SUKOB TITO-STALJIN
Završni rad
1
SADRŽAJ
1. UVOD .…………………………………………………………………...……………2
2. STANJE U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI OD 1945. DO 1948. ……..………..3
2.1. UNUTARNJA POLITIKA I MEĐUNACIONALNI ODNOSI
…...……………3
2.2. MEĐUNARODNI POLOŽAJ I VANJSKA POLITIKA ……………...………
11
3. INFORMBIRO ……………………………………………………………………….14
4. SUKOB TITO-STALJIN …………………………………………………………….16
4.1. POČECI SUKOBA
…………………………………………………………….16
4.2. NESPORAZUMI U SOVJETSKO-JUGOSLAVENSKIM ODNOSIMA
…….18
4.3. OPTUŽBE PROTIV KPJ
……………………………………………………...19
4.4. REZULTATI SUKOBA
……………………………………………………….24
5. LITERATURA ……………………………………………………………………….28
3
KPJ polazi od pretpostavke pune ravnopravnosti, dok su nasuprot tome, nastojanja
staljinističke politike da se putem različitih sfera privredne i druge suradnje podvrgne kontroli
i usmjerava unutarnji razvoj svih socijalističkih zemalja. Opiranje KPJ i državnog
rukovodstva Jugoslavije te njihovo autonomno ponašanje dovelo je da u manje od tri godine
uslijedi razočarenje u silu u koju se pouzdala nova Jugoslavija poslije Drugog svjetskog rata.
2. STANJE U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI OD 1945. DO 1948.
2.1. UNUTARNJA POLITIKA I MEĐUNACIONALNI ODNOSI
Pred KPJ se poslije oslobođenja postavljalo pitanje rukovođenja nastajućim aparatom državne
vlasti i uprave, državnim sektorom privrede, masovnom antifašističkim organizacijama,
obnovom zemlje. KPJ je brojno ojačala, ali je zadržavala karakter kadrovske partije. Njeno
kadrovsko obilježje nije se ogledalo samo u načinu prijema članova nego i u cjelokupnoj
organizaciji, ciljevima, programskoj osnovi i ideologiji.
2
Priliv novih članova pratili su i suprotni procesi, 'čistke partije' krajem 1945. i početkom
1946. od slučajnih i idejno-politički nezrelih suputnika. Od članova se tražilo da čuvaju lik i
ugled komunista, pošto KPJ nije dozvoljavala da joj se ruši autoritet.
3
Rukovodstvo KPJ je
inzistiralo na tome da komunisti budu nosioci novog, revolucionarnog morala, da prednjače u
borbi za demokratske odnose, za princip zakonitosti i ravnopravne nacionalne odnose te se
koriste sredstvima 'kritike i samokritike'.
4
Partijska organizacija je odražavala višenacionalni karakter Jugoslavije. Politika nacionalne
ravnopravnosti koju je provodila KPJ trebala je omogućiti razmjernu nacionalnu zastupljenost
u organima vlasti, sudstva, uprave, masovnim organizacijama, zatim nesmetan razvoj
nacionalnih kultura, osnivanje škola na materinjem jeziku, upotrebu tog jezika u
svakodnevnom govoru, pravo na nacionalne kulturne ustanove i tisak.
5
Petranović ističe kako
je Tito na Osnivačkom kongresu KP Srbije (Beograd, 8.-12. svibnja 1945.) nacionalnu
politiku izrazio riječima: „voljeti svoju federalnu jedinicu – znači voljeti monolitnu
Jugoslaviju“.
2
Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1988, knjiga III: Socijalistička Jugoslavija (1945-1988), Nolit,
Beograd, 1988, str. 29.
3
B. Petranović Istorija Jugoslavije, knjiga III, str. 30.
4
Isto, str. 31.
5
Isto, str. 32.
4
Većinu rukovodećeg kadra činili su radnici, studenti i učenici. Nastojanja rukovodstva KPJ da
se sastav članstva popravi u korist radničke klase nailazila su na prepreke zbog nerazvijene
socijalne strukture i zaostalosti Jugoslavije. Njena je radnička klasa bila mlada, malobrojna i
uglavnom još tijesno vezana za selo. No, neovisno o socijalnom sastavu, KPJ je bila partija
radničke klase po svom programu, ciljevima, ideologiji.
Sistem organa KPJ bio je postavljen na centralističkom principu: na čelu organizacije nalazio
se CK KPJ koji je imao monopol nad donošenjem najvažnijih odluka (partijsko-
organizacijskih, vanjskopolitičkih, privrednih, unutrašnjopolitičkih, kadrovskih i sl.) Zapravo
je odlučivanje pripadalo užem tijelu –
Politbirou
– koje je do travnja 1948. radilo kao CK
KPJ. Partijskim organizacijama u federalnim jedinicama (republikama) rukovodili su
centralni komiteti Hrvatske, Srbije, Slovenije, Makedonije i pokrajinski komiteti Bosne i
Hercegovine te Crne Gore, odnosno njihovi '
biroi
' jer nisu imali
plenuma
.
6
Kao glavni
organizatori i nositelji ideološko-političkog i teorijskog rada u Partiji i van nje djelovale su
agitprop-komisije pri rukovodstvima, s Agitpropom CK KPJ na čelu, koji je, uz to, formulirao
i kulturnu i prosvjetnu politiku.
Ideološki rad u KPJ nosio je snažno obilježje sovjetskog utjecaja. Petranović ističe kako je
Staljin smatran četvrtim prvakom klasika marksizma zajedno s Marxom, Engelsom i
Lenjinom. Tek su naknadna saznanja nakon sukoba s Informbioroom dovela do
razgraničavanja izvornog marksizma od Staljinovih „vulgarizacija“.
Krajem 1943. počinje postupno izgrađivanje Titovog ugleda paralelno sa Staljinovim kultom.
Politbiro CK KPJ je već poslije drugog zasjedanja AVNOJ-a, s potpisima A. Rankovića i M.
Đilasa, upućivao pisma zemaljskim rukovodstvima da uzdižu Tita kao državnika i
vojskovođu.
7
KPJ je bila osnovna snaga političkog sistema i nosioc goleme društvene moći, neovisno o
činjenici što nije spomenuta u prvom Ustavu FNRJ. Osnovu ove partijske države činio je
Politbiro CK KPJ, koji se našao na vrhu piramide novostvorenog sistema DFJ, odnosno
FNRJ, oslanjajući se na svoju poziciju prije rata i u toku rata, a s druge strane na politički
kapital organizatora pobjedničke revolucije. Središnju ulogu u tom tijelu imao je Tito, kao
najistaknutiji i najiskusniji među članovima Politbiroa, karizmatska ličnost, čiji su najbliži
suradnici bili Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković i Milovan Đilas, zaduženi za svoje
6
Isto, str. 33.
7
Isto, str. 36.
6
političke, ekonomske ili kulturno-prosvjetne – u kojoj se Narodni front nije javljao kao
organizator ili izvršitelj, popularizator ili agitaciono-propagandni nosioc.
11
Jugoslavenski političari u emigraciji nastavili su politiku protiv novog poretka. Jugoslavija je,
po njima bila preplavljena 'totalitarnim valom'. Oni su 1945. u Londonu ustanovili
Jugoslavenski
narodni odbor
, čiji su članovi sebe proglasili za zakonite predstavnike većine
jugoslavenskih građanskih stranaka. Istupali su kao branitelji Jugoslavije i pobornici
demokracije.
12
Dana 29.studenog 1945. kada se sastala ustavotvorna skupština, Jugoslavija je proglašena
republikom, pod nazivom Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). U
Deklaraciji
Ustavotvorne skupštine navedeno je kako je FNRJ savezna narodna država republikanskog
oblika te zajednica ravnopravnih naroda koji su slobodno izrazili svoju volju da ostanu
ujedinjeni u Jugoslaviji. Ta je
Deklaracija
sadržavala također i odluku kojom Ustavotvorna
skupština u ime svih naroda Jugoslavije ukida monarhiju u Jugoslaviji, a Petru II
Karađorđeviću i cijeloj dinastiji Karađorđevića oduzima sva prava koja su im pripadala.
Novu jugoslavensku državu činilo je šest republika – Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i
Hercegovina, Crna Gora i Makedonija. Nešto kasnije odlukom mirovne konferencije uz
mnogo diplomatskih napetosti, njezin će teritorij biti povećan priključenjem Istre i
kvarnerskih otoka. Kako su se tijekom jeseni 1945. provodili izbori za lokalne organe vlasti,
KPJ je dobila priliku za političko čišćenje kadrova; iz lokalnih institucija trebali su se udaljiti
svi oni koji su iskazivali nezadovoljstvo s uspostavljanjem jednostranačkog sustava ili su
pružali otpor tzv. revolucionarnim promjenama.
Ustav FNRJ izglasan je 30.siječnja 1946. i kao temeljni zakon države postao je ishodištem
svih mjera za ozakonjenje već ostvarenih ciljeva NOB-a i onih koje je KPJ planirala za
državno-socijalističko društveno i ekonomsko uređenje. Ustavno ustrojavanje Jugoslavije je
dovršeno donošenjem republičkih ustava, koji su napisani po istom obrascu i uspostavljali su
potpuno simetričnu organizaciju vlasti i poretka u svim federalnim jedinicama.
Jugoslavenski je federalizam zapravo bio samo deklarativan jer su članice jugoslavenske
federacije imale samo formalnu samostalnost, a u praksi je bila provedena stroga
centralizacija vlasti, koja je bila koncentrirana u partijskom i državnom vrhu Jugoslavije.
Partija, odnosno njezin politički biro, je određivala politiku koju su provodile državne vlasti .
11
B. Petranović Istorija Jugoslavije, knjiga III, str. 56.
12
Isto, str. 61.
