1. POJAM I PRIRODA LJUDSKIH PRAVA
Ljudska prava
najčešče se definišu kao ona prava koje ljudsko biće ima samim
tim što je ljudsko biće, dakle nezavisno od volje države. Poznato je da u svakoj
državi postoji skup pravnih pravila donijetih od strane najčešće zakonodavnih
organa, po kojima se svi koji se nalaze pod jurusdikcijom te države, moraju
vladati. Skup takvih pravila naziva se
objektivno pravo.
Da bi se izbjegla veza
između subjektivnih prava koja počivaju na objektivnom pravu koja im ta
prava i garantuje, rodila se ideja ljudskih prava. Postoje neka prava
pojedinaca, bez obzira na ustave i zakone neke države, koje one moraju
garantovati svakome ljudskom biću.
Svim subjektivnim pravima je zajedničko da ona potiču od države, od njenog
zakonodavca, i da ta prava zavise od volje konkretne države. Ljudska prava
potiču iz normativnog poretka koji je iznad države i država ih mora poštovati,
bez obzira na to da li ih je prihvatila izričito. Ona su osobeni tip prirodnih
prava, budući da se izvode iz prirodnog stanja. Ona su
izvorna, sveopšta i
neotuđiva.
Najveći broj ljudskih prava je usmjeren isključivo prema državi.
Tim pravima pojedinca, država se ograničava, zahtijeva se njeno nemiješanje,
odnosno čak i konkretno djelovanje da bi se ta prava obezbijedila. Najtipičniji
primjeri tih zahtjeva da se država uzdržava i nemiješa jesu
slobode:
- slobode misli;
- slobode vjeroispovijesti;
- sloboda mirnog okupljanja;
- sloboda izražavanja, itd.
Država ovim slučajevima, ne samo da ne smije da sputava ljude u ostvarivanju
ovih sloboda, nego mora konkretno da djeluje (npr. da obezbjeđuje
demonstracije odgovarajućim brojem policajaca ili da finansira neke medije,
kako bi se obezbijedilo pravo na slobodu izražavanja).
Država je obavezna da svakom pod njezinom jurusdikcijom obezbijedi život
dostojan ljudskog bića, minimum prihoda, te da obezbijedi bar osnovno
školovanje.
2. IZVORI MEĐUNARODNIH PRAVA
Izvori međunarodnog prava o ljudskim pravima isti su kao i izvori
međunarodnog prava. Oni su nabrojani u članu 38. Statuta međunarodnog
suda pravde, gdje se kao glavni izvori navode
međunarodni ugovori,
međunarodno običajno pravo i opšta pravna načela prihvaćena od strane
prosvijećenih naroda.
a) Međunarodni ugovori
Međunarodne konvencije, predstavljaju i najvažniji izvor savremenog prava -
ljudskih prava. Pošto su to najčešće pisani izvori prava, nastali saglasnošču
država, oni su i najpouzdaniji za njihove korisnike a to su pojedinci.
Međunarodni Ugovori u ovoj oblasti su specifični zato što ih države sklapaju u
korist treće strane, a to su pojedinci, odnosno one se obavezuju međusobno da
će poštovati i štititi prava korisnika – pojedinaca. Međunarodni ugovori su
sveopšti, otvorenog tipa, poželjno sa svim državama u međunarodnoj
zajednici. Primjeri su mnogobrojni (međunarodni pakt o građanskim i
političkim pravima, međunarodni
pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima od 1966.godine i oni su od
tolikog značaja, da se posebno moraju izdvojiti.
b) Međunarodno običajno pravo
Međunarodno običajno pravo je nepisani izvor prava. U sferi ljudskih prava
to
se
odnosi na zabranu mučenja (torture), na zabranu genocida, zabranu
ropstva i zabranu rasne diskriminacije.
Mnoge države nisu prihvatile takve
instrumente, pa ih na obaveznost primorava samo vladajuća svijest največeg
broja zemalja, da je ponašanje suprotno ovim zabranama – nedozvoljeno u
međunarodnom pravu ljudskih prava.
c) Opća pravna načela priznata od strane
prosvjećenih naroda
Pod ovim načelima misli se na primjenu pravnih načela koja nisu nastala u
međunarodnoj praksi, ali su zbog svoje opće primjenjivosti zajedničko dobro
svih prosvjećenih naroda svijeta. Tako se ova načela često susreću u procesnim
pravilima prilikom ostvarenja prava na
pravično suđenje koje podrazumijeva ravnopravnost stranaka, pravo na
podnošenje dokaza, dostupnost svjedoka i dokaza svim stranama itd.
3. KLASIFIKACIJA OSNOVNIH LJUDSKIH PRAVA
Ljudska prava i slobode mogu se klasifikovati na osnovu različitih kriterijuma.
Ako ih klasifikujemo na osnovu mogućnosti da se neka prava mogu
ostvariti putem tužbe, možemo ih podijeliti na:
- utuživa (justicable), i
Najmlađa generacija nastala je uviđanjem ljudskog bića da će prava prve i
druge genera-cije postati besmislena ako se ne zaštiti čovjekova okolina ili
nastane opšta glad ili svjetski rat, pa se u nekim instrumentima garantuju
prava, kao što su pravo na mir ili pravo na razvoj. Bez obzira na ovakvu
klasifikaciju smatra se da sva ljudska prava predstavljaju jednu cjelinu.
Opasno je tvrditi da su neka važnija i preča od drugih.
4.
MEĐUNARODNA ZAŠTITA UGROŽENIH
KATEGORIJA LJUDI
Međunarodna zaštita pojedinaca prije XX vijeka mogla se zamisliti samo kada
su bile u pitanju očigledne patnje velikih grupacija ljudi, koji su preživljavali
neku istorijsku katastrofu. Takve kategorije ljudi i danas se nalaze u takvom
položaju da im kompleks osnovnih ljudskih prava ne bude dostupan, prije
svega što su izgubili bilo kakve veze sa državom gdje su živjeli. Međunarodni
instrumenti su se posebno bavili a i danas se bave ovakvim grupacijama.
A. - Zabrana trgovine robljem
Prvi efekti u zaštiti čovjeka kao ljudskog bića, postignuti su u sferi zabrane
ropstva. Za ropstvo se smatra da je zločin. Takvo stanje je međunarodno
pravno potvrđeno još u okviru Društva naroda, kada je usvojena konvencija o
zabrani ropstva, koja je okončala vjekovnu borbu mnogih naprednih zemalja
da se to zlo iskorijeni. Danas izopačeni ljudi trguju bijelim robljem, odnosno
ženama koje i dalje neki smatraju za inferiorna bića, koja služe samo za
seksualno zlostavljanje.
B. - Lica zaštićena u oružanim sukobima (ratovima)
Pitanje lica vezanih za bilo koju vrstu oružanih sukoba, naročito kada se ta lica
nađu pod vlašću neprijatelja, svima su poznate. Nažalost, međunarodno pravo
se zaštitom ranjenika, bolesnika, zarobljenika i civilnog stanovništva, počelo
baviti tek usvajanjem Ženevskih konvencija i to poslije II svjetskog rata. Tako
se formirala posebno grana međunarodnog prava pod nazivom
međunarodno humanitarno pravo.
C. - Zaštita apatrida i izbjeglica
-
Lica bez državljanstva (apatridi)
Lica bez državljanstva (apatridi) su lica koja na bilo koji način izgube
povezanost sa državom. Znači, (bilo da su rođeni od roditelja bez
državljanstva, otkazali državljanstvo jedne države a nisu ga dobili od druge,
usljed sukoba zakona ili problemima vezanih za sukcesiju države), mogu
mnogo lakše da je izgube i sa međunarodnim poretkom, te će njihova ljudska
prava biti dodatno ugrožena. Npr. bit će im ugroženo pravo na slobodu
kretanja-jer neće imati pasoš, ili pravo na upravljanje društvenom zajednicom
– jer će izgubiti pravo glasa vezano u većini zemalja za njene državljane.
Međunarodna zajednica je usvojila posebne konvencije o umanjenju i
uklanjanju apatridije, u kojima se problemi donekle rješavaju.
-Izbjeglice
Izbjeglice su lica koja prebjegnu na teritorijalnu stranu države usljed straha od
proganjanja na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj ili političkoj osnovi ili jednostavno
zbog straha za život usljed oružanih sukoba u svojoj zemlji. Njima država iz
koje su izbjegli, može ali i ne mora oduzeti državljanstvo. Bez obzira na tu
pravnu činjenicu, izbjeglice gube tradicionalnu vezu sa svojom državom te je u
nekim slučajevima njihov položaj teži nego licima bez državljanstva
(apatridima).
1951. godine
pod okriljem UN-a usvojena je
konvencija o izbjeglicama
ali je
ona rješavala probleme izbjeglica samo do te godine i onih izbjeglica koje su
mogle dokazati da je uzrok njihova proganjanja bila vjera, rasa, nacionalnost
ili zalaganje za neke političke ideje. Zato je
1967.godine potpisan PROTOKOL
o pravnom položaju izbjeglica, tako da ona obuhvata žrtve kasnijih pa i
budućih izbjeglica. Osnovna prava koje izbjeglice stiču po ovim konvenci-jama
su da se države obavezuju da prime izbjeglice u trenutku kada pobjegnu iz
svoje zemlje, da ih ne smiju protjerati u bilo koju zemlju, pa ni vlastitu u kojoj
bi njihov život ili sloboda bili ugroženi.
Za međunarodnu zaštitu izbjeglica danas se brine Visoki komesar UN za
izbjeglice (UNHCR)
Naravno, ako se stanje u zemlji iz koje su izbjegli stabilizuje i opasnost prođe,
njihov dobrovoljni povratak je poželjan. Inače su države dužne da preduzmu
sve korake kako bi olakšale njihovu asimilaciju i naturalizaciju shodno članu
34. Konvencije.
5. ULOGA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA U
OBLASTI LJUDSKIH PRAVA
Napredak u oblasti ljudskih prava ne može se zamisliti bez međunarodnih
organizacija. Među njima su najvažnije one koje stvaraju države i čije su
članice-države (međudržavne, međuvla-dine organizacije). U novije vrijeme, u
tom pogledu, su sve važnije i međunarodne nevladine organizacije, čiji su
članovi pojedinci i udruženja iz raznih država.
Međunarodne organizacije
se bave
normiranjem , unaprijeđivanjem i
zaštitom ljudskih prava .
Normiranje
se može porediti sa zakonodavnom djelatnošću i
predstavlja učešče međunarodne organizacije u stvaranju međunarodnih
pravila i standarda. Organi među-narodne organizacije to najčešće čine tako
što donose odluke i preporuke (
deklaracije
) u kojima se definišu ljudska prava
i što pripremaju i usvajaju
nacrte
ugovora o ljudskim pra-vima, koji se
Ovaj organ je političko tijelo, sastavljeno od 54 države članice UN-a koje bira
Generalna skupština.
EKO-SOK ima pravo da obrazuje pomoćne organe u okviru svoje nadležnosti. U
oblasti ljudskih prava to je u prvom redu
: Komisija za ljudska prava,
orbazovana Odlukom EKO-SOK 1946.godine. Ona je najvažniji organ UN-a koji
se bavi isključivo ljudskim pravima.
Komisija je političko tijelo, jer je sačinjavaju države. Njihov broj se mijenja i
danas iznosi 53. Komisija za ljudska prava može da obrazuje radne grupe, da
imenuje izvjestioce, itd.
Najvažniji organ podređen komisiji je
Potkomisija za sprečavanje
diskriminacije i zaštitu manjina.
Za razliku od Komisije, Potkomisiju sačinjavaju eksperti izabrani u ličnom
svojstvu, a sada ih trenutno ima 26.
Druga tijela sastavljena od nezavisnih eksperata koje je obrazovao EKO-SOK
su:
- Komisija za status žena; i
-
Komisija za ekonomska, socijalna i kulturna prava.
Poseban položaj u sistemu UN-a imaju tzv. Ugovorna tijela. To su
Komiteti
osnovani poseb-nim ugovorima o ljudskim pravima, radi nadzora nad
njihovom implementacijom. Njihove članove koji su nezavisni stručnjaci i
djeluju u ličnom svojstvu ne biraju UN, već samo države koje su ratifikovale
odgovarajući ugovor ili mu pristupile. U tom smislu, ugovorna tijela su
autonomni organi, van hijerarhije UN-a.
UN snosi njihove troškove, njihov sekretarijat im pruža administrativne usluge
a ona su dužna da podnose izvještaje o svom radu Generalnoj skupštini preko
EKO-SOK-a.
Do sada su obrazovana
slijedeća ugovorna tijela
:
Komitet za ukidanje rasne diskriminacije (
Konvencijom o ukidanju
oblika rasne diskriminacije),
Komitet za ljudska prava
(Paktom o građanskim i političkim pravima),
Komitet protiv mučenja
(Konvencijom protiv mučenja),
Komitet za ukidanje diskriminacije prema ženama
(Konvencija o
disktriminaciji žena),
Komitet o pravima djeteta
(Konvencija o pravima djeteta),.
Od svih ugovornih tijela, najširu nadležnost ima Komitet za ljudska prava koji
je počeo da radi 1978.godine. Sastaje se 3 puta godišnje na po 3 nedjelje.
Komitet sačinjava 18 eksperata koje biraju potpisnice Pakta na 4 godine.
«
MOR »
– MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA
