DIO PRVI

UVOD U OSNOVNE PROBLEME FINANSIJSKE AKTIVNOSTI DRŽAVE

Glava I

UOPĆE O FINANSIJAMA

1) Finansije, ime i nastanak

Termin   «finansije»   potiče   iz   latinskog   jezika,   gdje   je   riječ   «finis»,   a   zatim   «finire»   i 
«finare» značila završiti, zaključiti neki posao, okončati jedan spor pomoću novca. U 
svom današnjem značenju taj pojam se javlja u Francuskoj od XV vijeka i označavao je 
određeni  državni  prihod  i  državnu  privredu  uopće.  Finansije  su  nastale  sa  pojavom 
robne proizvodnje i početkom djelovanja zakona vrijednosti. 

2) Značaj, predmet i pojam nauke o finansijama

U savremenom svijetu izučavaju se finansije kao skup novčanih odnosa i tokova koje su 
u vezi sa državom i užim javno-pravnim kolektivitetima. Aktivnost države koncentrisana 
na   privređivanje   novcem   (prikupljanje   i   trošenje)   radi   ostvarivanja   određenih   ciljeva 
naziva se 

finansijskom aktivnošću države ili državnim finansijama. 

Pojam finansija u širem smislu obuhvata sve radnje vezane za upotrebu gotovine, kao i 
bankarske i berzanske operacije. U užem smislu, ovaj pojam obuhvata samo novčanu 
privredu javnopravnih tijela – države, kantona, grada, općine. 

Pojmom  

javne   finansije  

označava   se   proces   finansiranja   onih   potreba   čije   se 

zadovoljavanje ne može obezbijediti direktnom primjenom tržišnih zakonitosti. 

Nauka   o   finansijama  

je   naučna   disciplina   koja   se   bavi   istraživanjem   uzročno-

posljedičnih odnosa oko pribavljanja, trošenja, upotrebe i čuvanja finansijskih sredstava 
i   imovine,   kao   i   određenih   odnosa   vezanih   za   finansijsku   aktivnost   javnopravnih 
subjekata. Nauka o finansijama je kompleksna, sintetična nauka koja u sebi sadrži više 
finansijskih disciplina. Pojaavma iz oblasti finansija bave se mnoge naučne discipline 
među   kojima   posebno   mjesto   zauzimaju   3:   teorijska   (čista)   nauka   o   finansijama, 
finansijska politika i finansijsko pravo. 

Glava II

NAUKA O FINANSIJAMA I DRUGE FINANSIJSKE DISCIPLINE

1) Finansijska nauka/teorija

U   svom   teorijskom   aspektu,   nauka   o   finansijama   izučava   objektivne   finansijske 
fenomene,   ne   dajući   unaprijed   nikakve   propise   za   praktično   djelovanje.   Ona   daje 
odgovor na pitanja: 

1) koliko je novca potrebno za zadovoljavanje potreba države;

2) kako pribaviti ta sredstva;

3) redoslijed utroška tih sredstava;

4) kako čuvati i kontrolisati upotrebu raspoloživih sredstava. 

5) Finansijska politika

Finansijska politika je skup finansijskih mjera i akcija kojima se iskorištavaju rezultati 
nauke   o   finansijama.   Ona   pokazuje   sredstva   i   puteve   ka   postizanju   ciljeva   koje   je 
označila teorija. Dakle, finansijska politika se bavi traženjem najcjelishodnijih puteva za 
što efikasniju primjenu finansijskih instrumenata. 

2) Finansijsko pravo

Finansijsko pravo predstavlja skup propisa kojima se uređuju finansijski odnosi u jednoj 
društvenoj zajednici. Ono se može posmatrati isključivo u vezi sa određenim konkretnim 
društvenim poretkom, za razliku od finansijske teorije i politike, koje imaju univerzalni 
karakter.   Predmet   finansijskog   prava   je   izučavanje   pravnih   odnosa   u   vezi   sa 
finansiranjem   javnopravnih   kolektiviteta.   Njime   se   obuhvataju   propisi   o   budžetu, 
fondovima, finansijskim planovima i programima, novcu, kreditu, bankama, osiguranju, 
javnom zajmu, javnom dugu itd. U nekim zapadnim državama se iz finansijskog prava 
kao posebna nauka izdvojilo budžetsko, carinsko i poresko pravo. 

3) Finansijski sistem

Finansijski   sistem   zemlje   čini   finansijsko   zakonodavstvo   zajedno   sa   drugim 
organizacionim mjerama koje nadležni organi i organizacije preduzimaju za finansiranje 
društvenih potreba. 

4) Međunarodno finansijsko pravo

Pod   međunarodnim   finansijskim   pravom   podrazumijeva   se   ukupnost   pravnih   normi 
kojima   se   regulišu   međunarodni   finansijski   odnosi   (između   država,   kao   i   između 
međunarodnih organizacija i država). Izvori su međunarodni ugovori, običaji, presude 
međunarodnih sudova i arbitraža, unutrašnji zakoni kji regulišu pitanja iz međunarodne 
saradnje, kao i određeni propisi međunarodnih organizacija. 

5) Druge finansijske discipline

Finansijska   historija   posmatra   finansijske   institute   kroz   vrijeme,   izučavajući   njihove 
konkretne promjene i istražujući njihove uzroke. 

Finansijska statistika izučava kvantitativnu stranu finansijskih pojaav i instituta i prikuplja 
ih u homogene grupe, iznalazeći u njima ono što je jednoobrazno i stalno. 

U novije vrijeme javljaju se finansijska sociologija, te finansijska psihologija. 

Finansijsku   fiskalnu   tehniku   čine   metode,   instrumenti   i   mjere   kojima   se   provodi 
finansijska (fiskalna) politika jedne zajednice.  

6) Javne, fiskalne i monetarne finansije

2

background image

Potreba   je   osjećaj   nedostatka   nekog   dobra.   Zadovoljava   se   materijalnim   dobrima   i 
uslugama   koja   mogu   biti   prirodna   i   ekonomska   (proizvedena).   Klasifikacija   potreba 
može se vršiti prema raznim kriterijima, ali je za nas najbitnija podjela potreba prema 
načinu   njihovog   zadovoljavanja,   tj.   finansiranja.   Po   tom   kriteriju   se   potrebe   mogu 
podijeliti na lične (individualne), zajedničke (kolektivne), opštedruštvene, te investicione 
potrebe (potrebe za proširenjem materijalne osnove rada). Lične potrebe izučavaju se u 
političkoj   ekonomiji,   investicione   potrebe   u   ekonomskoj   politici,   a   preostale   dvije   su 
predmet širih proučavanja u nauci o finansijama. 

Osnovna obilježja opštedruštvenih potreba su:

1) To su potrebe svih subjekata u društvu (građana, preduzeća, ustanova itd);

2) One nisu mehanički zbir pojedinačnih potreba, već predstavljaju njihovu sintezu u 

obliku svijesti o postojanju i značaju zadovoljavanja tih potreba radi ostvarivanja 
ukupnog društvenog progresa;

3) Konstituišu se na nivoima društvenih zajednica i moraju biti podmirene svuda 

jednako, bez obzira na ekonomske mogućnosti tih zajednica, što nije slučaj za 
individualnim i zajedničkim potrebama, koje se mogu podmirivati samo u mjeri u 
kojoj za to postoje materijalna sredstva.

4) Kao   bitan   uslov   zadovoljavanja   opštedruštvenih   potreba   javlja   se   nužnost 

organizovanja i funkcioniranja nosilaca ovih potreba. 

5) Zadovoljavanjem ovih potreba stvaraju se opšti uslovi za obavljanje djelatnosti u 

svim oblastima, te tako omogućava društveni progres u cjelini.

Opštedruštvene potrebe mogu se podijeliti u 5 osnovnih kategorija: 

1) potrebe vezane za funkcioniranje društveno-ekonomskog i političkog sistema;

2) potrebe vanjske sigurnosti;

3) potrebe unutrašnje sigurnosti;

4) potrebe ostvarivanja ekonomske i razvojne politike;

5) potrebe za socijalne sfere od općeg intresa.

Sve   ove   potrebe   podmiruju   se   iz   istog   ekonomskog   agregata,   a   to   je   nacionalni 
dohodak.

2) Finansiranje potreba i nacionalni dohodak

4

2.1.   Stvaranje   nacionalnog   dohotka.  

Nacionalni   dohodak   je   ukupna   novostvorena 

vrijednost u jednoj zemlji tokom jedne godine. Dobije se kad se od društvenog bruto-
proizvoda odbiju materijalni troškovi i amortizacija. 

2.2.   Raspodjela   nacionalnog   dohotka  

može   se   posmatrati   sa   stanovišta   učešća 

pojedinih dijelova (klasa) stanovništva i sa aspekta funkcionalne raspodjele. Po prvom 
kriteriju, raspodjela odražava postojeću strukturu društva (klasna struktura). 

Funkcionalna   raspodjela   pretpostavlja   zadovoljavanje   ličnih,   kolektivnih, 
opštedruštvenih, te investicijskih potreba (akumulacije). 

Lične (individualne) potrebe  

zadovoljavaju se iz plaća i drugih primanja zaposlenih, 

penzija,   invalidnina,   socijalne   zaštite,   primanja   po   osnovu   kredita,   primanja   iz 
inostranstva po raznim osnovama i sl. Kad se od ovih primanja odbiju porezi, doprinosi, 
takse i uplate na štednju, ostaje fond lične potrošnje stanovništva koji se naziva i neto 
primanja. 

Kolektivne (zajedničke) potrebe 

podmiruju se preko raznih vrsta fondova i budžeta, a 

odnose se na obrazovanej, zdravstvo, socijalnu zaštitu, kulturu, stambenu djelatnost i 
sl. 

Opštedruštvene   potrebe  

vrše   se   preko   budžeta   društveno-političkih   zajednica. 

Sredstva   budžeta   odnose   se   na   potrebe   administracije   i   državne   uprave,   otplate 
državnih dugova, dotiranje užih DPZ od strane širih, davanje subvencija, finansiranje 
odbrane i sl. 

Akumulacija 

je dio nacionalnog dohotka namijenjen za proširenu reprodukciju. 

Navedene   vrste   potreba   moraju   biti   u   određenom   skladu,   što   se   utvrđuje   planskim 
projekcijama privrednog i društvenog razvoja za određeni vremenski period. 

7) Raspodjela i efekti angažovanog dohotka

Raspodjela pretpostavlja 2 osnovne faze: primarnu raspodjelu i sekundarnu raspodjelu, 
odnosno preraspodjelu. Primarna raspodjela vrši se na tržištu, putem cijena i novca. 
Sekundarna raspodjela vrši se putem poreza, doprinosa, carina, taksi i drugih dažbina 
putem   kojih   se   već   izvršena   primarna   raspodjela   preraspodjeljuje   preko   budžeta   i 
fondova prema potrebama koje utvrđuje društvena zajednica. 

Glava IV

UREĐIVANJE FINANSIJSKIH ODNOSA U SAVREMENIM DRŽAVAMA

Finansijski odnosi opredijeljeni su političkim odnosima. Kod unitarnih država centralna 
vlast ima potpun finansijski suverenitet, dok se u federacijama izvorna ovlaštenja dijele 
između federacije i njenih članica. 

1) Finansijski odnosi u unitarnim državama

5

background image

Finansijski sistem bilo koje države se u općem smislu može označiti kao regulisanje 
njenih   prihoda   (finansijsko   zakonodavstvo),   njihovo   ubiranje   (finansijska   uprava),   te 
utrošak ubranih sredstava (budžetsko pravo).Za federaciju je karakteristična vertikalna i 
horizontalna povezanost fiskalnog i budžetskog sistema. Vertikalna postoji na relaciji 
federacija-članice-lokalni javnopravni kolektiviteti, a horizontalna se manifestuje između 
kolektiviteta istog nivoa.

2.1. Raspoređivanje potreba 

(rashoda) u federativno uređenim državama moguće je u 

vertikalnom   i   horizontalnom   pravcu.   Raspoređivanje   u   vertikalnom   pravcu   zavisi   od 
stepena   decentralizacije.   Horizontalno   raspoređivanje   potreba   (rashoda)   zavisi   od 
vertikalnog. Ta zavisnost uslovljena je mogućnošću da različiti nosioci finansiranja imaju 
i različite zadatke pri podmirivanju istih potreba. Zato je moguće da im se nejednako 
obezbjeđuju i sredstva. 

2.2. Raspoređivanje prihoda 

je takođe moguće po vertikali i horizontali. Vertikalno se 

vrši po nekom od slijedećih sistema: 

Sistem učešća. 

Kod ovog sistema, finansijsko zakonodavstvo i uprava su u nadležnosti 

članica,   od   kojih   federacija   dobiva   samo   tzv.»matrikularne   prihode»,   tj.   doprinos   za 
pokriće troškova nastalih pri izvršavanju zadataka koje su joj povjerile države članice. 
Time se želi sačuvati nezavisnost država koje čine federaciju. 

Konkurentni sistem. 

U ovom sistemu federacija i članice samostlano stvaraju sredstva 

koja   su   im   potrebna   i   raspolažu   vlastitim   finansijskim   i   upravnim   zakonodavstvom. 
Nedostatak ovog sistema je u dupliranju finansijskih ovlaštenja i poreski obveznik se u 
takvom slučaju može 2 puta pozvati na uplatu preza i drugih dažbina.

Sistem odvajanja (separacije)

 zasniva se na principu podjele fiskalnih prihoda prema 

izvoru, vrsti i obliku, putem jednog unaprijed sastavljenog dogovora, ustava ili zakona. 
Sistem   se   trudi   da   provede   čistu   podjelu   kompetencija   u   finansijskim   odnosima. 
Nedostatak ovog sistema je u njegovoj krutosti, jer se rashodi i prihodi vremenom mogu 
mijenjati usljed promjena okolnosti i stvoriti disparitete koje ovaj sistem nije u stanju 
uskladiti.   Zbog   toga   se   on   najčešće   dopunjava   posebnim   finansijskim   izravnanjem 
(tzv.harmonizacija). 

Separacija može biti slobodna i vezana. Kod slobodne, federacija i članice samostalno 
utvrđuju   izvore,   vrste   i   oblike   prihoda.   Vezana   postoji   kad   se   nekim   aktom   (ustav, 
zakon) unaprijed odre-di pravo na utvrđivanje visine prihoda, ali ne i na ustanovljavanje 
izvora, vrsta i oblika prihoda.

Sistem povezivanja (zajednica) 

karakteriše se time što izvori prihoda pripadaju samo 

nosiocu finansiranja jednog nivoa, dok ostalim nivoima pripada samo pravo učešća u 
tim prihodima. Učešće u prihodima reguliše se u obliku doprinosa (davanja «odozdo na 
gore»   -   kotizacija)   ili   u   obliku   dotacija   (davanja   «odozgo   na   dole»).   Prednost   ovog 
sistema je u većoj fleksibilnosti, ali on ne mora uzeti u obzir disparitete koji nastaju na 
strani   rashoda.   Zato   mu   je   s   vremena   na   vrijeme   takođe   potrebna   dopuna   jednim 
dodatnim utvrđivanjem kvota učešća. 

Sistem   jednoobraznosti

.   U   ovom   sistemu   federacija   svojim   članicama   dodjeljuje 

prihode koje je ubrala na osnovu svog punog fiskalnog suvereniteta. Ovdje se postavlja 
pitanje da li se uopće može govoriti o federativnom uređenju takve države. 

7

Želiš da pročitaš svih 49 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti