Elektronska trgovina
UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE
FAKULTET ZA POSLOVNE I FINANSIJSKE STUDIJE
ELEKTRONSKA TRGOVINA
TRGOVINSKI MENADZMENT
Profesor: Student :
Prof.doc. Biljana Radzenović – Kozić Tarik Ćenanović
ISTOČNO SARAJEVO 2016
SADRŽAJ :
Uvod
1. Elektronsko poslovanje
1.1. Definisanje elektronskog poslovanja
1.2. Oblasti elektronskog poslovanja
2. Elektronska trgovina
2.1. Definisanje elektronske trgovine
2.2. Elementi elektronske trgovine
2.3. Razlike izmedju elektronskog poslovanja i elektronske trgovine
2.4. Prednosi i nedostatci elektronske trgovine
3. Poslovni modeli elektronske trgovine
3.1. B2B elektronska trgovina
3.2. B2C elektronska trgovina
3.3. Mobilna trgovina
3.4. C2C model elektonske trgovine
3.5. Trgovina unutar kompanija
3.6. E- vlada
4. Omogućivači i sprečavaoci elektronske trgovine
5. Zakonska i etička pitanje elekronske trgovine
6. Zaključak
7. Literatura

1. Elektronsko poslovanje
1.1. Definisanje elektronskog poslovanja
Termin elektronsko poslovanje (
Electronic business
) je prvi put upotrebljen 1996. godine od
strane američke kompanije IBM, koji su pojam elektronskog poslovanja opisali kao delatnost
koja omogućava izgradnju i primenu poslovnog modela u kome su promene katalizator rasta,
a organizaciona struktura se menja zavisno od poslova. Do tada se pod elektronskim
poslovanjem podrazumevalo poslovanje preduzeća u oblasti elektronike industrije.
Elektronsko poslovanje predstavlja digitalno omogućene transakcije i procese u okviru jedne
organizacije uz pomoć i pod kontrolom njenog informacionog sistema. Elektronsko
poslovanje možemo definisati kao obavljanje poslovnih operacija primenom savremene
elektronske tehnologije. Ne obuhvata komercijalne transakcije izvan granica organizacije gde
se vrši razmena vrednosti
.
Elektronsko poslovanje je nastalo na procesima globalizacije
svetske privrede i ne poznaje granice nacionalnih privreda. Elektronsko poslovanje, a
pogotovo Internet kao poslovni kanal, je omogućio da preduzeća mogu poslovati u bilo kom
delu sveta, pod istim uslovima.
1.2. Oblasti elektronskog poslovanja
Elektronsko poslovanje se sastoji iz nekoliko oblasti. Ove oblasti predstavljaju elektronizirane
aktivnosti savremenog poslovanja, i njihova zajednička karakteristika je korišćenje
elektronske tehnologije.
Oblasti elektronskog poslovanja su:
Elektronska trgovina
Elektronska plaćanja
Elektronske komunikacije
Elektronska proizvodnja
Elektronska distribucija
4
2. Elektronska trgovina
2.1. Definisanje elektronske trgovine
E-trgovina se može definisati kao obavljanje poslovnih transakcija elektronskim putem. Ona
uključuje obavljanje poslovnih transakcija putem komunikacionih mreža, pre svega Interneta.
E-trgovina obuhvata sve forme poslovnih transakcija koje obavljaju i pravna i fizička lica,
zasnovane na obradi i prenosu digitalnih podataka, uključujući tekst, zvuk i sliku. E-trgovina
se može pojaviti između firme i kupca (takav je slučaj kada kupac naruči računar od firme
Dell putem Web-a) ili između poslovnih partnera. Ona se, takođe, može obavljati između
vlade i drugih strana, između pojedinačnih kupaca, i između firme i njenih radnika.
Na slici 5.1. prikazan je tok informacija u e- trgovini. Individualni korisnici mogu da
elektronski naručuju proizvode i usluge od online maloprodavaca, koji koriste informacione i
komunikacione tehnologije za povezivanje sa svojim snabdevačima i distributerima.
Elektronski sistem plaćanja koristi se i u biznis prema biznisu i biznis prema kupcu modelu e-
trgovine.
Primene e-trgovine počele su ranih sedamdesetih godina prošlog veka uvođenjem
elektronskih poslovnih aplikacija (poznate kao elektronski transfer fondova) u velikim
korporacijama i malom broju poslovnih firmi. Korišćenjem EDI-a proširili su se tipovi firmi
koje su učestvovale u ovim poslovima, sa finansijskih institucija na poizvođače, prodavce na
malo i usluge. EDI predstavlja „razmenu strukturiranih komercijalnih podataka.
Glavni faktori koji su uslovili razvoj e-trgovine su: dinamičan razvoj informacionih
tehnologija, usavršavanje telekomunikacija, integracija informacionih tehnologija i
telekomunikacija, svetski procesi globalizacije i integracije, praksa međunarodnog
poslovanja, viši kulturni nivo stanovništva, e-poslovanje malih i srednjih preduzeća, porast
trgovine uslugama i upotreba engleskog jezika.
Slika 1. Tok informacija u elektronskoj trgovini
2.2. Elementi elekronske trgovine
Elektronska trgovina se razlikuje od klasične samo po sredstvima rada. Princip trgovine je,
naravno, isti. Elektronska trgovina (Electronic Commerce) ili E-trgovina (e-Commerce)
predstavlja poslovnu komunikaciju i prenos dobara i usluga (kupovina i prodaja), preko mreže
i kompjutera, kao i prenos kapitala, korišćenjem digitalne komunikacije.

6
Marketing
–
cilj marketinga je povećanje saobraćaja kupaca kroz prodavnicu, i
povećanje procenata posetilaca koji se odlučuju da kupe proizvod. Kao što je klasičnoj
prodavnici potrebna reklama, tako je i elektronskoj prodavnici potrebno da korisnici Interneta
saznaju za njenu web adresu, da je posete i da saznaju šta prodavnica nudi.
Način za prijem narudžbina
–
elektronska prodavnica obezbeđuje prijem
porudžbina
automatski, putem formulara na web sajtu, i bez potrebe za osobljem koje bi se bavilo
kontaktima sa mušterijama. Princip naručivanja kod elektronske trgovine je sledeći: uvodi se
pojam virtuelne potrošačke korpe (
engl. Shopping
cart
). Korisnik razgleda proizvode (koji su
poređani po kategorijama), uz svaki
proizvod mu se nudi da vidi detaljne specifikacije i sl.
Takođe, u okviru prikaza svakog proizvoda postoji mogućnost “dodavanja” proizvoda u
“korpu”. To je obično izvedeno pomoću dugmeta (ili običnog linka, mada je dugme češće u
praksi) sa natpisom “
Add to Cart”
(“Dodaj u korpu“). Kada posetilac klikne na to dugme,
smatra se da se odlučio da kupi taj proizvod, i na serveru se o tome vodi evidencija. Posetilac
(koga još uvek ne možemo nazvati kupcem) u svakom trenutku može pogledati trenutni
sadržaj svoje korpe, i, ako tako želi, izbaciti određene (ili sve) proizvode. On nije dužan da
plati sve dok ne donese konačnu odluku, i izabere link koji ga vodi ka naplati. Ovde se već
vide prednosti elektronske kupovine: korisnik, osim što to može činiti iz svog doma i sasvim
nedolično obučen, može birati proizvode polagano, bez ikakve žurbe. Izbor proizvoda može
trajati i danima, u pauzama, jer se sadržaj korpe čuva sve dok ga korisnik sam ne poništi.
Tako korisnik može dobro razmisliti o svom izboru, i biti siguran da je načinio pametnu
kupovinu.
Način za prijem novca
–
najefikasniji način plaćanja, najbrži za korisnika i
najkomforniji, je plaćanje putem kreditne kartice. Međutim, kako ovo podrazumeva kucanje
broja kreditne kartice (što je izuzetno poverljiv podatak), i slanje tog broja preko Interneta, za
ovakvo plaćanje neophodna je visoka sigurnost. Zbog toga se proces elektronskog uplaćivanja
prepušta nekoj od banaka koja pruža uslugu elektronskog transfera novca.
Isporuka
–
kod trgovine bez klasičnog lokala potrebno je obezbediti i isporuku
proizvoda, jednom kada je naručivanje izvršeno (i eventualno uplaćen novac). Isporučivanje,
odnosno transport proizvoda od prodavca do kupca po pravilu se prepušta firmama koje su
specijalizovane za taj posao, kao što je brza pošta. Isporuka po pravilu nije u nadležnosti
firme koja prodaje.
Mogućnost vraćanja proizvoda
– ponekad kupac nije zadovoljan proizvodom koji je
kupio, i želi da ga vrati. Ovde se ne radi o neispravnom proizvodu, već više o nemogućnosti
kupca da proceni da li mu je takav proizvod potreban, odnosno da li mu vrši potrebnu
funkciju – pre nego što ga nabavi i proba u svakodnevnom životu. Ovakva usluga se kod nas i
dalje smatra luksuzom, ali u razvijenim ekonomskim sistemima je svakodnevna pojava (engl.
full money-back guarantee). U zavisnosti od tipa trgovine može se obezbediti potpuni
povraćaj novca, ili delimičan, pri čemu firma štiti sebe od preteranih gubitaka, jer na njen
teret padaju troškovi isporuke prema kupcu i nazad.
Garancija
–
u određenom malom procentu dešava se da uređaj ima fabričku
grešku,
ili da se na njemu javi neispravnost u određenom propisanom roku. U tom slučaju treba
obezbediti mogućnost servisiranja proizvoda, ili zamene novim (garancija, garantni rok).
Teret garancije snosi proizvođač proizvoda, a prodavac samo posreduje u tom procesu.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti