Poslovno okruženje
Rezime
Naredne stranice ćemo posvetiti ukazivanju na problem svetske trgovinske krize, kao i njenog
uticaja na život ljudi, odnosno stanovništva u Srbiji. Naime, izraz-bauk „globalna finansijska
kriza”, nezaobilazan poslednjih godinu i po do dve u medijima širom planete, ima neke neobične
efekte: ne brine vinare, raduje proizvođače jeftinijih cigareta i slično. Posle pucanja tržišta
hipotekarnih kredita u SAD, svet se našao u krizi čiji se ishod ne da predvideti a koja se
uglavnom poredi sa Velikom depresijom koja je usledila posle sloma njujorške berze 1929.
godine.
Naša ekonomska kriza je tipična platno-bilansna kriza koja bi nastala nezavisno od globalne
ekonomske krize. Medjutim, prisustvo globalne krize je uzrokovala mnogo veće poremećaje nego
što bi oni nastali nezavisno od nje. Svetska ekonomska kriza je započela u prvom kvartalu
2007.godine u SAD na tržištu nekretnina. Zatim se prenela u Evropu u trećem kvartalu iste
godine na bankarski sektor.
UVOD
Govoreći o krizi koja se danas desila, može se reći da je u pitanju sveukupna kriza
savremene civilizacije Zapada koja se prelila na sve delove sveta. To pogotovo važi u slučaju
SAD-a, gdje je tzv. „Finansijska kriza” počela i gde je kulminirala u ekonomsku krizu koja se
prelila u druge delove sveta pogotovo u one zemlje koje su imale isti ili sličan vrednosni
sistem, kao što je slučaj sa Velikom Britanijom. Ekonomisti često ističu da je nukleus svetske
ekonomske krize – kriza tzv. Hipotekarnih kredita. Međutim, oni prećutkuju ili ne znaju da su
zaposleni u bankama koji su davali te kredite, kao i zaposleni u raznim revizorskim i rejting
kućama često obmanjivali potencijalne korisnike tih kredita, ubeđivali ih da oni mogu njih
otplaćivati, iako su znali da to neće biti moguće.
Dakle, zbog nemorala zaposlenih u bankama i
rejting kućama, došlo je do tzv. Hipotekarne krize.
Do nje je došlo i zbog sve veće nepravde u
raspodeli prihoda ostvarenim dinamičnim privrednim aktivnostima koja se ispoljava u
simboličnom ili nikakvom rastu dohotka ogromnog procenta zaposlenih i istovremeno,
enormnim rastom prihoda menadžera i vlasnika kapitala.
U poslednjih dvadesetak godina, tj. pre i posle prihvatanja tzv „Reganomike“ u SAD-u i tzv.
„Tačerizma“ u Velikoj Britaniji, ekonomska nauka je u tim zemljama svesrdno propagirala
ekstremni neoliberalni kapitalizam, koji je, kako ističu ekonomisti, imao vrlo ozbiljnu
sistemsku grešku koja je morala dovesti do kolapsa tog tipa kapitalizma. Vrlo je verovatno da
bi do kolapsa već došlo da nisu „upumpani” ogromni iznosi sredstava kako u sferu uslužnog,
tako i u sferu proizvodnog sektora. Na žalost, ekonomska nauka u tim, ali i drugim zemljama
imala je ogroman doprinos u enormnom propagiranju tog modela čije su osnovne
karakteristike deregulacija privrednoh tokova, isključenje države u sferi privrede, potpuna
dominacija tržišta (tzv. „tržišni fundamentalizam“), maksimalna liberalizacija spoljnje trgovine
(bolje reći uvoza), maksimalna liberalizacija stranih direktnih investicija, sveobuhvatna
privatizacija i sl.
Umesto kapitalizma u kome je dominirala Kejnzova makroekonomska politika, na scenu je
stupila politika koju su propagirali tzv. „momci iz Čikaga“ na čijem je čelu bio čuveni
nobelovac Fridman. Njihovo učenje su prihvatili Ronald Regan i Margaret Tačer, a dosledno
su ih u tome sledili Klinton i Bler, a do skora je to primjenjivao i Gordon Braun. I jedna od
najutecajnijih nemačkih filozofa
Jirgen
Habarmas
s pravom ističe da je „društveno-
darvinistički potencijal slobodnog tržišta i to se sada odražava ne samo na politiku prema
društvu nego i na spoljnu politiku“. On ističe da su svi oni „izgleda poverovali jedino da
neoliberalizam predstavlja vrhunac svetske mudrosti i da se eto, došlo dovečne istine“

1. SVETSKA FINANSIJSKA KRIZA I NJEN UTICAJ
Svoj vrhunac je postigla na kraju trećeg kvartala 2008.godine na berzi kapitala.
