BEZBEDNOST I ŽIVOTNA SREDINA: 

KONCEPTI, TRENDOVI I PRETNJE

Dejana Dimitrijević

Fakultet bezbednosti, Univerzitet u Beogradu 

1.

Uvod

Potreba   za   redifinisanjem   pojma   bezbednosti   nastupila   je   u   vreme   popuštanja 

zategnutosti   između   istočnih   i   zapadnih   zemalja   sedamdesetih   godina   prošlog   veka. 

Početkom 1980-ih Richard Ullman bio je jedan od prvih naučnika koji je zahtevao da 

ekološki faktori budu integrisani u koncept bezbednosti. Brojni naučnici, kreatori politike 

ili aktivisti predlagali su proširenje korišćenja koncepta bezbednosti izvan pređašnjeg 

geopolitičkog   i   vojnog   okvira   uzimajući   u   obzir   ekološke   pretnje   koje   najozbiljnije 

ugrožavaju   ljudsko   blagostanje.   Kraj   Hladnog   rata   nije   samo   doneo   smanjenje 

nadmetanja supersila nego je omogućio međunarodnoj zajednici, predhodno zaokupiranoj 

pretnjom nuklearnim ratom, da sagleda rastuću opasnost od globalnih ekoloških problema 

kao   što   su   smanjenje   ozonskog   omotača   sredinom   1980-ih,   nuklearne   nesreće   u 

Černobilju 1986. godine ili globalno zagrevanje krajem osamdesetih godina prošlog veka. 

Iako je bezbednost životne sredine prihvaćena kao normativni koncept ipak njeno 

značenje i dalje ostaje obskurno i veoma kompleksno. Ullman (1983), Mathews (1989) i 

Myers (1989, 1994) stavljaju ekološku materiju na agendu 'nacionalne bezbednosti' SAD. 

Dok  

nacionalna   bezbednost

  ima   državu   kao   glavnog   referentnog   objekta,  

ljudska 

bezbednost

 kao referentne objekte ima ljudska bića ili ljudsku vrstu.  Odgovori na pitanja 

vezana za bezbednost kao što su kome preti opasnost, od koga, koje vrednosti, koje 

pretnje, koja sredstva su fundamentalno različita kada su ova dva koncepta u pitanju. Po 

Lothar   Brock-u   (1997:   18)   sa   Instituta   za   mirovna   istraživanja   iz   Frankfurta   ključna 

pitanja su: "Šta je referentni predmet bezbednosti životne sredine, bezbednost ili životna 

sredina,   konflikti   koji   se   vode   zbog   prirodnih   resursa   ili   ekološki   kvalitet   života?  U 

poslednjem slučaju, da li su zagađenost i degradacija problem kao takvi, ili prerastaju u 

ekološku   zabrinutost   samo   kada   prelaze   određeni   prag?   Kako   se   takav   prag   može 

ustanoviti? Šta su subjekti bezbednosti životne sredine? Države? Društva? Ljudi? I na 

1

kraju da li se može govoriti o ekološkoj bezbednosti ukoliko se ima na umu da se životna 

sredina menjala tokom istorijskih procesa na Zemlji?"

Generalni problem leži u tome da se definiše šta tačno čini ekološku bezbednost. 

Široki dijapazon ekoloških interesa stavljeni su pod okrilje ekološke bezbednosti čineći 

granice u ovoj oblasti veoma nejasnim. Naučnici veoma često napadaju studije ekološke 

bezbednosti, jer smatraju da se ne radi o legitimnoj oblasti istraživanja ili pak kritikuju 

elastičnost koncepta bezbednosti s obzirom da prelazi okvire tradicionalne vojne oblasti 

(Deudney, 1990; Levy, 1995). U svakom slučaju, mnoge kontraverze u vezi ekološke 

bezbednosti leže u konceptualnoj osnovi, mada niko ne može poreći i političke motive 

onih koji žele da uzdignu ili pak zaustave uzdizanje ekoloških briga na isti status kao što 

je vojna bezbednost (Gleditsch, 2001: 3). 

Rasprava   o   životnoj   sredini   i   bezbednosti   povezala   je   dve   različite   zajednice, 

akademsku i zajednicu koja se bavi kreiranjem politike, koje su u prošlosti imale malo 

dodirnih tačaka i pristupale različito veoma značajnim ciljevima. U okviru akademske 

zajednice postoji porodica koja se bavi temama bezbednosti, mira i konflikata sa jedne 

strane i kreiranjem politike razvoja i životne sredine sa druge. Istraživanja na polju mira i 

konflikata usresređena su primarno na uzroke konflikata i uslove pod kojima dolazi do 

rešavanja   tih   konflikata   uključujući   ekološku   degradaciju,   oskudicu   resursa   i   njihovu 

kompleksnu interakciju sa drugim društveno-ekonomskim problemima. Suprotno tome, 

istraživanje   politike   životne   sredine   polazi   od   ekoloških   promena   i   izučava   njihove 

društveno-ekonomske uzroke i posledice i daje preporuke dejstva sa ovog stanovištva. 

Takođe, i na nivou kreiranja politike imamo različite pristupe i interese. Dok su učesnici 

koji   se   bave   politikom   bezbednosti   uglavnom   fokusirani   na   nove,   nevojne   izazove 

politike bezbednosti, učesnici kreiranja politike životne sredine upotrebljavaju inostrana 

iskustva   i   argumente   politike   bezbednosti   ne   bi   li   ukazali   na   urgentnost   rešavanja 

problema životne sredine naročito onih na globalnom nivou (Carius & Imbusch, 1998:8).

Bruntladina komisija (The Brundtland Commission, the World Commission for 

Environment and Development) 1987.godine bila je prva međunarodna institucija koja je 

izričito ukazala na vezu između degradacije životne sredine i konflikata i istakla je takođe 

da   koncept   mora   biti   proširen   i   mora   uključivati   sve   veći   uticaj   ekološkog   stresa: 

lokalnog, nacionalnog, regionalnog i globalnog (WCED 1987: 291).

2

background image

U toku prve tri faze istraživanja ekoloških i bezbednosnih tema povezanih sa 

globalnim promenama životne sredine, ekološkom oskudicom, degradaciji i stresu kao i 

njihovim mogućim društveno-političkim posledicama stavljena su na dnevni red naučnih 

istraživanja   i  u   društvenim  i   prirodnim   naukama,   ali   takođe   i  na   dnevni   red   vlada  i 

međunarodnih organizacija.  

Od 1990-ih godina, proširivanje koncepta bezbednosti je napredovalo i korišćeni 

su koncepti 'ekološka bezbednost' (UNEP, OSCE, OECD, UNU, EU), 'bezbednost hrane' 

(FAO), ' zdravstvena bezbednost' (WHO), 'energetska bezbednost' (Svetska banka, IEA), 

i 'bezbednost prihoda'

 

(OECD).

*

 Milenijumski izveštaj generalnog sekretara UN (Annan 

2000)   navodi   nekoliko   međunarodnih   organizacija   koje   su   označile   veze   između 

ekološkog stresa i konflikata. Svetski samit održivog razvoja (The World Summit on 

Sustainable   Development)   održan   u   Johanseburgu   2002.   godine,   u   svojoj   političkoj 

deklaraciji i planu implementacije upućivao je na 'bezbednost hrane', ali nisu uključene 

'ekološka' ili 'ljudska bezbednost'. Kofi Annan (2003) ukazuje na potencijalne pretnje 

izazvane   ekološkim   problemima   i   predlaže   da   sistem   UN   treba   da   "gradi   dodatne 

kapacitete kako bi se analizirale i obradile potencijalne pretnje konflikata koji potiču od 

međunarodne neravnomernih raspodela prirodnih resursa".

Od   izuzetne   je   važnosti   da   se   na   našem   jeziku   donese   koncensus   po   pitanju 

termina ekološka bezbednost i bezbednost životne sredine. 'Životna sredina' i 'ekologija' 

kao   ključni  

koncepti

  u   prirodnim   i   društvenim   naukama   koristili   su   se   u   različitim 

školama i tradicijama, u pojmovnim okvirima i pristupima, i to kao vodeći koncepti. 

Encyclopaedia   Britannica

  (EB   1998,   IV:   512)   definiše   životnu   sredinu   kao:  "skup 

fizičkih, hemijskih i biotičkih faktora koji deluju na organizam ili ekološku zajednicu i 

bitno određuju njegov oblik i opstanak". Ekologija se odnosi na  "proučavanje odnosa 

između organizama i njihove životne sredine"  (EB 1998, IV: 354). Svetska federacija 

udruženja UN-a (the World Federation of UN Associations, WFUNA) (predhodno zvani 

Milenijumski projekt UN) definiše  

bezbednost životne sredine

  (environmental security) 

kao  "sposobnost   životne   sredine   da   obezbedi   podršku   životu"   i   sastoji   se   od   tri 

*

 UNEP (Program UN za životnu sredinu); OSCE (Organizacija za bezbednost i saradnju u Evropi; OECD 

(Organizacija   za   ekonomsku   saradnju   i   razvoj);   UNU   (Univerzitet   Ujedinjenih   nacija);   EU   (Evropska 
unija); FAO (Organizacija UN za hranu i poljoprivredu); WHO (Svetska zdravstvena organizacija); IEA 
(Međunarodna agencija za energiju)

4

podelementa: a) prevencije ili oporavka od štete koja je pričinjena životnoj sredini tokom 

vojnih dejstava; b) prevencije ili odgovora na konflike koji se vode zbog životne sredine; 

i c) zaštita životne sredine zbog njenih nerazdvojivih moralnih vrednosti. Dennis Pirages i 

Ken   Cousins   (2005)   definišu  

ekološku   bezbednost

  kao   očuvanje   četri   dinamičke 

ravnoteže: a) između ljudi koji žive na visokom nivou potrošnje i mogućnosti prirode da 

obezbedi resurse i ponudu; b) između ljudske populacije i patogenih mikroorganizama; c) 

između ljudi i životinjskih i biljnih vrsta; i d) međuljudskom populacijom. Lothar Brock 

(1991) definiše bezbednost životne sredine kao normativnu vezu osmišljenu da se nosi sa 

negativnim   povezivanjem   između   životne   sredine   i   ljudskih   aktivnosti.   To   uključuje 

izbegavanje   vođenja   ratova   koji   su   motivisani   životnom   sredinom,   ratova   u   vezi   sa 

resursima kao i  degradaciju životne sredine, koju on definiše kao formu rata.

Katrina S. Rogers (1997: 503-509) smatra da treba razlikovati pojam bezbednost 

životne sredine (environmental security) od ekološke bezbednosti (ecological security). 

Po njenom mišljenju naučnici i politički učesnici često zamenjuju termin bezbednost 

životne sredine i ekološke bezbednosti. Stoga ona predlaže u smislu daljih istraživanja i 

razjašnjavanja ova dva termina da se bezbednost životne sredine predstavlja u smislu 

zaštite resursa, a da ekološka bezbednost podrazumeva konzervaciju resursa. Bezbednost 

životne sredine se koristi da opiše pretnju političkoj stabilnosti usled ekoloških problema 

kao što su degradacija vode, deforestacija, povećanje oskudice resursa koji doprinose u 

različitom stepenu povećanoj nestabilnosti u određenim oblastima. Ekološka bezbednost 

označava   stvaranje   uslova   u   kome   fizičko   okruženje   zajednice   omogućava 

zadovoljavanje potreba stanovništva bez smanjenja prirodnih rezervi. Uloga održivosti je 

važna u razumevanju ekološke bezbednosti, jer održivi razvoj predstavlja omogućavanje 

potreba sadašnje generacije bez smanjenja sposobnosti budućih generacija da zadovolje 

svoje potrebe što je svakako važna komponenta ekološke bezbednosti. 

Po   Barnett-u   (Barnett   2001:  129),   "bezbednost   životne  sredine  je   proces   koja 

svodi na najmanju meru ekološku nesigurnost", postavljajući ljude kao glavni referentni 

objekat bezbednosti. Sa ovom definicijom, on "nastoji da obradi fundamentalne uzroke 

koji  bezbednosti. Sa ovom definicijom, on "nastoji da obradi fundamentalne uzroke koji 

dovode do ekološke degradacije." On definiše bezbednost životne sredine takođe kao 

prilagodljiv proces "koji je osetljiv na promene i nastoji da promenama upravlja na miran 

5

background image

troškova   i   blagostanja,   bez   dilema   u   vezi   sa   dopunom   dokumenata,   problemi 

sporovođenja i tako dalje (Buzan/Wæver/de Wilde 1998: 72).

U   naučnoj   agendi   o   životnoj   sredini   često   su   uključene   sledeće   teme 

(Buzan/Wæver/de   Wilde   1998:   74-75):   a)  

razaranje   ekosistema

  (klimatske   promene; 

gubitak   biodiverziteta,   obešumljavanje,   dezertifikacija,   erozija   zemljišta;   smanjenje 

ozonskog   omotača;   zagađenje);   b)  

energetski   problemi  

(nuklearna   energija,   transport 

nafte, hemijska industrija, oskudica, neravnomerna raspodela; c)  

populacioni

 

problemi 

(rast   stanovništva,   potrošnja   preko   postojećih   kapaciteta,   epidemije,   loši   zdravstveni 

uslovi, smanjenje stopa pismenosti, nekontrolisane migracije, neupravljiva urbanizacija); 

d) 

problemi vezani za hranu

 (siromaštvo, glad, prekomerna potrošnja, bolesti povezani sa 

ekstremima; gubitak plodne zemlje i vodenih resursa; epidemije i loše zdravstveno stanje; 

oskudica,   nejednaka   raspodela);  

ekonomski   problemi

  (zaštita   neodržive   proizvodnje, 

društvena nesigurnost koja vodi ka cikličnom i hegemonističkom kolapsu, strukturalnim 

asimetrijama   i   nejednakosti);   i   f)  

građanski   nemiri

  (ekološka   šteta   izazvana   ratom   i 

nasilje povezano sa ekološkom degradacijom). Napori sekuritizacije su učinjeni na svim 

nivoima, ali najefektivniji su oni na lokalnom nivou

Koncept bezbednosti životne sredine formulisan je tako da bi se ekološka pitanja 

podigla na nivo visoke politike odnosno studije bezbednosti i predstavlja širu definiciju 

bezbednosti   nego   što   je   tradicionalno   nacionalna   vojna   definicija   u   uslovima 

teritorijalnog integriteta i odsustva rata (Gleditsch, 2007). Isto tako bezbednost životne 

sredine predstavlja smanjenje ili prevenciju rata ili oružanih sukoba koji proizilaze iz 

ekoloških promena, prirodnih nesreća, erozije održivog kapaciteta planete kao i ekoloških 

posledica rata. Arthur Westing (1989) definiše bezbednost životne sredine u kontekstu 

šire   ljudske   bezbednosti   koja   se   sastoji   iz   dve   isprepletane   komponente:   političke 

bezbednosti i ekološke bezbednosti. Westing smatra da povezivanje životne sredine i 

bezbednosti i shodno tome i visoke politike stvorilo je političku svest i osećanje hitnosti 

koje je neophodno kako bi se rešavali ekološki problemi i povećala naša bezbednost. 

Uprkos   pozitivnim   političkim   efektima   Buzan,   Wæver   &   de   Wilde   upozoravaju   da 

ovakvo povezivanje može da predstavlja nepoželjnu sekuritizaciju životne sredine koja 

ograničava niz raspoloživih sredstava kako bi se rešili ekološki problemi. Ipak, na duže 

7

Želiš da pročitaš svih 24 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti