MEDJUNARODNO PRAVO  

predstavlja specifican normativni poredak, koji regulise 

odredjene drustvene odnose i procese u medjunarodnoj zajednici, a sankcionisano je od 
strane drzave i medjunarodnih organizacija. 

OSNOV   MEDJUNARODNOG   PRAVA  

–   Kroz   savremeno   medjunarodno   pravo 

ubrzavaju   se   izvesni   demokratski   i   progresivni   procesi,   menjaju   se   odnosi   u 
medjunarodnoj zajednici. Njegov osnov lezi u drustveno-ekonomskim odnosima drustva. 
Savremene oblike i sadrzinu, medjunarodno pravo duguje specificnom spletu objektivnih 
drustvenih procesa i subjektivnih cinilaca u savremenom drustvu. 

KARAKTERISTIKE   MEDJUNARODNOG   PRAVA   –  

Za   razliku   od   unutrasnjeg 

prava, koje je postavljeno vertikalno i pociva na hijerarhiji vlasti, medjunarodni poredak 
je postavljen horizontalno i u njegovom stvaranju ucestvuje vise od 180 drzava i brojne 
medjunarodne   organizacije.   Medjunarodno   pravo   ne   sluzi   kao   sredstvo   potcinjavanja 
(kao   unutrasnji   pravni   poredak)   vec   kao   sredstvo   koordinacije   i   kontrole   odredjenih 
drustvenih   odnosa   i   procesa   u   medjunarodnoj   zajednici.   Bit   medjunarodne   zajednice 
tvore reciprocni odnosi drzava, kao njenih osnovnih subjekata. 

RECIPROCITET:

1. Reciprocitet predstavlja element same baze medjunarodnog prava koji unosi 
ravnotezu medju  subjektima medjunarodnog poretka.

2.   Reciprocitet   predstavlja   osoben   pravni   mehanizam   u   multilateralnim 
ekonomskim,   posebno   trgovinskim   odnosima,   koji   precizno   utvrdjuju   prava   i 
obaveze ucesnika u jednom pravnom poslu.

3.   Reciprocitet   predstavlja   strategiju   u   odnosima   velikih   sila   u   najosetljivijim 
sferama zivota.

4. Reciprocitet predstavlja standard ponasanja suverenih jedinki.

Pod aktivnom  

MIROLJUBIVOM KOEGZISTENCIJOM

  podrazumevamo teoriju o 

nuznosti opste univerzalne saradnje medju drzavama i resavanju sporova mirnim putem. 

PRAVNA NACELA KOEGZISTENCIJE

  (koji proisticu iz ugovora izmedju Kine i 

Indije po pitanju Tibeta iz 1954. godine) su:

1. nacelo uzajamnog postovanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta;
2. nacelo neintervencije;
3. nemesanje u unutrasnje poslove drugih zemalja;
4. nacelo ravnopravnosti i uzajamne dobrovoljnosti;
5. nacelo miroljubive koegzistencije.

U savremenim uslovima razvijenog pravnog saobracaja, pitanje odnosa medjunarodnog 

prava i unutrasnjeg prava, predstavlja problem od ogromnog teorijskog i prakticnog 

znacaja. Po ovom pitanju postoje dva osnovna pravca:

1. DUALIZAM –  

Prema dualistickoj teoriji, medjunarodno i unutrasnje pravo 

predstavljaju  dva  nezavisna  i razlicita pravna sistema,  kako  po  svom  osnovu, 
predmetu regulisanja, tako i izvorima. 

2. MONIZAM 

– Monisticka teorija polazi od ideje da medjunarodno i unutrasnje 

pravo predstavljaju integralne delove jednog jedinstvenog pravnog sistema. 

Medjunarodno-pravni sistem namece drzavama obavezu postovanja pravnih pravila, ali 
ne sadrzi odredbe u pogledu nacina sprovodjenja tih pravila. U savremenoj praksi nailazi 
se na razlicita resenja. Pojedine drzave (Francuska, Holandija, Nemacka…) inspirisane su 
monistickom koncepcijom. Kod njih Kod njih medjunarodni ugovori ili sporazumi imaju 
visu snagu nego zakoni pod uslovom reciprociteta u svakom konkretnom slucaju. Neke 
drzave (anglo-americki sistem) postavlja na isti nivo medjunarodno i unutrasnje pravo. 
Kod   nas   medjunarodni   ugovori   imaju   visu   snagu   od   zakona.   Ali   ne   svi.   Koji   ce   to 
ugovori biti zavisi od njihove prirode. 

.MEDJUNARODNI UGOVOR 

predstavlja pravni akt, proizvod saglasnosti volja dva ili 

vise subjekata medjunarodnog prava, izrazene preko nadleznih organa u cilju stvaranja 
reciprocnih prava i obaveza. 

KLASIFIKACIJA UGOVORA 

– Prema kriterijumu funkcije ugovora, oni se dele na: 

1/ ugovori zakoni (legislativni);  2/ ugovori pogodbe (kontraktuelni).

Tradicionalno, medjunarodno pravo razlikuje dvostrane i visestrane ugovore. 

MEDJUNARODNA   OBICAJNA   PRAVILA  

  predstavljaju   najstariji   izvor 

medjunarodnog prava. Medjunarodni obicaji se mogu definisati kao dokaz opste prakse 
koja je prihvacena kao pravo. Ova definicija ukazuje na dva bitna elementa obicajnih 
pravila: 1. materijalni ili objektivni; 2. psihicki ili subjektivni. Materijalni element se 
manifestuje kroz opstu praksu a psihicki kroz svest o obaveznosti pravila. 

Sama praksa nije dovoljna za nastanak obicajnih pravila, vec je potrebno da ona bude 
pracena pravnom svescu subjekata medjunarodnog prava o njihovoj povezanosti. Pravna 
svest uzima se kao osnovni kriterijum razlikovanja obicajnih pravnih pravila od prostih 
obicaja kao i pravila kurtoazije.

OPSTA PRAVNA NACELA 

 predstavljaju treci izvor medjunarodnog prava koji ulazi 

u kategoriju glavnih izvora. Opsta pravna nacela su apstraktne norme, izvedene iz niza 
pravila   koja   se   primenjuju   u   unutrasnjim   porecima   drzave,   koje   ulaze   u   sastav 
medjunarodne zajednice. 

JEDNOSTRANI AKTI  

predstavljaju manifestaciju volje samo jednog subjekta prava. 

Jednostrani   akt   moze   biti   delo   kolegijalnog   organa   (npr.   parlament)   i   individualnog 
organa   (npr.   sefa   drzave).   Da   bi   bili   priznati   kao   pravno   relevantne   cinjenice   na 
medjunarodnom planu, jednostrani akti moraju biti izdati od strane ili u ime drzave. 
Takvi jednostrani akti spadaju u glavne izvore medjunarodnog prava. 

PREDMET   JEDNOSTRANOG   AKTA  

moze   biti   kvalifikacija   jedne   odredjene 

situacije, zahteva ili akta suprotnog medjunarodnom pravu. U tom slucaju, jednostrani akt 
ima oblik 

PROTESTA.

ODLUKE MEDJUNARODNIH ZAJEDNICA

- Aktivnost medjunarodnih organizacija manifestuje se i kroz donosenje pravnih akata.
- Nadleznost za donosenje akata proizilazi iz ugovora o osnivanju organizacije ili 

background image

Želiš da pročitaš svih 9 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti