Američka revolucija u međunarodnom privatnom pravu

AMERIČKA REVOLUCIJA U MEĐUNARODNOM
PRIVATNOM PRAVU

UVOD

Kolijevka common law-a je Engleska, a glavni predstavnik tog velikog svjetskog pravnog sistema danas su Sjedinjene Američke Države. Centralno mjesto SAD u sistemu angloameričkog prava nije samo posljedica činjenice što su SAD danas najmoćnija ekonomska i politička sila u svijetu, već pretežno određenih karakteristika američkog prava nastalih usljed specifičnosti istorijskog razvitka SAD i posebnih geografskih, ekonomskih i političkih okolnosti. U istoriji je teško naći primjer tako burnog razvitka kakav su imale SAD. Pripadnost većine stanovnika kolonija engleskoj nacionalnosti, povezanost s engleskom pravnom i političkom tradicijom opredijelili su uticaj common law-a na američko pravo. Uticaj engleske i francuske pravne tradicije ispoljio se u ranim godinama razvitka američkih kolonija i nesumnjivo doprinjeo uobličavanju izvjesnih različitosti u sastavu, izvorima i metodima pravničkog rasuđivanja u američkom i engleskom pravu.
Ključne godine za nastanak SAD i dalji razvitak američkog prava bile si između 1765. i 1776. godine. Naravno, različitost stanovništva u kolonijama, kao i druge okolnosti, uticale su na značajne izmjene u engleskom common law-u i u pojavi posebnog američkog common law-a. Sem toga, određene države su donijele i posebne zakonike. Nakon građanskog rata, koji je uslijedio, u SAD je nastao izuzetno brz razvitak. Došlo je do naglog razvoja prava, posebno u oblastima koje su bile nepoznate common law-u. Traženi su novi oblici obrazovanja pravnika. Jačali su univeriziteti, s tim što je na njima korišćen poseban case metod izučavanja prava, koji je i danas vladajući.

1. Sastav prava Sjedinjenih Američkih država
Srodnost sastava engleskog i američkog prava ne znači i nepostojanje određenih razlika, koje se nikako ne mogu potcjenjivati. Podjela američkog prava na common law, equity law i statute law, kao i na supstantivno (materijalno) i adjektivno pravo (pomoćno, proceduralno), slična je podjeli engleskog prava. Klasifikacija prava na javno i privatno više je izražena u američkom pravu nema veći praktični značaj zbog nepostojanja posebnih sudova javnog, odnosno administrativnog prava. Ipak, sastav američkog prava ispoljava značajne karakteristike u odnosu na sastav engleskog prava zbog federalnog karaktera američke države i američkog prava. Štaviše, pojedini američki pisci tvrde da ne postoji američko pravo; postoji federalno pravo i pravo država. Postoji domen u kome je federalno pravo suvereno; postoji domen u kome je pravo države suvereno. Ova okolnost uporedne egzistencije federalnog prava i prava država (federalnih jedinica u sastavu SAD) odrazila se i na američko common law i equity law, odnosno na materijalno pravo i postupak. Jedno od centralnih pitanja u SAD je pitanje raspodjele nadležnosti između federalne države i država članica američke federacije. Iz ovog pitanja, kao prethodnog, priostiče i pitanje o tome da li postoji poseban federalni common law pored common law članica i u čemu je razlika između njih.
S obzirom na ovu podjelu američkog prava na savezno pravo i pravo država članica, postavlja se pitanje da li je moguća istovrsna podjela common law-a. Drugim riječima, može se govoriti o saveznom common law-u i common law-u država članica. Posebnu teškoću u ovom pogledu predstavlja činjenica da u SAD postoje dvije vrste hijerarhijski ustrojenih sudova: savezni sudovi i sudovi država članica. Pri tom, raspodjela nadležnosti između ovih sudova nije u potpunoj saglasnosti s raspodjelom zakonodavne nadležnosti između savezne države i država članica. Naime, u nadležnosti saveznih rješavanje pravnih sporova između stranaka koje imaju prebivalište u različitim federalnim jedinicama SAD. U takvim situacijama postavlja se pitanje čije će pravo primjeniti savezni sud za rješenje konkretnog spora, savezno pravo ili pravo države članice i koje?

2. Razvoj Međunarodnog privatnog prava u američkim državama

Inicijativa za razvoj međunarodnog privatnog prava putem multilateralnih konvencija u američkim državama pokrenuta je 1878. Godine u Limi, gdje je usvojen Ugovor o ustanovljenju jednoobraznih pravila međunarodnog privatnog prava, koji je kao osnovni princip prihvatio pravo državljanstva, uprkos preovladavajućoj teritorijalističkoj tradiciji u zemljama Latinske Amerike. Na Kongresu koji je kasnije uslijedio, 10 godina u Montevideu, uz učešće državnih delegacija Argentine, Bolivije, Brazila, Čilea, Paragvaja, Perua i Urugvaja, usvojeno je osam konvencija iz oblasti međunarodnog procesnog prava, autorskog prava, robnih i trgovačkih žigova…
Poslije toga je uslijedila Prva međunarodna konferencija američkih država u Vašingtonu, u jesen 1889. godine, na kojoj su učestvovale sve američke države izuzev Kube, Paname i Santa Dominga, kojom prilikom je osnovana Panamerička unija kao prethodnica Organizacije američkih država. Na ovoj konferenciji je postignut Sporazum o izradi jednoobraznih pravila međunarodnog privatnog prava u oblasti građanskog i trgovačkog prava, kao i legalizaciji isprava. Međunarodne konferencije američkih država dugi niz godina je njegovana ideja izrade Kodeksa međunarodnog privatnog prava američkih država, koja je na kraju i dovela do usvajanja Konvencije o međunarodnom privatnom pravu, na Šestoj konferenciji održanoj u Havani 28. februara 1928. godine. Ova konvencija je pozanata kao Kodeks Bustamante, po kubanskom profesoru prava, Antoniju Sančezu de Bustamanteu, koji je bio njegov glavni autor i predlagač. Kodeks je u 437 članova regulisao mnoga pitanja građanskog, trgovačkog, krivičnog i procesnog prava. U pokušaju da se obuhvati ovakav širok spektar pitanja neminovne su bila razlike u stavovima koje su prevazilažene usvajanjem kompromisnih rješenja, koja nisu u potpunosti zadovoljile države potpisnice. Kodeks je ratifikovalo 15 država, ali uz mnogobrojne rezerve koje su zbog njihove prirode i domašaja katkad učinile nemogućim da se utvrdi stepen njihove obaveznosti u pogledu pojedinih država članica, tako da je manje više ostao neoperativan. Radi obilježavanja pedesetogodišnjice Montevidejskih ugovora sazvana je konferencija na kojoj je predložena revizija istih u skladu sa dostigutim razvojem u odgovarajućim oblastima, ali i Kodeksa Bustamante. Konferencija je održana 1939-1940. godine, a donijela je osam konvencija i jedan dodatni protokol. Konvencije su regulisale pitanja političkih izbjeglica i azila, intelektualne svojine, obavljanje profesija, međunarodne trgovačke plovidbe, međunarodnog trgovačkog prava. Održane su još brojne Konferencije na kojima su donošene razne odluke, rješavana pitanja većine država. Na jednoj od njih, tačnije trećoj (La Paz 1984), donijeta je Konvencija o statusu i sposobnosti pravnih lica u međunarodnom privatnom pravu, o merodavnom pravu u pogledu usvojenja maloletnih lica, o međunarodnoj nadležnosti kao uslovu priznanja i izvršenja stranih odluka i dodatni Protokol o izvođenju dokaza u inostranstvu.