Autizam i autizmu slična stanja

Autizam i autizmu slična stanja

Uvod

Prvo što nam padne na pamet kada spomenemo autizam, jeste pomisao o djeci koja su se povukla u sebe, koja su izabrala da žive u nekom svom «vlastitom svijetu». No, povući se u sebe više zvuči kao nečiji izbor, a to je upravo ona skrivena zamka koja sprečava istinsko shvatanje stanja u kojem se nalaze autentična djeca.
Ipak, autisti se nisu povukli u sebe, kako bi se to na prvi pogled moglo zaključiti iz njihovog specifičnog ponašanja. Naprotiv, oni su žrtve bioloških nedostataka, koji njihov intelekt, «unutarnji svijet», i način doživljavanja vanjskog svijeta čini sasvim drugačijim nego što je to slučaj sa zdravim ljudima. Autistično dijete se doima tako daleko, a ipak je nadohvat ruke. Djeci koja pate od autističnog poremećaja potrebno je mnogo više vremena da nauče interpretirati ono što drugi ljudi osjećaju ili misle.
Najveći problem autista je zapravo taj što nisu sposobni, ili bolje rečeno, što izuzetno teško sklapaju emocionalne veze sa drugim ljudima. Neobično ponašanje, besciljno lutanje, čudan pokret i oskudan govor su glavne karakteristike ovog poremećaja. Djecca se teško povezuju sa okolinom. Iako autistična djeca nemaju sve iste simptome i deficite, ono što je svima zajedničko jeste to da dijele određene socijalne, komunikacijske, motorne i senzorne probleme koji oblikuju njihovo ponašanje.
Iako su autisti u velikoj mjeri uskraćeni mnogim «normalnim sposobnostima», neki od njih mogu pokazati izvanredne vještine. (Petrović, B., (2000).
Danas, više nego ikad, može se pomoći autističnim osobama. Komunikacijom ranijih intervencija, specijalne edukacije, podrške porodice, medikamentoze, različite terapije pomaže u povećanju broja autistične djece koj a mogu svoj način života prilagoditi «normalnijim». Specijalne intervencije, metode i edukacioni programi, mogu proširiti kapacitet ovih osoba da uče, komuniciraju, da stvaraju veze sa ostalima, istovremeno reducirajući česta i po prirodi ometajuća ponašanja.
Upravo navedene činjenice čine okosnicu ovoga rada, kojim ćemo nastojati rasvijetliti i pobliže objasniti pojmove i probleme koji se vežu uz ovaj specifični poremećaj.

1.    Derfinicija autizma

Etimološki, pojam autizam potiče od grčke riječi autos, što u našem jeziku znači sam. Jedna od prvih definicija autizma koja je i danas aktuelna jeste definicija L. Bandera (1953): «Autizam je karakteristično promijenjeno ponašanje u svim područjima CNS-a, motornom, perceptivnom, intelektualnom, emocionalnom i socijalnom.»
1980 godine, Američko psihijatrijsko društvo štampalo je treće izdanje Dijagnostičko-statističkog priručnka, u koji je po prvi put autizam uvršten kao jedan od razvojnih poremećaja. ASA (Autism Society of America – nacionalno udruženje za autizam), definira autizam kao ozbiljan razvojni hendikep u kojem su poremećene sve razvojne funkcije.
«Autizam je sveobuhvatni razvojni poremećaj koji zahvata sve psihičke funkcije, javlja se u prve tri godine života i traje cijeli život. Osnovni simptomi bolesti su nedostatak emocionalnih odgovora prema ljudima i stvarima, nedostatak verbalne i neverbalne komunikacije, osobit poremećaj u razvoju govora, bizarnost u ponašanju i stereotipije.»(Bujas-Petković, Zagreb 2000, str. 217).
Prema Selihanoviću, autizam je ekstremno psihopatološko povlačenje u svoj unutrašnji svijet, bez kontakta sa spoljašnjim svijetom.
Psihijatrica Martha Welch definira autizam kao emocionalni poremećaj s poremećenom vezom majke-djeteta.
Profesorica logopedije Ines Galić-Jusić navodi da je: »Autizam naziv za mentalno stanje osobe u kojem se ona više ili manje potpuno povlače u svoj svijet. Bolesna zauzetost osobe vlastitom ličnošću i njenim unutrašnjim problemima, praćena nedostatkom smisla za stvarnost, bijegom u svijet maštanja i potpunom ravnodušnošću prema drugim ljudima».
Autizam je poremećaj doživljavanja vlastite ličnosti samo ukoliko zastupamo shvatanje da je čovjek biće u relaciji, da čovjek ne može biti izvan odnosa sa sredinom. Ako se čovjek povuče u sebe, ako prekine komunikaciju sa sredinom i sebe počne doživljavati kao biće odvojeno od ostalog dijela stvarnosti – tada govorimo o autizmu. Autističan pojedinac je u sebe zatvoren čovjek koji živi u svijetu vlastitih fantazija.       Unutrašnja doživljavanja autistične ličnosti su za nju jedina prava realnost. (Kcemović, D. (1986), Psihijatrija, Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb).
Autizam je mentalno stanje označeno sklonošću djeteta da iz realnosti bježi u svijet imaginarnih prizora i događaja u želji da postigne zadovoljenje vlastitih nerealnih maštanja i zamišljanja. (Pehar, L. (1999), Razvojni problemi i vaspitanje predškolske djece, Kultura, Beograd).