Socijalna zaštita
UNIVERZITET „UNION – NIKOLA TESLA" U BEOGRADU
FAKULTET ZA POSLOVNE STUDIJE I PRAVO
BEOGRAD
Seminarski rad
SOCIJALNA ZAŠTITA
Mentor:
Student:
Prof. dr
Tomislav Milovanović
Suzana Pajić
Broj indeksa: I0 356
Beograd, avgust 2018. g.
SADRŽAJ
UVOD..............................................................................................................................................3
1. Rast, zapošljavanje, siromaštvo i socijalna zaštita......................................................................4
UVOD
Postojanje socijalne zaštite može se prepoznati kao jedan od najznačajnijih društvenih
dostignuća 20 veka. Sistemi socijalne zaštite omogućavaju društvima da unaprede blagostanje i
sigurnost svojih građana tako što ih štite od ranjivosti kako bi mogli da nastave pristojan život. S

Može se tvrditi da najveći deo smanjenja siromaštva u zemljama u razvoju dolazi zbog
ekonomskog rasta za siromašne ili socijalne zaštite jedne ili druge vrste, pri čemu rast obično
predstavlja glavni faktor na poslu, posebno u sniženim prihodima zemlje. Stoga je izazov
povezan sa dizajnom dobre politike socijalne zaštite je započet sa prirodom procesa rasta.
Uspešan paket ekonomskih i socijalnih politika mora proizvesti dobre stope i obrasce
ekonomskog rasta kako bi direktno smanjilo siromaštvo. Dobro osmišljen sistem socijalne zaštite
za one koji su i dalje ostali u siromaštvu uprkos ostvarenom rastu i unutrašnja konzistentnost
između dve široke kategorije uključenih politika, tako da ništa ne anlura pozitivne efekte drugih.
Posebno je ključno da politika socijalne zaštite bude što je moguće konzistentnija sa stvaranjem
dobrih radnih mesta, pošto je to uglavnom kroz otvaranje novih radnih mesta, što rast doprinosi
smanjenju siromaštva.
Postoje značajne razlike u dizajnu rasta za siromašne i efikasne programe socijalne zaštite
u zemljama, od kojih su neke povezane sa nivoom razvoja zemlje. Iako je ekonomski rast skoro
uvek ključni faktor u smanjenju siromaštva, ovo je posebno važno za niske prihode, često
uglavnom u zemljama koje su okrenute poljoprivredi. Takve zemlje generalno karakterišu niski
kapaciteti javne potrošnje (zbog niskog oporezivanja), nizak kapacitet implementacije i veće
prisustvo mehanizama zajednice koji mogu zaštititi ugrožene ljude od određenih vrsta
ekonomske krize.
Njihova javna politika socijalne zaštite mora biti u skladu sa procesom rasta, i zbog toga
što niži prihod po glavi stanovnika, više je važan za rast, i zato što s obzirom na nužno
ograničenu ulogu javne socijalne zaštite, od suštinskog je značaja da to ne otežava, već doprinosi
rastu. Kako zemlje napreduju ekonomski, ovaj balans se menja, do tačke gde u zemljama sa
visokim fiskalnim i implementacionim kapacitetom socijalna zaštita može biti glavni instrument
protiv siromaštva i ranjivosti.
1.1 Socijalna zaštita
Nivoi prihoda po glavi stanovnika i nejednakosti koji proizilaze iz funkcionisanja tržišne
ekonomije uvek ostavljaju neke ljude u siromaštvu. Politika socijalne zaštite dizajnirana je da
ublaži ove probleme (i gde je to moguće, doprinosi rastu za siromašne). Razmatrajući kako se
pokušaj smanjenja siromaštva može učiniti najugroznijim u pokušaju stvaranja brzog rasta za
siromašne, korisno je istaknuti niz razlika u široj oblasti socijalne zaštite.
Tačno je da ima smisla da se kroz socijalna davanja više štite i nagrađuju oni koji su
radili i doprinosili. Međutim, tu se otvaraju dva pitanja. Prvo je pitanje mere - koliko dodatno
štititi one sa najnižim penzijama koji nisu nužno siromašni, dok postoji toliko veliki broj starijih
građana koji nemaju prihode ni na nivou administrativne linije siromaštva. Drugo, postavlja se i
pitanje koga tačno štitimo podizanjem najniže penzije
.
Prevencijom siromaštva, socijalna zaštita može odgovori na dve vrste vanrednih situacija.
U jednoj, osnovni problem je niski prihod, tako da je pomoć usmerena na povećanje prihoda.
Ova kategorija obuhvata programe socijalne zaštite koji obezbeđuju prihode korisnicima i
sistemima garancija zapošljavanja (zapošljavanje u posljednjem okruženju), ti su programi protiv
siromaštva u najrazličitijem smislu. Oni mogu biti trajni, kada je problem hronično siromaštvo ili
privremeno rešavanje privremenog (npr. sezonskog) siromaštva. Druga varijanta je usmerena na
Matković G., Stanić K., (2014), Socijalna zaštita u starosti, Fakultet za ekonomiju, finansije i administraciju,
Beograd, str.99
uže definisane vanredne situacije, naročito na one koji se odnose na zdravlje, ali i na probleme
kao što su osetljivost na nedostatak hrane.
Kada pomoć dolazi pomalo ili u celosti od države, tradicionalno se naziva socijalna
zaštita. Kad je cilj direktan, reaktivno smanjenje siromaštva, on se naziva "socijalna pomoć"
(npr. programi socijalne pomoći), a kada je osmišljena da spreči siromaštvo ili druge vanredne
situacije, ona se naziva "socijalno osiguranje". Socijalna zaštita je samo jedan od brojnih načina
na koje države utiču na stepen i učestalost kojom ljudi pate od siromaštva i drugih vanrednih
situacija. Ljudi mogu biti zaštićeni od privremenog siromaštva ili ranjivosti vezanih za prihode
sledećim
:
• socijalna pomoć;
• socijalno osiguranje, organizovano i barem delimično finansirano od strane države;
• osiguranje koje je država odobrila, ali je platila delimično ili u potpunosti pojedinac i
poslodavac;
• osiguranje koje organizuje i finansira pojedinac;
• programi sa komponentom socijalne zaštite (koja se ogleda u subvenciji) koja takođe podiže
primarni prihod siromašnih ljudi, kao što su makrofinansiranje;
• bilo koji drugi programi ili politike koji su siromašni u pogledu njihovog uticaja na primarnu
raspodela prihoda; i
• bilo koji drugi program ili politika koja promoviše rast, iako ne i za siromašne, dovodi do pada
siromaštva.
Sve osim osiguranja koje organizuje pojedinac može smanjiti trajno siromaštvo, s
obzirom da ljudi koji su trajno siromašni uglavnom nemaju resurse za samozaposlenje. Kada je
država uključena u socijalnu zaštitu kao što je obično definisano (prve tri tačke gore), to može
biti direktni davalac zaštite ili može ovlastiti takvu odredbu putem nekog drugog, obično
poslodavca. Ona takođe može subvencionirati pružanje usluga putem privatnih dobavljača
usluga, kao i zdravlja.
Socijalna zaštita se ponekad posmatra samo u uskom smislu redistributivnih politika kao
što su isplate socijalne pomoći, ali ovo je suviše uski način da se usmeri razmišljanje o opštim
strategijama. Kao što je gore rečeno, pojedinci i porodice takođe reaguju na ranjivost putem
sopstvenih akcija, kada mogu, a politika treba da ima za cilj da podrži i olakša takve akcije, kao i
proširenjem pristupa drugim institucijama. Takođe, nema jasne linije između politike koje
određuju nivo prihoda i one koje doprinose socijalnoj zaštiti. Pitanja zapošljavanja i socijalne
zaštite treba analizirati istovremeno jer su uzročno povezani jedni sa drugima na više načina.
U principu, programi koji su usmereni na siromašne osobe imaju potencijal da postignu
veću efikasnost u borbi protiv siromaštva više smanjenje siromaštva. Ovo međutim zavisi od
troškova i efikasnosti procesa ciljanja, kao i od efekata stigme. Jedan od najefikasnijih načina da
se ciljanje bude efikasnije i ekonomično je dizajnirati sistem "samo-ciljanja" u kojem samo oni
koji su u najvećoj potrebi da traže pomoć. Garantovani programi za zapošljavanje to mogu
postići zadržavanjem zarade dovoljno niske, tako da će samo oni u siromaštvu biti privlačni. Ako
je zarada relativno visoka, biće previše ljudi koji nisu siromašni koji žele da učestvuju u
programu, a potom će odabrati kronizam i favorizovanju u mnogim od njih, pri izboru mnogih
siromašnih ljudi. Kada se samo ciljanje ne može pristupiti, moraju se naći drugi načini kako bi se
obezbedilo da resursi dostignu siromašne ljude.
Auerbach, P., M. E. Genoni and C. Pagés. 2007.:“Social Security Coverage and the Labor Market in Developing
Countries,” IZA Discussion Papers 2979, Institute for the Study of Labor
(IZA), pp. 35-67.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti