Odlomak

UVOD

1. PREINAČENJE (MODIFIKACIJA) OBLIGACIJE

Jednom stvorena obligacija proizvodi ista dejstva dok se ne ugasi. To znači da se u toku postojanja obligacije ne mijenja njen predmet, rok ili mjesto ispunjenja, način ispunjenja ili neki drugi njen element. Obligacioni odnos može u toku svog postojanja da pretrpi odredjene izmjene koje mogu biti raznolike i mogu se odnositi na mjesto, način, vrijeme ispunjenja i druge elemente. Ako se pomenuti elementi promjene, radi se o promjenama unutar jedne odredjene obligacije, koje ne utiču na identitet tražbine, ne mijenja se njena suština, već se samo vrše promjene u sadržini obligacije. Medjutim, promjena pravnog osnova i predmeta obaveze, znači promjenu samo obligacije (pretvaranje jedne obligacije u novu obligaciju – novacija). Promjena u sadržini obligacije kojom se ne mijenja njena suština, njen identitet, njena pravna istovjetnost, naziva se preinačenje obligacije.
Do preinačenja obligacije (modifikacije) može doći sporazumom strana, neispunjenjem ili nepravilnim ispunjenjem (povredom) obligacije, djelovanjem slučaja i više sile, poravnanjem medju stranama, na osnovu pravnih propisa i sl.

2. POVREDA OBLIGACIJE

Povredu obligacije predstavlja svaki postupak dužnika koji je protivan sadržini obligacije. Obligacija se može povrijediti na više načina: dužnik ne isplati svoj dug, ne preda stvari povjeriocu, izvrši svoju obavezu poslije roka ili na način kako nije ugovoreno i slično.
Samom povredom obligacije ne dolazi do prestanka obligacije već se ona mijenja, mijenja se njena sadržina. Dužnik, na primjer, pored toga što mora ispuniti obligaciju, stiče još i obavezu da naknadi štetu, čime se obligacija mijenja. Obaveza naknade štete po prvilu se zasniva na krivici dužnika. Krivica dužnika se pretpostavlja i nju povjerilac nije dužan dokazivati. Naprotiv, dužnik je obavezan da dokazuje da na njegovoj strani nema krivice. Inače, čim dužnik nije ispunio obligaciju ili ju je ispunio nepravilno, pretpostavlja se da je kriv, jer je on dužan da je uredno ispuni.

3. DOCNJA

Pod docnjom se smatra zadocnjenje dužnika u izvršenju dospjele obaveze iz obligacije, kao i odbijanje poverioca da primi izvršenje uredno ponudjene obaveze od strane dužnika. Ona se smatra najčešćim slučajem neurednosti u ispunjenju obaveze odnosno tražbine. Dosljedno tome, ona je i najčešći uzrok povrede obligacije.

3.1 POJAM DOCNJE – KAO OBJEKTIVNA I SUBJEKTIVNA KATEGORIJA

Pojam docnje nije u literaturi, pa ni u zakonodavstvu jedinstveno dat. Razmimoilaženja su nastala, na prvom mjestu, oko toga da li je za njeno nastupanje relevantan uzrok ili ne. Konkretno, razmimoilaženja postoje, o tome da li je za nastupanje docnje nužna krivica odnosnog subjekta ili docnja nastupa nezavisno od krivice, tj. čim obligacija nije izvršena po njenoj dospjelosti, ne upuštajući se u razloge zbog kojih je do toga došlo i na drugom mjestu, da li docnja može postojati i u slučaju kada se obligacija više ne može izvršiti (slučaj nastupanja naknade nemogućnosti).
Dilema koja postoji oko toga da li je za nastupanje docnje nužna krivica odnosnog subjekta ili nije, tj. da li je za njeno nstupanje relevantan uzrok, radi čega je do toga došlo, ili nije, inspirisana je činjenicom nastupanja odnosno nenastupanja pravnih posljedica za subjekte obligacije.
Prema pojedinim autorima (S. Perović, Obligaciono pravo I, Beograd 1982, str. 545; Lj. Milošević, Obligaciono pravo, IV izd., Beograd 1974, str.235; Ž. Djordjević i D. Stanković, Obligaciono pravo, opšti dio, Beograd 1976, str. 490; i dr.) docnjom se može smatrati samo ono zadocnjenje za koje je odnosni subjekt kriv, koje se njemu može staviti na teret i za koje odgovara. Odgovara za štetu zbog koga trpi drugi subjekt obligacije. Ukoliko za zadocnjenje ili neispunjenje obligacije nije kriv odnosni subjekt, nego je ono nastupilo bez njegove krivice, dejstvom slučaja ili više sile, ne smatra se docnjom. To je po jednima odlaganje izvršenja obligacije (vidi: J. Radišić, op. cit., str. 399), odnosno produženje roka dospjelosti obligacije, sve dok traju uzroci koji su doveli do docnje. Polazi se od toga da je odnosni subjekt kriv u zadocnjenjuu izvršenju obligacije , s tim da on može suprotno dokazivati (tzv. relativna pretpostavka o postojanju krivice), da može dokazivati da je zadocnio bez svoje krivice (usljed dejstva slučaja ili više sile). Ukoliko uspije pretpostavku o postojanju krivice da obori, neće se smatrati da je u docnji. Docnja na ovaj način postaje subjektivna a ne objektivna. Dosljedno tome, po ovoj koncepciji, docnja se ne može dijeliti na tzv. subjektivnu i objektivnu docnju. Ona je uvijek subjektivna. Po drugima (S. Jakšić, Obligciono pravo, IV izd. Sarajevo 1962, str. 356; M. Vedriš, Osnove imovinskog prava, Zagreb 1971, str.251; D. Pop Georgijev, Gradjansko pravo, Skopje 1970, str. 29; B. Loza. Obligaciono pravo, opšti dio, Sarajevo 1981, str. 59; Opšte uzanse za promet robom, uzansa 206. i dr.), docnjom se ima smatrati neizvršenje obaveze na vrijeme, bez obzira šta je uzrok zadocnjenju: krivica jendog od subjekata ili dejstvo slučaja ili više sile. Po njima, pitanje uzroka neizvršenja obligacije na vrijeme je odlučno za nastupanje odnosno nenastupanje pravnih posljedica za subjekte obligacije. Uzroci zadocnjenja su: krivica jednog od subjekata ili dejstvo slučaja ili više sile

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 17 stranica
  • Poslovno pravo Mr. Duška Bogojević
  • Školska godina: Mr. Duška Bogojević
  • Seminarski radovi, Skripte, Ekonomija
  • Bosna i Hercegovina,  Banja Luka,  Koledž za primjenjene i pravne nauke 'Prometej' u Banja Luci  

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari