Univerzitet u Sarajevu
Fakultet za javnu upravu
Sarajevo
Seminarski rad iz predmeta ETIKA U JAVNOJ UPRAVI
Tema: ARISTOTELOVO SHVATANJE MORALA
Mentor: doc. dr. Samir Arnautović
Student: Šejla Hanić
U Sarajevu, 26.10.2009. godine
Etika (od gr. Ethos - običaj, značaj, ćud, znanost o moralu)
Moral (lat. mos, mosis - navika, običaj, skup pravila nekog društva o sadržaju i načinu
međusobnih odnosa)
Etika je grana filozofije, koja određuje razliku između dobrog i lošeg ponašanja, odnosno
postupaka, tj. etika je znanost o moralu.
Starogrčki filozof, Aristotel, učitelj Aleksandra Makedonskog, koji je rođen 384. godine
u Trakiji, grčkoj koloniji, smatran je najpametnijim čovjekom, koji je ikada živio. Možda
danas nismo toga svjesni, no mnogi naši načini ražmišljanja potječu baš od njega.
Aristotel je dao veliki doprinos razvoju: etike, psihologije, biologije, politike, te
shvatanju umjetnosti, pa su i okvirna područja njegovih radova: knjige o logici,
prirodoznanstvena djela, metafizička, etički spisi, knjige o estetici, te ezoterični spisi.
Aristotelova se etika, uglavnom nalazi zabilježena u dvjema raspravama: Nikomahovoj
etici (ime djela po imenu Aristotelova sina Nikomaha) i Eudemovoj etici.
Prateći pojam etike, kroz povijest, možemo uočiti sljedeće:
Sofistička etika, s Protagorom na čelu, postavlja čovjeka za mjerilo svih stvari.
Sokrat poistovjećuje mudrost i moral, a vrlina je, po njemu, identična znanju. Po njemu,
nitko ne griješi svojevoljno, a grijeh je zapravo zabluda.
Aristotel je, zapravo, tvrdio da je moral i stvar navika i da se može mijenjati. Kao pojam
vrline i moralnosti, Aristotel pred očima uvijek vidi samo slobodnog atenskog građanina.
Moral je unutarnja snaga čovjeka, koja omogućava čovjeku da svoje prirodne osjećaje i
osobine dovede u sklad i harmoniju. Zbog toga je čovjekov moral pretpostavka za
njegovo ispravno djelovanje, kako prema sebi, tako i prema drugome. Osjećaj moralnosti
čovjeku pomaže da nadilazi poroke, poput: predrasuda, neprijateljskog držanja i mržnje.
Prevazilaženje tih poroka, po Aristotelu, omogućava stvaranje temelja za demokraciju.
Njegov učenik, Platon, tvrdi da je najviša ideja, ideja dobra. Dobro je i najviša spoznaja,
jer je znanje vrlina. Platonovom idealističkom pogledu, koji podrazumijeva da se
spoznaja odnosi na svijet nepromjenjivih vječnih ideja, prije svega, ideju dobra,
suprotstavlja se Aristotel, koji smatra da se ljudski porivi i nagoni, kako bi postigli dobro,
moraju uvijek upravljati zaključcima razuma, te je um sredstvo za postizanje blaženstva.
Po Aristotelu, moralan čovjek nije onaj tko poznaje moralne norme, nego onaj tko po
njima djeluje. Sam čovjek je „političko biće - zoon politikon“, tj. društveno biće, „a onaj
tko ne može živjeti u zajednici, koji je sam sebi dovoljan, nije dio države, te je zvijer ili
Bog.“
