BiH u doba šestojanuarskog režima

BIH U DOBA ŠESTOJANUARSKOG REŽIMA

Može se reći da je pojava šestojanuarskog režima bila uslovljena složenim političko-nacionalnim pokretima u K SHS i u velikoj mjeri je velikosrpska hegemonistička politika bila glavni generator krize, koja je sve više sputavala parlamentarni režim kraljevine. Sama pojava Seljačko demokratske koalicije koju je inicirao dotadašnji nositelj centralističke politike u monarhiji Svetozar Pribičević kao vođa samostalne demokratske stranke (SDS) koja je imala vodeću ulogu u formiranju zajedničke države sa akcentom na politiku razvoja centralizma. On je sada nakon što je dugo godina branio ideju centralizma, našao se u skroz drugom taboru sa Stjepanom Radićem koji je bio nositelj federalizma. Tokom 1928. godine sve se više zaoštravala politička kriza i u junu 1928. je kulminirala kroz krvoproliće tokom jedne od rasprava u narodnoj skupštini. Jedan zastupnik radikalne stranke Puniša Račić je pucao usred rasprave na jedan broj zastupnika Hrvatske seljače stranke (HSS) i tom prilikom pogodio Ivana Pernara, Stjepana i Pavla Radića, Ivana Granđu, Đuru Basaričeka. Pri čemu su Pavle i Basariček podlegli ranama još u samoj skupštini, dok je Stjepan Radić umro u avgustu 1928. u Zagrebu.
Tada je u državi vladala jedna koaliciona vlada na čelu sa Veljom Vukićevićem, a u njoj su pored Demokratske stranke i Slovenske ljudske stranke bile zastpuljene i sama JMO preko Mehmeda Spahe i ta vlada je odbacila svaku odgovornost za atentat, te označila Račićev čin, kao čin neuravnoteženog pojednica, međutim ovo je uzdrmalo vladu pa je ona 4 jula 1928. odstupila. Kralj je želio riješiti krizu van parlamentarnih procedura, zastupnici Seljačko demokratske koalicije (SDK) su napustili Beograd i vratili se u Zagreb i tražili novu vladu, da se raspusti skupština, te da se raspišu novi izbori, što je bilo rano jer su izbori održani 1927 tako da je to za kralja bilo neprihvatljivo. Unutar postojećeg parlamenta kralj je tražio novu većinu za sastavanje vlade, to je čak bilo ponuđeno i tad ranjenom Stjepanu Radiću što je on odbio.
Mandat za sastav je ipak povjeren Slovenskoj ljudskoj stranci tj. Antonu Korošecu. Tako je prvi put nakon 1918. godine vladu u Beogradu formirao nesrbin, što je bila simoblička gesta prema nesrbima i pokušaj smirivanja krize. SDK je reagirala na ovakav razvoj događaja iznoseći mišljenje kroz rezoluciju da je to krivi put kojim se izlazi iz krize, jer je taj sistem hegemonije samo iskoristio krvoproliće u Narodnoj skupštini kako bi zastupnicima SDK zatvorio vrata parlamenta. U takvim okolnostima SDK nije mogla nastaviti svoj posao, a Radić i Pribičević su optužili vladu uključujući Korošeca i Spahu da su na ovaj način pomogli srbijasnkim hegemonističkim krugovima, da još jače zavladaju i nametnu svoj teror nad narodima u prečanskim krajevima, tako da je odbačena hegemonija nad nesrbima i zatraženo je da se ide na promjenu ustava, jer taj Vidovdanski ustav je podloga za stanje hegemonije koje nesrbi sve teže podnose u državi i od kralja se očekivalo da riješi novonastalu situaciju.
Radića je na čelu HSS zamijenio Vlatko Maček, koji je već duže vrijeme bio jedan od istaknutih prvaka te stranke. U ovo vrijeme kada jača nezadovoljstvo Hrvata državnom politikom, u BiH jača jedan vid nezadovoljstva bosansko-hercegovačkih Srba postojećim stanjem usljed rezultata općinskih izbora, gdje je JMO sa HSS-om uspio da potisne srpske stranke. Došlo je do snažnog zaoštravanja odnosa imeđu vođe bosanskih radikala Milana Srškića i JMO, te se kroz razne komentare radikala govorilo da je formiran blok protiv Srba (katoličko-muslimanski blok). Mnogi Srbi u BiH su bili nezadovoljni što je nakon izbora 1928. godine JMO zauzela značajne funkcije kao što su mjesto gradonačelnika Sarajeva, Mostara, Tuzle, Banja Luke. Nezadovoljstvo se demonstriralo početkom septembra 1928. na desetu godišnjicu ulaska srpske vojske u Sarajevo, tada je srpska nacionalna omladina povezana sa narodnom radikalnom strankom priredila „bakljadu“ i demonstracije pred sarajevskom gradskom vijećnicom, gdje se okupilo više hiljada demonstranata i prvaci radiklane stranke su isticali srpski značaj Sarajeva i BiH, odbacujući mogućnosti bilo kakve obnove granice na Drini u bilo kojem obliku i sve se to popratilo povicima „Živjela Velika Srbija“, „Živjeo Puniša Račić“. Na to je regirao Mehmed Spaho tražeći da se takvi prvaci kazne.
U samom Zagrebu 1. decembra 1928. godine u doba službene proslave desetogodišnjice nastanka K SHS došlo je do nemira i tom prilikom su ranjena 2 pripadnika policije. To krvoproliće u Zagrebu poslužilo je kao povod da se za vršitelja dužnosti velikog župana zagrebačke oblasti imenuje general Vojin Maksimović i takva odluka je dovela do toga da se demokratska stranka povukla iz vlade, pa je nakon njenog povlačenja 27. decembra 1928. cjelokupna vlada Antona Korošeca podnijela ostavku. Kada je dao ostavku postavilo se pitanje: Šta dalje? Može li se izaći iz krize?
Unutar okvira postojećeg stranačkog parlamentarnog poretka kralj je vršio konsultacije sa stranačkim prvacima pokušavajući da dođe do dogovora za sastav vlade u okviru postojećeg ustava. Takvo stanje dovelo ga je na razmišljanje da krene sa novim putem vladanja državom. Bitan trenutak jeste njegovo ubeđenje da je parlament izgubio povjerenje i da ga treba mijenjati. Da nije korisna poluga vlasti. Unutar srpkse inteligencije rodila se ideja antiparlamentarizma.