Nezavisno od globalne ekonomske krize, srpska ekonomija je ušla u krizu platnog bilansa
krajem 2006.godine i u njoj se sa manjim ili većim intenzitetom nalazi do danas. Izbijanje
platno-bilansne krize nije nužno povezano sa velikim gubitkom vrednosti nacionalne
valute, jer monetarne vlasti mogu da koriste odbrambeni mehanizam deviznih rezervi.
Ipak, retke su zemlje u kojima se prilagodjavanje platnog bilansa odvija isključivo ili na
osnovu promena kursa (devalvacija) ili na osnovu promena deviznih rezervi (gubitak
rezervi).
Kod nas je dinar od oktobra 2008.god. gubio vrednost i paralelno su se smanjivale
devizne rezerve. Uz to, postojalo je uverenje da je visok deficit platnog bilansa nužan u
početnim godinama tranzicije. Ovo uverenje se poklapa sa stavom o intertemporalnoj
prirodi platnog deficita gde viši platni deficit odražava veće investicione mogućnosti.
Pošto je deficit platnog bilansa jednak razlici izmedju štednje i investicija, to znači da
inostranstvo finansira domaće investicije koje bi trebalo da se materijalizuju u većem
privrednom rastu. Znači, visok platni deficit ne bi trebalo da bude razlog za
uznemiravanje. Realnost je, medjutim, bila drugačija. U posmatranom periodu deficit
platnog bilansa je bio jedan od najvećih u zemljama srednje i jugoistočne Evrope, ali je
istovremeno udeo investicija u BDP bio prosečan i gotovo da se nije menjao poslednjih
pet godina.
Investicioni fondovi u Srbiji su tek počeli da se zaleću i da osvajaju tržište, a onda je
nastao problem. Problem su smanjeni prometi na Beogradskoj berzi (veći deo investicija
fondova je bio na berzi u Beogradu), a samim tim i zarada. Nervozni investitori koji su
uložili svoje ušteđevine, polako počinju da doživljavaju Jezdin i Dafinin sindrom, i da
kucaju na vrata investicionih fondova. Ubrzo posle toga, vrednosti investicionih jedinica
počinju da padaju ispod početnih cena, kod nekih čak za više od 50 odsto, i to je jasan
znak investitorima da moraju da povuku uloge i da spasu ono što je ostalo od njih.
Fondovi padaju u problem, jer imaju velike odlive kapitala i padaju u tešku dubiozu.
Banke su najmanje pogođene od svih finansijskih institucija, međutim ne postoji više
mogućnost da se zadužuju u inostranstvu i da u zemlji plasiraju svež kapital. S obzirom
da su banke vrlo prilagodljive, one se okreću razvoju štednje i merama za borbu protiv
finansijske krize i polako plivaju ka površini skoro netaknute.
Lančano, kriza se kao virus širi po svim granama privrede. Vlada izdvaja iz budžeta
ogromne količine novaca za sponzorisanje mera za borbu protiv krize. Stručnjaci Vlade
su izračunali da bi najbolje bilo da pomognu građanima i privredi tako što će
subvencionisati kredite. Subvencionisani krediti za privredu, će omogućiti pravnim
licima i preduzetnicima da jeftinije pozajme novac, dok će Vladi obezbediti socijalni mir,
jer pomenuta pravna lica ne smeju da otpuštaju radnike u vremenu trajanja kredita. Vlada
ovim potezom kupuje od tri do pet godina vremena da reši i ublaži negativne efekte
svetske ekonomske krize. Sa druge strane, Vlada je odlučila da pomogne i
subvencionisanje kredita za potrošnju stanovništva. Građani opet zadovoljni jer dobijaju
jeftinije novac nego ranije, a Vlada dobija potrošnju koja će usporiti zapadanje celokupne
domaće privrede u krizu. Vlada ima još jedan cilj, subvencionisanjem potrošačkih kredita
za građane, a to je pokretanje proizvodnje italijanskog Fiat Punta u kragujevačkoj
Zastavi. Građani imaju priliku da po nizim cenama, uz vrlo nisku cenu novca pozajme
novac za kupovinu domaćeg Punta, i tako pomognu i sebi i državi. Najnoviji efekat
ekonomske krize je nastojanje da se radna nedelja skrati, da ne bi dolazilo do otpuštanja.
Sada je veliko pitanje da li će država imati novca da finansira sve ove projekte, ili će se
zaduživati kako bi pokrpila budžet.
Postavlja se pitanje: šta preostaje stanovništvu da radi u celom ovom vrtlogu koji nas je
snašao? Šta da radi slabo plaćen radnik? U Velikoj Britaniji se, na primer, u nekim
firmama uvodi trodnevna radna nedelja i svakog dana je 1000 nezaposlenih više.
Otpuštanje radnika je dnevna pojava u celom svetu. Privatni poslodavci u SAD su u
protekla tri meseca zaposlili više radnika nego što se očekivalo, nadajući se bržem
oporavku slabe američke ekonomije, ali je stopa nezaposlenosti u avgustu porasla, po
prvi put za četiri meseca, jer je povećan broj ljudi koji traže posao. Posledice ovoga su
nesagledive ali i očekivane, zato što se trošilo ono što se nije imalo. Srpski spoljni dug
sad već iznosi 29.5 milijardi dolara sa 10 milijardi 2001. 430 hiljada radnika u Srbiji ima
platu 13 000 dinara. Još 400 hiljada radnika ima platu do 20 000 dinara. Referentne
kamatne stope su svuda u svetu radikalno smanjene, a u Japanu je ta stopa 0%. Kod nas
je referentna kamatna stopa podignuta na 17.5%.
Može se reći da je pravi posao uzeti veoma jeftin novac, pokrenuti proizvodnju i zaposliti
ljude.
U ovoj situaciji, sve ono što se smatra „kejnzijanskim idejama“ Kejnz verovatno ne bi
podržavao. Ekspanzivna monetarna politika koju danas sprovodi veliki broj razvijenih
država je daleko od Kejnzovih shvatanja. Kejnz predlaže da država neposredno troši i
time podstiče smanjenu tražnju. Kada se budžetska sredstva koriste za izgradnju puta ili
pruge, tada novac ulazi u kanale potrošnje–preko plata, preko kupovine materijala ili
opreme a tražnja raste i podstiče se rast zaposlenosti. Rast zaposlenosti je jedini dokaz da
ekonomija izlazi iz krize.
Kada države daju bankama novac, one nemaju garanciju da će isti podstaći privrednu
aktivnost. Banke tim novcem mogu da kreditiraju privredu i podstiču tražnju, ali i ne
moraju. Takodje, mogu uzeti novac od centralne banke ili iz budžeta, kupovati zlato,
obveznice, akcije, drugim rečima špekulisati na svim robnim ili finansijskim tržištima
bilo gde u svetu, ali tada efekata na zaposlenost nema. Jedino se tako i može objasniti sve
veća profitabilnost banaka, dok ostatak privrede uglavnom stagnira.
Ministar ekonomije i regionalnog razvoja Mlađan Dinkić, smatra da su povećanje plata i
penzija na teret budžeta kenzijanska politika. Medjutim, nikakve garancije nema da će
povećanje plata ili penzija dovesti do povećane tražnje, a samim tim i do povećanja
zaposlenosti. I uz veće plate ili penzije, tražnja može stagnirati, a zaposlenost opadati
zato što stanovništvo može da poveća štednju, kupi devize, ili da se razduži kod
bankarskog sektora. Sa druge strane, stanovništvo svoja uvećana primanja može i da
troši, ali će to pre izazvati rast cena nego što će podstaći porast zaposlenosti. Statistički
podaci ovo mogu dokazati–uprkos subvencijama, od septembra 2008. do juna 2010., broj
zaposlenih u Srbiji neprestano opada iz meseca u mesec. Kejnz ne bi podržao politiku u
kojoj država duguje ogromna sredstva privredi, dok istovremeno subvencioniše
gotovinske kredite gradjana.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti