FAKULTET ZA MENADŽMENT

VASE STAJIĆA 6, NOVI SAD

____________________________________________________________________________

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA

FILM I FOTOGRAFIJA

ISTORIJA ŽANRA

- HOROR -

NOVI SAD, 2008.

Horor filmovi su uznemiravajući filmovi  čiji je cilj da zaplaše i uspaniče, uzrokuju užas i 

nemir i probude naše najgore skrivene strahove, često u zastrašujućem, šokirajućem završetku, dok nas 
istovremeno zabavljaju i očaravaju u katarzičkom iskustvu. Horor filmovi efektno pogadjaju u srž 
tamne strane života, zabranjene, neobične i nemirne dogadjaje. Oni se bave našom primarnom 
prirodom i njenim strahovima: našim noćnim morama, našom ranjivošću, našim otudjenjem, 
odvratnostima, strahom od nepoznatog, strahom od smrti i rastrzanja. Počeci horor filmova vezuju se 
za same početke filmova uopšte, dakle za period od pre 100 godina. Od naših najranijih dana, koristili 
smo našu slikovitu maštu da vidimo duhove u senkovitim oblicima, da se emotivno vezujemo za 
nepoznato i da se plašimo stvari koje su neverovatne. Gledanje horor filma pruža nam ulazak u taj 
zastrašujući svet, daje nam samu esenciju straha bez stvarne opasnosti po život. Iako čudno zvuči, 
gledanje horor filmova i preplašivanje ili posmatranje uznemirujućih, strašnih scena, pruža nam pravo 
uzbudjenje i zabavu. Tamne, primitivne i zbunjujuće osobine koje nas istovremeno privlače i odbijaju, 
prisutne su u ovom žanru. Horor filmovi su često kombinovani sa naučnom fantastikom kada su 
pretnja ili čudovište vezani za tehnološke kvarove ili kada je Zemlja ugrožena vanzemaljcima. Horor 
filmovi su takodje poznati i po nazivima chillers, scary movies, spookfests i the macabre.

Horor filmovi, kada su dobro odradjeni i kada se manje oslanjaju na zastrašujuće specijalne 

efekte, mogu biti veoma moćne filmske forme, dotičući se naših snova i strave iracionalnog i 
nepoznatog, kao i samog horora Najraniji horor filmovi bili su u gotskom stilu – to znači da se radnja 
odvijala obično u sablasnim starim zdanjima, zamkovima ili maglom okruženim, tamnim i mračnim 
mestima.  Glavni junaci takvih filmova su bili nepoznata, ljudska, nadljudska ili groteskna bića, od 
vampira, izbezumljenih ludaka, djavola, neprijateljskih duhova, čudovišta, ludih naučnika, 
Frankenštajna, dvostrukih ličnosti tipa Džekil-Hajd, demona, zombija, zlih duhova, lukavih nemani, 
satanističkih zločinaca, opsednutih, vukodlaka i nakaza sve do još nevidjenih, djavolskih izgleda zla.
Horor filmovi nastajali su iz različitih izvora: narodnih predanja o djavolskim bićima, veštičarenju, 
fantazija, mitova, priča o duhovima, gotskih ili viktorijanskih novela iz Evrope od Meri Šeli ili irskog 
pisca Brema Stokera. Na mnogo načina, ekspresionistički nemački nemi bioskop bio je vodeći kada se 
govori o horor filmovima i filmovima o natprirodnom. 

Najraniji horor filmovi: Čudovišta, vampiri i ostalo

Prvi horor film, koji je trajao samo tri minuta, delo je pronicljivog francuskog tvorca filmova 

Žorža Melijea, nazvan 

Le Manoir Du Diable (1896) (aka The Devil's Castle)

 – koji je sadržao neke 

elemente kasnijih filmova o vampirima. Još jedan vredan spomena i uticajan film, začetnik horor žanra 
bio je nemački nemi ekspresionistički prekretnički klasik, 

Das Kabinett des Doktor Caligari (1919) 

koji   je  režirao   Robert  Vien,   o   karnevalskom   hipnotizeru-terapeutu   koji  se  zove  Dr.   Caligari   koji 
priziva bledolikog, visokog Ćezarea obučenog u crni triko, koji mesečari (i zaposednut je ubicom). 
Senoviti,   ometajući,   izobličeni   i   “noćnomorovski”   kvalitet   sablasnog   i   stilskog   “Caligari”-ja   sa 
vijugavim prilazima, izvaljenim vratima, skučenim sobama, nadvišenim gradjevinama i iskošenim 
gradskim predelima, dobijen je u studiju.

 

Film je stigao u Holivud dvadesetih godina XX veka i 

kasnije uticao na klasični period horor filmova tridesetih – uvodeći mnoge standarde horor običaja. 

Najraniji film o vampirima režirao je Artur Robison. Bio je to nemački nemi film 

Nachte des 

Grauens (1916)

,

 

sa čudnim vampirolikim ljudima. Madjarski film 

Drakula halala (1921)

, bio je prva 

adaptacija novele o vampirima  Drakula  koju je napisao 1897. godine irski pisac Brem Stoker. Prvi 
pravi   film   o   vampirima   takodje   je   producirao   evropski   filmadžija   –   F.W.   Murnau   režirao   je 
dugometražni  

Nosferatu, A Symphony of Terror (1922), aka Nosferatu.  

To je bila neovlašćena 

filmska adaptacija Stokerove novele Drakula sa Maksom Šrekom u glavnoj ulozi prvog ekranizovanog 
vampira   –   misterioznog   aristokrate   koji   živi   u   udaljenom   Bremenu   po   imenu   Grof   Orlok.   Zbog 

background image

Pojavljivanje horor klasika tridesetih: Studio Univerzal

Glumac Konrad Fajt i nemački ekspresionistički režiser Pol Leni bili su regrutovani od strane 

šefa Univerzala Karla Lemla sredinom dvadesetih. Pol Leni je već bio poznat u svojoj domovini po 
jezivim horor klasicima 

Backstairs (1921)

 and 

Waxworks (1924)

. Posle preseljenja u Holivud, Leni 

je režirao The Cat and the Canary (1927), proizašao iz scenske melodrame iz 1922. godine. Značaj tog 
filma ogleda se u tome što se smatra prvim gotskim horor filmom sa opsednutom kućom. 

Početkom tridesetih, horor je ušao u njegovu klasičnu fazu u Holivudu – eru pravog Drakule i 

Frankenštajna,   sa   filmovima   koji   su   pozajmljeni   od   njihovih   nemačkih   ekspresionističkih   korena. 
Studio je koristio morbidne priče o evropskim vampirima i nemrtvim aristokratama, ludim naučnicima 
i nevidljivim ljudima i stvorio neke od najoriginalnijih stvorenja i čudovišta ikad vidjena na ekranu. 
Studio Univerzal je bio najpoznatiji po čistim horor filmovima tridesetih i četrdesetih godina, slavnim 
horor likovima: Frankenštajnu, Drakuli, Mumiji, Nevidljivom čoveku i Vukodlaku kao i pravim horor 
glumačkim zvezdama madjarskom matine idolu Beli Lugošiju i Borisu Karlofu. 

Filmovi o Drakuli

Po Ginisovoj knjizi rekorda, lik koji se najčešće pojavljivao u horor filmovima je Drakula, sa 

preko 160 pojavljivanja (brojeno do danas). U režiji Toda Brauninga Studio Univerzal je producirao 
filmsku verziju Lugošijevog  brodvejskog scenskog uspeha o krvožednom pretećem vampiru nazvan 

Dracula (1931)

, snimljenu početkom godine. Lon Čejni stariji bio je jedan od mnogih kandidata za 

glavnu ulogu, ali je umro 1930. godine. Atmosferska, komercijalno uspešna filmska adaptacija Brem 
Stokerove novele igrala se strahovima od seksualnosti, krvi i nejasnog perioda izmedju života i smrti. 
Glas sa teškim akcentom i gluma madjarskog glumca Bele Lugošija njegove najčuvenije uloge 500 
godina starog vampire bila je elegantna, ljupka, egzotična i sjajna i plašila publiku dok bi nemrtvi 
zločinac hipnotisao svoje žrtve predatorskim pogledom. Španska verzija u režiji Džordža Melforda 
koja je izgledala impresivno, u mestu Brauning bila je snimana istovremeno na istim mestima noću ali 
sa   različitom   glumačkom   podelom   i   ekipom.   U   horor   komediji   režisera   Tima   Bartona   Ed   Wood 
(1994), Martin Landau dobio je Oskara za sporednu ulogu, za ulogu stare horor zvezde Bele Lugošija, 
morfijumskog   zavisnika   i   prijatelja   jednog   od   najlošijih   holivudskih   režisera.   Uznemirujući   film, 
Drajerovo prvo tonsko delo bilo je labavo bazirano na zbirci horor priča  

In a Glass Darkly

 

(1972

koju je napisao Šeriden L Fani . Alternativno je naslovljen kao 

The Strange Adventure of David Gray 

– priča   o čoveku po imenu Džulijen Vest u zabačenoj seoskoj krčmi koji se polako uverava da ga 
okružuju vampiri i koji sanja sopstvenu smrt i sahranu. I film Frica Langa  

M (1931)

  predstavio je 

zastrašujuće zločinački, devijantni lik decoubice baziran na stvarnom životu ozloglašenog serijskog 
ubice Pitera Kurtena – Dizeldorfskog vampire. 

Originalni film o Frankenštajnu

Posle   prvog   filma   o   Drakuli,   ubrzo   je   konačno   usledila   kombinacija   naučne   fantastike   i 

gotskog horora u trileru o ludom doktoru. Ovaj filmski horor-klasik o čudovištu 

Frankenstein (1931) 

– bio je Džejms Vejlova adaptacija novele koju je napisala Meri Šeli o doktoru Henriju Frankenštajnu 
sa nepoznatim glumcem Borisom Karlofom. Kockasto čelo i  elektrode koje vire iz vrata i Karlofova 
oštra gluma Čudovišta dala je ličnost izgnanom, neshvaćenom liku kloparavog i teturavog hoda. 

Ciklus filmova o vukodlaku

Osim pribegavanja horor likovima iz postojeće literature kao što su Frankenštajn, Drakula, 

doktor Džekil i gospodin Hajd ili Nevidljivi čovek, Universal je stvorio i novo i originalno stvorenje u 
dva filma – vukodlaka – poslednjeg od njihovih sjajnih originalnih horor likova. Prvi američki film o 
vukodlaku bio je dobro odradjeni film Stjuarta Vokera 

The Werewolf of London (1935)

 sa Henrijem 

Halom u ulozi doktora Glendona – naučnika koga zadesi “vučje prokletstvo”. Drugi, lik Vukodlaka 
bio je u sjajnom filmu B-produkcije

 The Wolf Man (1941)

 koji je režirao Džordž Vagner  sa Lonom 

Čejnijem mladjim u svom prvom pojavljivanju na filmu u ulozi prokletog Lerija Talbota – njegovoj 
najpoznatijoj   ulozi.   Scena   transformacije   čoveka   u   vuka   uključujući   komplikovanu   kozmetičku   i 
šminkersku   veštinu   bila   je   upadljivo   realistična.   Najveće   poniženje   Čejni   mladji   doživeo   je   u 
Univerzalovoj komediji 

Abbott and Costello Meet Frankenstein (1948) 

sa dva komičara. To je bio 

dokaz da klasični horor filmovi počinju da izlaze iz mode posle pravih strahota koje je doneo II svetski 
rat i Univerzal je pokušavao da proizvede sve više i više nastavaka. Još jedan film o vukodlacima koji 
nije imao veze sa prethodnima bio je  

She-Wolf of London (1946)

  sa Džun Lokart u ulozi Filis 

Alenbaj nevine mlade devojke u Londonu navedene da skrivi jeziva ubistva.

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti