahvaljujući tim elementima može se govoriti o različitim narodima, etničkim zajednicama, društvima, civilizacijama i slično.
Kultura jednog društva se prenosi na sledeća pokoljenja kao utvrđena pravila ponašanja.
Organizaciona kultura je uži pojam od kulture i manifestuje se, umesto u društvu i njegovim institucijama u celini, u mikrosocijalnom okruženju, tj. u organizaciji.
Organizacije, kao manje grupe ljudi, imaju svoju kulturu, po kojoj se prepoznaju i međusobno razlikuju. Organizaciona kultura nastaje u procesu socijalne interakcije članova organizacije. Rezultat međusobnih interakcija i komunikacija zaposlenih u organizaciji su zajedničke vrednosti, verovanja i norme ponašanja njenih članova. Organizaciona kultura nastaje zajedničkim iskustvom članova organizacije, koje oni stiču rešavanjem svakodnevnih problema. Danas se sve češće govori o organizacionoj kulturi i sve više teoretičara ukazuje na to da je jedina stvar koja je zajednička svim uspešnim organizacijama upravo karakteristična organizaciona kultura.
U konceptu organizacione kulture, organizacije se posmatraju kao mini društva ili podsistemi društvenog okruženja.  Kultura organizacije nosi obeležja sredine u kojoj je nastala, ali i neke specifičnosti, koje je izdvajaju iz te sredine.
U tranzicionim ekonomijama, koncept organizacione kulture postaje nezaobilazan ključ analize uspeha i primene internih mehanizama kontrole. Sa ovog aspekta, kao specifično svojstvo organizacije, organizaciona kultura predstavlja uzrok i posledicu ponašanja i deluje, uglavnom, kao faktor ograničenja. Zato je istraživanje organizacione kulture aktuelan problem.
Pitanje organizacione ili korporativne kulture veoma je prisutno u novijoj organizacionoj teoriji. Fenomen organizacione kulture obeležio je poslednju deceniju organizacione teorije i ističe se kao ključni faktor uspešnosti preduzeća.
U današnjem vremenu sveopšteg korištenja internet tehnologija, otvorenih tržišta, kako domaćih tako i međunarodnih, sve veći broj učesnika učestvuje u tržišnoj utakmici. U takvim uslovima sve veći broj tržišnih igrača doprinosi stvaranju uslova u kojima materijalni resurs sve više nije presudan u procesu unapređivanja poslovnih potencijala svake organizacije. Savremene organizacije sve više se okreću ka internim procesima u samoj organizaciji kao načinu za povećanje vlastite produktivnosti. Bolje interno organizovanje, razumevanje funkcionisanja organizacije, doprinosi smanjenju troškova a samim tim i povećanoj produktivnosti i profitabilnosti.
Sve nam to ukazuje da današnje vreme karakterišu značajne promene u kratkom vremenu. U današnje vreme organizacije moraju trčati da bi stojale na mestu.

1. POJAM I ZNAČAJ ORGANIZACIONE KULTURE

Organizaciona kultura postaje aktuelna za istraživače krajem tridesetih godina 20. veka, sa pojavom teorije grupne dinamike. Tvorac teorije grupne dinamike je Kurt Levin, koji je afirmisao nove istraživačke postupke u izučavanju grupa, grupne atmosfere, liderstva, grupnog odlučivanja, oblikovanja ponašanja članova grupe itd. Prema teoriji grupne dinamike grupa je dinamički sistem ili celina u kojoj se stalno dešavaju promene i u kojoj promena u jednom delu izaziva promene u ostalim delovima.  Na rezultatima teorije grupne dinamike razvijen je koncept i definisan pojam organizacione kulture. Definisanjem pojma organizacione kulture bavio se veći broj teoretičara. Zahvaljujući tome stvoreno je mnoštvo definicija, koje se međusobno razlikuju po formi, ali ne i po sadržaju.

1.1. Nastanak organizacione kulture

Događaj koji je nesumnjivo skrenuo pažnju na fenomen organizacione kulture je bum japanskog menadžmenta.     Zajedničke osobine japanskih kompanija su orijentisanost na kvalitet i specifičan odnos rukovodilac-izvršilac prema poslu i kompaniji,  iz kojeg je proisticalo njihovo veliko zalaganje.
Globalizacija i iskustva multinacionalnih kompanija takođe su uticali na usmeravanje organizacione teorije prema fenomenu kulture. Prelaženje nacionalnih granica u ekonomiji dovelo je do suočavanja s raznim kulturama, koje su se odražavale na način poslovanja u novim sredinama. Globalizacija je pojačala konkurenciju i podstakla na razmišljanja o novim i efikasnijim modelima upravljanja preduzećem.
Ubrzane promene, neizvesnosti i zaoštravanje konkurencije podstakle su aktivnosti spajanja, pripajanja i preuzimanja preduzeća u tržišnim privredama, što je zahtevalo suočavanje s uzrocima krize, ali i sa modelima mišljenja i ponašanja zaposlenih u tim organizacijama, pri čemu su se pokazale suštinske vrednosne razlike.
Osamdesetih godina otvoreni su procesi transformacije organizacija i privatizacije brojnih preduzeća javnog sektora razvijenih industrijskih zemalja. To je od organizacija zahtevalo preduzimanje radikalnih promena (strukture, funkcionisanja, proizvodnog programa, novih formi rada) i sagledavanja svih faktora koji utiču na modele rada i razmišljanja, pri čemu se posebna pažnja posvećuje kulturi preduzeća.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Menadžment

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari