POJAM, PREDMET I ZADAČA KRIMINALISTIČKE TEHNIKE

1. Pojam kriminalističke tehnike

Kriminalistička   tehnika   zajedno   sa   kriminalističkom   taktikom   i   kriminalističkom 
metodikom tvori kriminalističku nauku kao kompaktnu cjelinu naučnih saznanja koja 
proizlazi   iz   sve   tri   komponente   koje   su   međusobno   povezane   i   koje   se 
nadopunjavaju. Kriminalistička tehnika i taktika prve su se pojavile u kriminalističkom 
prostoru i brže su se razvijale od kriminalističke metodike koja je najmlađa grana 
kriminalističke nauke i koja ima veliki napredak u razvoju od kraja prošlog stoljeća na 
ovamo.
Naučna   saznanja   koja   su   predmet   interesa   kriminalistike   kao   sistema   u   cjelini     i 
njenih   triju   podsistema   prvenstveno   su   usmjerena   na   pronalaženje,   primjenu   i 
usavršavanje   najefikasnijih   kriminalističko   –   tehničkih   sredstava,   taktičkih   načina   i 
naučnih metoda potrebnih za borbu protiv kriminala.
U   kriminalističkoj   literaturi   nije   usuglašen   stav   oko   pojma   kriminalistike   i 
kriminalističke tehnike kao njenog sastavnog dijela. Sama riječ kriminalistika u raznim 
jezicima   na   razne   načine   se   shvaća   i   tumači   tako   da   to   stvara   probleme   oko 
definiranja ovih pojmova.
Tako   u   engleskom,   francuskom   i   talijanskom   jeziku   pod   pojmom   kriminalistike 
prvenstveno se podrazumjeva kriminalistička tehnika, koja upotrebljava saznanja i 
metode   raznih   prirodnih   i   tehničkih   nauka   za   otkrivanje   krivičnih   djela   i   njihovih 
počinitelja,   odnosno   koja   služi   za   otkrivanje,   dijagnosticiranje,   ocjenjivanje   i 
proučavanje materijalnih dokaza ( tragovi i predmeti krivičnog djela ).

Kriminalistička   tehnika   kao   jedan   od   podsistema   kriminalističke   nauke 
predstavlja znanost za proučavanje i primjenu najpogodnijih sredstava, načina 
i metoda iz oblasti prirodnih i tehničkih znanosti ( biologija, kemija, fizika… ), 
koji se koriste, prilagođavaju i usavršavaju za potrebe predkrivičnog i krivičnog 
postupka   kao   i   za   otkrivanje,   osiguravanje   i   fiksiranje   tragova   i   predmeta 
krivičnog djela i njegovog poćinitelja i uopće za sprečavanje kriminaliteta.

2. Predmet kriminalističke tehnike

Predmet kriminalističke tehnike obuhvaća onaj dio kriminalistike koji spada u sferu 
materijalnog   pri   otkrivanju   istine   za   određeno   kazneno   djelo.   To   znači   da   će   se 
događaj koji indicira na eventualno kazneno djelo, u cijelosti razjasniti upotrebom 
optimalnih prirodno – naučnih i drugih specifičnih  metoda koje za praktične ili naučno 
istraživačke potrebe koristi  kriminalaistička tehnika. U određenim slučajevima neke 
od   ovih   prirodno   –   naučnih   metoda   se   upotrebljavaju   kao   svojevrsni  algoritmi   za 
upotrebu   najefikasnijih   kriminalističko   –   tehničkih   sredstava   koja   se   primjenjuju 
sukladno kriminalističkim principima s obzirom da kriminalistika predstavlja nauku sa 

1

čvrsto povezanim dijelovima koji se međusobno nadopunjuju i zajedno pridonose na 
utvrđivanju istine u svakoj fazi kriminalističko – spoznajnog procesa.
Predmet   kriminalističke   tehnike   proizlazi   iz   predmeta   kriminalistike.   U   predmet 
kriminalistike spada nekoliko elemenata :

1) Otkrivanje   i   proučavanje   zakonitosti   krivičnih   događaja   i   kriminalističkih 

informacija   koji   su   povezani   s   takvim   događajem   kao   potencijalno   krivično 
djelo

2) Izrada   modela   kriminalističkog   postupanja   pomoću   primjene   prikladnih 

kriminalističko   –   tehničkih   sredstava,   taktičkih   načina   i   naučnih   metoda   za 
otkrivanje, sakupljanje, fiksiranje i korištenje operativnih i dokaznih informacija

3) Proučavanje operativne i istražene djelatnosti
4) Pronalaženje i usavršavanje najefikasnijih kriminalističko – tehničkih sredstava 

za prevenciju kriminaliteta

3. Zadaća kriminalističke tehnike

Osnovna zadaća svih krivičnih znanosti je borba protiv kriminala. Međutim priroda i 
smjer u borbi protiv kriminala u ovim znanostima su određeni njihovim specifičnim 
metodama. Osnovni doprinos kriminalističke tehnike je u tome što materijalni dokaz 
kao njezin neosporan proizvod pridonosi objektivnosti krivičnog postupka.
Kriminalistička   tehnika   ima   zadaču   da   sve   što   je   mjerljivo   u   području   kaznenog 
događaja,   sve   što   se   izmjeri   i   utvrdi,   sve   što   je   pronađeno   i   uspoređeno   sa 
subjektivnim zapažanjem da to i ostvari.

POVIJESNI RAZVOJ KRIMINALISTIČKE TEHNIKE

U   znanosti   kriminalistika   kao   samostalna   znanost   pojavljuje   se   zbog   potrebe 
uvođenja suvremenih kriminalističko – tehničkih sredstava, taktičkih načina i naučnih 
metoda u borbi protiv kriminala.
 Dramatični društveni razvoj u 19 stoljeću doveo je do potrebe promjene u pristupu 
što će omogućiti da se borba protiv kriminala temelji na efikasnim metodama koje se 
temelje na prirodnim i tehničkim znanostima što će pridonjeti i društvenom razvitku. 
Dotadašnja primitivna polilicijska i sudska sredstva i metode postepeno su nestala u 
povijesti. Ovo znači da je, gledano sa povijesne strane, dugo vremena i to počevši od 
prvih organiziranih društava, pa zaključno sa 19. stoljećem, borba protiv kriminala i 
delikvencije   imala   je   retribucijski   karakter   i   nije   se   temeljila   na   znanstvenim 
spoznajama. Pomoću odmazde i zastrašivanja, sa izricanjem teških i surovih kazni, 
svaka zemlja, ovisno od povijesnog i društvenog razvoja, nastojala je da preodgoji 
delikvente i da zaštiti društveni poredak.
Smrtna   kazna   se   izvršavala   :   spaljivanjem,   utapanjem,   gušenjem,   trovanjem, 
rasčetvorenjem, nabadanjem na kolac, odsjecanjem glave osuđenika.
Sakačenje se vršilo po doslovnom shvaćanju načela lex talionis. Tako su lopovima 
odsjecali ruke, silovatelj se kastrirao, špijunu su vađene oči.

2

background image

do saznanja da su papilarne linije zauvijek zadržavaju isti oblik i ne mijenjaju se 
tijekom života te da su individualne, odnosno da su kod svakog čovjeka različite.

3)

Lični opis 

je na naučnim temeljima postavio švicarac Rudolf Rais

4)

Fotografija 

je odmah počela da se smatra kao polazno sredstvo u borbi protiv 

kriminala.   Policije   nekih   europskih   zemalja   kao   i   američka   policija   počele   su 
početkom   sedamdesetih   godina   19.st   fotografirati   kriminalce.   1860   tih   u 
Švicarskoj   je   uvedena   praksa   da   se   svi   teški   kriminalci   fotografiraju   i   da   se 
fotografije upotrebljavaju za identifikaciju. Prvi foto-laboratorij za kriminalističke 
potrebe formurao je Scotland Jard 1872.

KRIMINALISTIČKI LABORATORIJ

Postoji više vrsta kriminalističkih laboratorija:

1. Biološki laboratorij
2. Laboratorij za mehanoskopiju i balistiku
3. Kemijski laboratorij
4. Laboratorij za ispitivanje dokumenata
5. Laboratorij za metabolike i opojne droge
6. Laboratorij za kriminalističku identifikaciju
7. Laboratorij za forenzičku informatičku tehnologiju
8. Laboratorij za obradu audio i video materijala

KRIMINALISTIČKA FOTOGRAFIJA

Kriminalistička   fotografija   se   razlikuje   od   klasične   fotografije   po   prirodi   njezine 
praktične   primjene   u   kriminalistici   i   to   u   sferi   dokumentiranja   različitih   stanja   i 
činjenica pri vršenju uviđaja, kriminalističke registracije i identifikacije, dokumentiranja 
materijalnih dokaza u procesu kriminalističko-tehničkog vještačenja ali i u operativnoj 
kriminalistici   za   fiksiranje   odrešenjih   događaja   i   činjenica   koje   se   mogu   fiksirat 
pomoću fotoaparata. U novije vrijeme zbog brzog tehničkog razvoja foto opreme u 
kriminalistici   se   upotrebljava   i   videografija   odnosno   videozapis   koji   u   određenim 
taktičko tehničkim situacijama daje bolje rezultate od fotografije.

1. OPĆA FOTOGRAFIJA

Za izrdu fotografija potrebni su:

-

Aparat

-

Medij pomoću kojeg se bilježi slika na predmet

4

2. POVIJESNI RAZVOJ FOTOGRAFIJE

Sa otkrićem fotokemijskog procesa i određenih kemijskij supstanci 1838. Otkriven je 
postupak   izrade   fotografije.   1840.   Otkriven   je   postupak   izrade   fotografija   pomoću 
kojeg se moglo izraditi neogranićen broj fotografija koje su se preslikavale na papir.
Poćeci   upotrebe   fotografije   za   kriminalističke   ciljeve   datira   od   1843.   Kada   su 
napravljene prve snimke kriminalaca sa ciljem da posluže za njihovu identifikaciju.
Sa razvojem suvremenih znanstvenih otkrića fotografija i tehnike za njezinu izradu se 
usavršavaju,   pojednostavljuju   i   postaju   jeftini.   Na   taj   način   fotografija   postaje 
pristupačno i jeftino sredstvo koje se primjenjuje u kriminalistici.

3. FIZIČKO-KEMIJSKI PROCES I APARATURA ZA IZRADU FOTOGRAFIJE

Proces izrade fotografije možemo podijeliti na dva djela:

-

Fizički

-

Kemijski

Ti procesi zahtjevaju određenu opremu i sredstva kao i određene materijale i metode 
za njihovu realizaciju.

3.1.Optičko-mehanički uređaji i pomagala u procesu snimanja fotografije

Uređaj   bez   kojeg   ne   postoji   mogućnost   da   se   izradi   suvremena   fotografija   je 
fotografski aparat. Za dobijanje kvalitetne fotografije na fotografski aparat se dodaju 
određeni pomoćni uređaji.
Fotografski aparat se sastoji od slijedećih dijelova:

1. Tijelo
2. Objektiv
3. Blenda
4. Mehanizam   za   viziranje,   ekspoziciju,   nosač   za   film   s   mehanizmom   za 

premotavanje

5. Uređaj za osvjetljavanje
6. Pomoćni uređaji

4. KRIMINALISTIČKA FOTOGRAFIJA

Kriminalistička fotografija razlikuje se od klasične jedino u njenoj praktičnoj primjeni 
koja za ciljeve kriminalistike je prisutna pri otkrivanju, dokazivanju i prevenciji krivičnih 
dijela.
Kriminalistička fotografija se dijeli na:

-

Fotografija za registraciju

-

Operativnu fotografiju

-

Istražnu fotografiju

5

background image

Objekti   kriminalističke   identifikacije   djele   se   na   relativno   promjenjive   i   relativno 
nepromjenjive.

3. POJEDINAČNE VRSTE TRAGOVA KRIVIČNIH DIJELA

3.1.

BIOLOŠKI TRAGOVI

Izvršitelj krivičnog dijela najčešće nije u mogućnosti predvidjeti mogućnost nastanka 
bioloških tragova i kontrolirati njihovo ostavljanje na licu mjesta.
Dokazna vrijednost bioloških tragova je višekratno povećana sa uvođenjem u praksu 
metoda   kriminalističke   identifikacije   ostavljača   tragova   sa   primjenom   DNK 
vještačenja. Tragovi koji se uzimaju za DNK vještaćenja su izuzetno osjetljivi i moraju 
se   izuzeti   i   fiksirati   krajnje   pažljivo   sa   posebnom   opremom   kako   bi   se   ostvarili 
optimalni uvjeti za osiguranje bioloških tragova radi daljnje analize.

3.1.1. TRAGOVI KRVI

Tragovi krvi u kriminalističkoj praksi susreću se prije svega u krvnim i seksualnim 
deliktima no mogu se naći i u drugim krivičnim dijelima. Tragovi krvi trebaju se tražiti 
na tijelu i odjeći žrtve i osumnjičenog na licu mjesta i okolici. Svi tragovi krvi se traže 
pomoću povećala ili prijenosnog mikroskopa tako što se podloga osvjetljava sa kosim 
svijetlom. Preporuča se i upotreba ultravioeltne lampe. Da se utvrdi da li neki trag 
potiče   od   krvi   postoji   više   kemijskih   metoda.   U   terenskim   uslovima   koriste   se   tri 
metode:

-

Benzedinski test

-

Pomoću test trake 

-

Luminolska proba

Tragovi krvi na licu mjesta mogu se pojaviti u više oblika:

-

Tragovi slivanja krvi

-

Tragovi krvi u obliku kapi

-

Tragovi u obliku otiska ili brisanja

-

Kombinirani tragovi

3.1.2. VLAKNA I KOSA KAO TRAGOVI

Vlakna i kosa se pojavljuju kao tragovi prvenstveno kod krvnih i seksualnih delikata, 
ali se pronalaze i u slučaju prometnih nezgoda.
Mogućnosti   vještačenja   ovih   tragova   s   primjenom   klasičnih   metoda   donekle   su 
ograničena.   U   praksi   najčešće   se   uspoređuju   paralelna   morfološka   ispitivanja   sa 
upotrebom mikroskopa. Sa primjenom DNK vještačenja vlas kose ili dlake ako je 
iščupana sa korijenom sa sigurnošću se može utvrditi identitet osobe – ostavljača 
tragova.

7

Želiš da pročitaš svih 23 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti