SOCIOLOŠKO ODREĐENJE POJMA RELIGIJE

Jedni ističu da je religiju nemoguće definirati, jer ju je nemoguće promatrati kao empirisku stvarnost. Drugi
ukazuju na vjeerovanje, sveto, simbole, učenje, vođe, obrede itd.

Religija

je oblik čovjekove kulturne

djelatnosti i spada u oblast culture. Religjia jeste kultura, ali se bitno razlikuju kulturni i religijski identitet.

Religija

je stvar želja nastojanja, čovjekovih težnji za prijatnim osjećanjima, za onim što se nema (a želi se

imati). Sociolozi religiju određuju kao grupni fenomen. Oko religijskih ideja uvijek se formiraju grupe koji se
od ostalih grupa razlikuju po uskoj religijskoj pripadnosti njihovih članova.

Religija

vjerovanje u

nadnaravno i sveto, izraženo religijskim običajima, obredima i simbolima o kojima skrbe religijske
organizacije i religijsko vođstvo i koje sljedbenike date religije opskrubljuju moralnim definicijama!

Postoji nekoliko elemenata koji su bitni za određenje religije i to: 1.

Vjerovanje u nadnaravno ili vrhunaravno;

2. Vjerovanje u sveto; 3. Razvijen sustav vjerovanja, običaja I obreda; 4. Postojanje simbola; 5. Postojanje
rituala, molitva, običaja, norma ponašanja; 6. Postojanje religijskog vodstva; 7. Odnos prema društvenom
svijetu

Vjerovanje u nadnaravno ili vrhunaravno-

Nadnaravno definirano sa raznim intelektualnim apstrakcijama,

nije jednoznačno u svim religijama. Različiti ljudi, različito definiraju Nadnaravno. Ono predstavlja osobno
iskustvo svakog čovjeka I svaki ga čovjek različito doživljava. Za Dirkema pojam koji je karakterističan za
sve što je religijsko jeste pojam Nadnaravnog. Bog ne mora biti prisutan u religijskom iskustvu vjernika.
Vjeruje se da je Nadnaravno zainteresirano za čovjeka i da čovjek može uticati na njega. Postoje simbolička
sredstava komunikacije s Nadnaravnim kao što su: obožavanje, molitva, obredi, žrtvovanje. Za Nadnaravno
povezan je određeni sustav normi, a to podrazumjeva religijske spoznaje koja može biti u

domenu

racionalnog

( ideja o Bogu, raju, svecima) u

domenu emocionalnog

( religijskim osjećanjima, raspoloženja )

domeni voljnog

( religijski motiv težnje ). Postoji religijska spoznaje koja se dijeli na

teološku

( postoji

određeni sustav shvaćanja, ona je apstraktna ) i

obična

fragmentarna

( ne raspolaže s mnogo teodicejskih

dokaza o Božijoj postojanosti).

Pojam svetog-

Sveto je ono što označava specifičnost religije. Sveto bez Nadnaravnog ne postoji i obrnuto.

Po Dirkemu, sveto, koje private ljudi, odlikuje odvajanje od profanog ono predhodi religiji kao reguali
društva. Sveto je ono ( npr.kod Židova ) što Bog odvaja od čovjeka. Sveto se razlikuje od svetovnog.

Kur’an

je za muslimane sveta knjiga koju žena, kad ima mjesečnicu ne smije dodirnuti. Za rimokatolike,
prostetante, pravoslavlje- to je knjiga koja ima određenu kulturnu vrijednost.

Križ ili krst

je za rimokatolike i

pravoslavce sveti symbol bez kojeg se ne može obaviti nijedan obred. Djeca, koja pripadaju rimokatolicima i
pravoslavcima, kao sastavni dio obiteljske structure ulaze u zajednicu boredom krštenja, krštenje se obavlja
svetom vodom.

Milanesi

ističe da je pojam svetog nastao tabuizacijom koju karakterizira odnos religijske

grupe prema objektu predmetu koje ima simboličko značenje. Suprotno svetom,

Profano

je stanje u kome

se svijet pokušava shvatiti bez nečeg radikalno drugačijeg, Nadnaravnog.

Sakralno i svjetovno

su način

doživljavanja svetog i izražavanje vjerovanja. Svjetovni način odnos spram Nadnaravnog isključuje divljanje
prema njemu. Uz pojam svetovnog vezan je pojam sekularnog koji, raznim pritiscima, religijskog društva
potiskuje. Sekularno je reakcija na sekularne obrasce ponašanja, a i suptom krize religije. Razlika između
svetog i nesvetog nije fizičke već simboličke prirode.

Simbol

je znak koji otkriva da je nešto sveto. Sveto

može ujedinjavati zajednicu a I narušavati utemeljene modele ponašanja.

Razvijen sustav vjerovanja običaja i obreda-

Vjerovanja

su najčešće iznesena u pisanim religijskim

autoritetima ( Biblija, Talmud i Kur’an ). Čovjek se najviše osjeća religioznim kad sudjeluje u običajima i
obredima. Tad jača njagova religioznost. Religija se učvršćuje putem obitelji, religijskih zajednica, ali i
običaja i obreda.

Religijski običaji

su ustanovljan način ponašanja vjernika u davnim uslovima koji se

smatraju obaveznim. Oni se sporo mijenjaju. Mogu biti lokalnog i univerzalnog karaktera. Najviše religijskih
običaja vezano je za biološke promjene ( rađanje, vjenčanje, smrt i sl. ).

Religijski obredi

su ustaljen način

ponašanja, slični religijskim običajima kojima se ukazuje odnos prema Nadnaravnom i svetom. Snkcionirani
su pisanim religijskim autoritetima. To su simboličke radnje koje se vrše po prihvaćenim pravilimakroz koje
se izražavaju religijske ideje, predodžbe, osjećanja, pomoć koga se želi uticati na Nadnaravno.

Obredi

obavljaju prema tačno utvrđenim pravilima: tu spada: klanjanja, molitva, sjadanje ili stajanje, pijenje ili
jedenje, prinošenje žrtve, pjesme. Muzika u svim religijama ima svoje mjesto, posebna pažanja se

posvećuje pjevanju veda, u sikhističkom Zlatnom hramu od 24 do 22 sata se čuje muzika, jedino u
Džaniizmu nije dozvoljena muzika. Obredi jačaju unutarnju koheziju grupe, jačaju osjećaji zajedništva,
potvrđuju prihvaćanje istih vrijednosti. Obredi mogu biti usmjereni prema Nadnaravnom ( misa ), prema
prirodi ( zaštita od suše, polpave,… ), prema životnom ciklusu.

Obredi čišćenja

mogu biti povezani za

rađanja, sklapljanje braka, pokop. Može biti ritualno pranje ( uzimanje abdesta ), post kao vid čišćenja,
sexualna suzdržljivost, zavjet šutnja i izoliranosti. Obred pročišćenja podrazumjeva da postoji granica
između čistog i nečistog.

Pogrebni obred

mogu se obaviti prije, za vrijeme i nakon pogreba. Njihove

karakteristike ovise o odnosu prema smrti, zagrobnom životu i umrlom datoj religijskoj tradiciji. Sadržaj
pogrebnog obreda ovisi o društvenom položaju umrlog. Pogrebi nam mogu otkriti ekonomske, statusne,
običajne i etničke odnose ljudi u datoj sredini.

Smrt

ima značajnu funkciju u svim religijama. Tomas Lukman

je svrstava u temeljna iskustva ljudskog života koja ne mimoilaze ni jednog čovjeka bez obzira na imovinski
status. Kod Konfucijanaca žalost za roditeljima traje 3 godine, za to vrijeme članovi porodice nose posebnu
odjeću, ne uživaju u dobrim stvarima koje jedu, ne dive se glazbi. Kineski budhisti imaju i običaj paljenja
novca u ritaualu sprovoda, da na onom svijetu ništa ne bi nedostajalo roditeljima, a tradicionalna praksa je
bivala da se tijelo pokopa nakon 3 mjeseca.

Obredi

mogu biti

osobni I obredi zajednice

s obzirom na

funkciju mogu biti: obredi očuvanja moralnog poretka, nekad obredi mogu biti obredi odvajanja u kojima
subjekat obreda ukljanja svoj raniji socijalni status ili prelazi iz profenog u sveto, iz vjernika u religijskog
vođu iz dječasštva u zrelo doba.

Sadržai obreda

može biti određen predstavnicima o Nadnaravnom i

njihovom funkcioniranju u svijetu koji su najčešće date u pisanim religijskim autoritetima. Subjekat u obredu
može biti pojedinac ( osobna molitva ) ili grupna ( ako je riječ o obrednom skupu ).

Hramovi

( sa svojom

arhitekturom i strukturom ) ikone, glazba, križ, svećeničko odjelo spadaju u sredstva obredne djelatnosti.

Mjesni hram

je mnogrmna bio ( a i danas je ) centar okupljanja, komunikacije i razmjene informacija. Tu se

razvija socijalna solidarnost, prikupljaju pomoći za blagdane, siromašne i sl. Nemaju svi isti odnos prema
hramu. Za budiste dolazak u hrma nije obavezan kao za kršćane nedjeljom i Židove subotom. Muslimani
mogu ulaziti u crkvu I katolici u džamiju, ali ulazak nekog ko ne pripada hindusima, u hinduistički hram
smatra se uvredom.

Postojanje simbola-

Simboli se koriste za objedinjavanje grupe, jačanje njenog identiteta i kohezije.

Simboli su sastavni dio svake religije i vidljivi znak pripadnosti nekoj od religija. Oni podrazumijevaju
upotrebu riječi, radnji, obreda I glazbe.

Davidov znak

je simbol židovske religije,

križ ili krst

je symbol

kršćana,

polumjesec

simbol Islama. Sadržaj simbola može se mjenjati. Simboli integriraju pojedinca u

zajednicu. Svako njihovo oskrsnuće ili napadanje izaziva grupni I pojedinačni otpor vjernika te treba biti
tolerantan.

Postojanje rituala, običaja, molitvi i normi ponašanja-

Dirkem smatra da preko učenja i obreda religije,

svi oni koji ih se pridržavaju ujedinjuju se u moralnu zajednicu ( Crkvena ili religijska ).

Religijske zajednice

čine različiti ljudi koji moraju prihvatiti koncenzus oko osnovnih pravila ponašanja. Vremenom one postaju
instuticionalizirane religijske grupe koje se bave zadovoljavanjem religijskih potreba i funkcija. Religijske
zajednice razvijaju osjećaj identifikacije, pripadnosti.

Unutar religijeske zajednice

postoje brojne razlike:

između vjernika i religijskih vođa između redovnika i svjetovnjaka.

Članstvo unutra religijske zajednice

može

biti stvar vlastitte odluke, mada ne mora, može se steći rađanjem ili ako pripadamo nekoj kasti. Postoji više
tipova pripadnosti: pristalica, pobožni, suradnici, periferni, rabni ideferentni nacionalni članovi.

Najniži tip

religijskih zajednica

je župa, džemat, pardnija. To je vrsta religijske općine, ona predstavlja zajednicu lajka

koja se izdražava zakladama, darovima, poklonima. Zajednička karakteristika i imana i svećenika je da vode
računa o potrebama laika i o održavanju i propagiranju pripadništva.

Postojanje religijskog vodstava-

Svaka religijska zajednica postiže dogovor o vođi i određenje dosek

njihove uloge. Zajednica vjernika prihvata vođu jer se osvjedočila u njihove čudesne moći. Najveći status
ima vođa zajednice, što je veći status voeća je i moć vođe.

Odnos prema društvenom svijetu-

Religija nije samo odnos prema Nadnaravnom već i odnos prema

društvenom životu. Zato se grupa opskrbljuje sa ćudorednim ili moralnim definicijama. Religiju bismo

sociološki

mogli odrediti

kao vjerovanje u Nadnaravno i sveto izraženo religijskim običajima, obredima i

simbolima.

Za Dirkema religija je

čvrsto povezan sistem vjerovanja i običaja koji sve svoje pristalice

sjedinjavaju u istu moralnu zajednicu zvanu crkva.

P. Talcot za određenje pojma religije uzima kao bitno

prvih religijskih vjerovanja. Sadržaj religija je duboku ukorijen u ljudskom životu, on izrasta iz životnih
potreba.

Psihologijska koncepcija-

Religija ukazuje na njene psihologijske korijene koji su dugo zanemareni u

sociologiji religije. Rodno mjesto religije traži se u emocionalno ljudskim potrebama koje su rezultat
opasnosti, nesigurnosti, bolesti, nesreće, smrti. Po ovoj koncepciji u religiji su se izražavali događaji u prirodi
koji su izazvale strah i frustracije. Ukazivalo se na strah od smrti i onog poslije nepoznatog poslije smrti kao
izvor religije. Religija se tako javlja kao lijek pri pomisli na smrt i živi od smrti ljudi. Na ovo ukazuje i
marksizam, da je jedan i korijen od religija strah od smrti. Smrt je bila i momenat života i njegov nužni ishod.
Smrt sama po sebi je prosta mehanička pojava. Rezultat je čovjekove povrede ili nepridržavanja Božijih
zapovjedi. Psihologijska koncepcija ukazuje kako religija pruža regulirajuću funkciju potrebu čovjeku.

Religija kao društveni proizvod-

Religiju kao društveni proizvod smatraju sociolozi marksističke

orijentacije. Sociologijska teorija stavlja akcenat na društveni kontekst u kojem religija postoji. Neni korijeni
traže se u načinu proizvodnje društvenim protivječnostima. Rat, država kao sila iznad društva, politika
nacija, razni konflikti mogu voditi religiju ili je učvrstiti. Weber ne prihvaća da je religija izraz materijalnih
okolnosti i interesa društvenih grupa. Korijene religije trebamo tražiti u cjelokupnom unutardruštvenom
autoganizmom. Religiju objašnjavamo vjekovnim čovjekovim socijalnim životom I njegovim djelovanjem.

RELIGIJA KAO GRUPNI FENOMEN

Nije smisao zatvoriti religioznost u sebe, u ja, jer onda nema zajednice, trebamo se otvoriti prema drugima i
formirati grupu.

GRUPE

( P. Sorokin ) mogu nastati na jednoj glavnoj vrijednosti. Takve su profesionalne,

rodbinske i religijske. One mogu biti otvorene i zatvorene, takve su religijske. Za sociologa religija je
primarni grupni fenomen. Religijske zajednice se otvaraju samo ako je naznačen određen broj vjernika,
starokatolici- ako su nazočna najmanje 3 vjernika, država je moguća ako su nazočne 3 osobe ( muške ).

GRUPA

je potrebna da bi se održavali neki objedi. Religija je uvijek prakticirana u okviru određenje grupe,

zajednice, formirane od strane neke tradicije. Njeno zasnivanje se nalazi u mikrodruštvenoj grupi –
PORODICI. Ona djetetu daje oblik religije , određenje religijske pripadnosti, zajednica s kojom će biti
identificiran. Kolektivni identitet je osjećaj religijske pripadnosti I solidarnosti nisko su rangirani u
vrijednostima svake grupe. Sudjelovanje u obredima jača socijalna osjećanja, pomoću kojih se održava
grupa. Na istom teritoriju na kojem žive različite religijske i konfesionalne grupe postoje različiti kalendari i
konvencije.

Religijsko iskustvo

ne mora sadržavati iskustva vezana za Boga iz tradicionalnih religija.

Civilna

religija

rezultat je modernizacije i sekularizacije. Pojam je uveo J.J. Rousseau, koji je govorio o građanskoj

religiji u kojoj bi postojao pojam Boga, zagrobnog života i važila bi načela tolerancije. Poslije, pod ovim se
podrazumjevalo obrede i vjerovanja koji su slični onim religijama. Neki pod civilnom religijom
podrazumijevaju simbole, rituale i vrijednosti koje povezuju članove nekog društva.

DRŽAVA

je čist predmet

obožavanja, obožavaju se njene vođe, vrijednosti, ona ima svoje rituale, blagdane, simbole. Nacionalni
blagdan zastave, spomenici dali su znak slavljenja borbe, rata, herojske smrti. U središtu civilne religije
mogu se naći i sloboda, odgovornost, ljudska prava, solidarnost.

Svjetovna religija

je društveni odnos

prema objektu obrazovanja koji podrazumjeva bezgraničnu naklonost. U ovu religiju može se ubrajati
fašizam, nacionalizam, komunizam, internacionalizam. Svjetovna religija ima ono što je dppušteno i ono što
je zabranjeno, ono što je moralno i nemoralno. Dalje, ima svoja sveta mjesta u koja se hodočasti, ima svoje
obrede. Ima blagdane, npr,dan boraca. Trajanje svjetovne religije može biti do smrti vođe, do okončenja
ekstremnog nacionalizma, fašizma itd. Na evropskom tlu, povodi se pod kultom nacije, građanski i laički
kult. Rituali se svode na slavljenje utemeljenja nacije na spomen svetim žrtvama za naciju itd.

POVRATAK RELIGIJAMA

Početak 21 stoljeća izazvalo je vraćanje religiji i preko koje se postaje politički aktivan. Biti religiozan znači
biti politički aktivan. Razne pojave utiču na povratak religija i konfesija, jedna od njih je: niz ustaknutih
religijskih vođa postaju sudionici društvenih i političkih promjena. Povratak religijama, na Balkanu, bio je
povezan s određenim političkim manipulacijama. Povratak k religijama sastavljen je u funkciji održavanja