I UVOD

Monetarna istorija je zabeležila da su se kao novac pojavljivale različite stvari, čija 

je upotrebna vrednost često bila manja od nominalne, koja je pridavana takvom novcu. Na 

primer, kao novac su se upotrebljavali: zrna kafe, listovi duvana (tokom II Svetskog rata 

veoma često cigarete), pojedini delovi odeće, poštanske marke, krompir, kukuruz, briketi 

soli, čaja, šećera. Upotrebu različitih predmeta u funkciji novca možemo razumeti kao 

potvrdu jedne od osnovnih tvrdnji ekonomske nauke da „novac može da bude bilo koja 

stvar, koja nas okružuje“; ključno je samo da tu stvar, kao novčano sredstvo, prihvati druga 

strana u razmenskom odnosu.

Zlato   se   upotrebljavalo   u   svojstvu   novca   od   600.   godine   p.n.e.   pa   sve   do   XX 

stoleća.   Mnogi   smatraju   zlato   pouzdanim   nosiocem   vrednosti   i   vreme   ekonomskih   i 

političkih teškoća. Ljudi se štite od brojnih rizika, kao što je neočekivana inflacija ili niski 

prinos drugih oblika aktive. Zlato se smatra investicijom niske rizičnosti, jer njegova cena 

u načelu ne oscilira mnogo gledano na dugi rok. Upravo zbog toga zlato privlači brojne 

investitore   koji   preferiraju   ulaganje   sa   malim   rizikom.   Za   razliku   od   drugih   sirovina 

akumuliranje   zlata   i   njegova   prodaja   imaju   značajnu   ulogu   u   određivanju   cene   žutog 

metala, jer skoro celokupna količina zlata koja je ikada dobijena i dalje postoji, postoji 

mogućnost da bude ponuđena tržištu i tako utiče na cenu.

Zlato je od davnina pouzdano sredstvo za očuvanje vrednosti, odnosno stabilan 

oblik u kojem se drži bogatstvo pojedinca, ili neke zajednice. Ljudi su akumulirali zlato da 

bi izbegli nepovoljne  ekonomske  posledice koje sobom donose:  ratovi,  revolucionarne 

promene, prirodne nepogode i tržišne krize. Zlato je oduvek bilo jednostavno zameniti za 

bilo koji drugi oblik aktive ili za hranu, nekretninu ili neki drugi oblik aktive. U savremeno 

doba je cena zlata uvek rasla kada je svetska rezervna valuta, dolar, gubila vrednost ili 

kada su osnovne sirovine (nafta) neočekivano poskupljivale i kada su hartije od vrednosti 

padale na tržištu. Sa rastućom finansijskom krizom koja se počela manifestovati u 2008. 

godini   deonice   na   međunarodnom   finansijskom   tržištu   su   gubile   vrednost,   ali   je 

istovremeno cena zlata rasla.

Zbog značaja koji neravnoteže u platnom bilansu i nestabilnost deviznih kurseva 

mogu imati za poslovanje preduzeća i finansijskih institucija, pa i za ekonomiju u celini, na 

međunarodnom planu u dva navrata uspostavljani su međunarodni monetarni sistem. Zlatni 

background image

1. BIMETALIZAM

Bimetalizam (engl. bimetalic standard,) je monetarni sistem u kome se kuje novac 

iz dva metala koji služe kao valutni materijali, a to su zlato i srebro; u prometu postoje i 

ravnopravno su u opticaju dve vrste novca – zlatni novac i srebrni novac. Ako između te 

dve   vrsta   novca   nije   zakonski   utvrđen   nikakav   odnos   vrednosti,   već   se   on   menja   u 

zavisnosti od odnosa tržišnih cena zlata i srebra, a plaćanja zavise od volje i ugovora 

učesnika u prometu, onda je to sistem paralelne valute.

Ako je između dva valutna materijala, zlata i srebra, uspostavljen zakonski odnos, 

npr.   1:15,5,   onda   je   riječ   o   sistemu   dvojne   ili   alternativne   valute;   plaćanje   se   moglo 

obavljati ili u zlatnom ili u srebrnom novcu, ali prema utvrđenom odnosu. Zbog različitog 

odnosa vrednosti zlata i srebra u pojedinim zemljama dolazilo je do izvoza potcenjenog 

metala (npr. zlata) iz jedne zemlje da bi u inozemstvu kupovao i u zemlju uvozio drugi 

metal (srebro). Na taj način u zemlji je prevladavao novac kovan iz jednog metala i to onog 

“lošijeg”   koji   je   terao   iz   prometa   “bolji”   novac   (zlatni),   a   ta   je   pojava   poznata   kao 

“Greshamov zakon”.

Novčani sistem SAD u periodu od 1792-1834 bazirao se uglavnom na srebru. Zlato 

se koristilo za kupovinu u inozemstvu, a srebrni novac koristio se za domaće potrebe. U 

periodu od 1834-1862 uglavnom se koristi zlato. Srebro je počelo da se izvozi, a nakon 

nekoliko godina zlato postaje glavno sredstvo plaćanja domaće trgovine. 

U periodu od kraja Napoleonovih ratova do 1870. godine međunarodni monetarni 

sistem je karakterisalo uporedno korišćenje zlata i srebra za izradu novčića. Ovaj period se 

označava kao ‘’era bimetalizma’’. Francuska se 1873. godine odrekla bimetalizma u korist 

Odnos vrednosti srebra i zlata 

ili koliko tona srebra je potrebno za 

kupovinu tone zlata

16 : 1

    24.04 grama    =

   

1 $    =    1.49 grama

    čistog srebra

čistog zlata

Taj je odnos u periodu od 1837 

do građanskog rata iznosio 15:1.

zlata. Prednost bimetalizma je ležala u ublažavanju fluktuacija cena, do koje je dolazilo u 

zemljama   gde   je   korišćen   samo   jedan   od   spomenutih   metala.   U   slučajevima   kada   se 

smanjivala količina zlata, zbog čega je ono postajalo retko i skupo, noseću ulogu novca na 

sebe je preuzimalo srebro, ublažavajući deflaciju do koje je dolazilo u zemljama gde je 

isključivo korišćen zlatni novac. 

Bimetalizam   je   doživeo   krah   1870.   godine  kao   posledica  dva   velika  šoka,   oba 

političkog porekla. Prvo je, u vreme otpočinjanja Francusko-Pruskog rata, novonastala 

nemačaka država napustila do tada važeći srebrni standard i uvela zlatni standard. Zatim su 

SAD 1873. godine postavile zlato u središte monetarnog sistema. Ovi događaji su imali 

dve važne ekonomske posledice: 

Srebrne valute su deprecirale u odnosu na zlato, i 

Otpočeo je period usporene deflacije u zemljama koje su prihvatile zlatni 

standard. 

Želiš da pročitaš svih 15 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti