Odlomak

Uvod

Učenje mitropolita Jovana Zizjulasa o ličnosti, tj. Njegova ontologija, nije razrada nekog novog učenja ili novih ideja, već se temelji na učenju kapadokijskih otaca: Svetog Vasilija Velikog, Svetog Grigorija Bogoslova i Svetog Grigorija Niskog. Jedna takva tema ne zastareva u bilo kom vremenu, jer je jedan od temelja hrišćanskog učenja uopšte, i važna je za sve pravce dogmatike kao nauke. Sve do razrade (ili, bolje reći, kristalisanja) pravoslavnog učenja o ličnosti, Crkva se suočavala sa problemima u vidu raznih jeresi, od kojih je svaka imala pogrešno viđenje Svete Trojice ili Bogočoveka Hrista. U vreme Kapadokijaca, Crkva se borila protiv duhoboračke jeresi, nastavka arijanstva, koja je videla Duha Svetog kao stvorenje, a ne kao istinskog Boga.
Usko povezano sa učenjem o ličnosti je i učenje o prirodi, tj. Suštini, što je opet naročito bitno na polju trijadologije i hristologije. Bez puno rasprave o ovom pitanju, možemo reći da je do vremena Kapadokijaca postojala izvesna paralela između ova dva pojma – ličnosti i suštine, što je i najčešće dovodilo do zabuna, ali i opasnih jeresi. Imajući ovo na umu, mitropolit Zizjulas posebnu pažnju pridaje upravo Kapadokijcima, ali ne samo kao filosofima, već kao istinskim stubovima hrišćanstva, koji su stvorili neprobojni bedem i prepreku za stvaranje novih problematičnih učenja. Naravno, tih učenja je bilo i posle Kapadokijaca, ali je Crkva imala njihovo učenje kao merilo, tj. Sve što nije bilo u skladu sa njihovim (pravoslavnim) učenjem o ličnosti i suštini, moglo se odmah na početku definisati kao jeres. Nešto takvo možemo videti u nestorijanskoj i monofozitskoj jeresi, mada su se one pre bavile odnosom prirode i ličnosti u Hristu nego ontologijom kao takvom. U svakom slučaju, mitropolit Zizjulas uzima učenje Kapadokijaca i stavlja ga u savremeni kontekst, budući da je danas čitav svet izložen uticajima sa raznih strana, tj. Raznih religija i filosofija. Zbog toga je potrebno jasno izložiti pravoslavno učenje o ličnosti i pokazati kako jedan pravoslavni hrišćanin ne može verovati u reinkarnaciju i tome slična praznoverja, već u jednu, neponovljivu ličnost koja nosi lik i podobije Božije u sebi.

 

 

 

Ontološka problematika pre Kapadokijaca

Iako se o ličnosti i prirodi govorilo u raznim religijama i raznim podnebljima, za hrišćanstvo je bitno ono shvatanje ličnosti i prirode kakvo je preovladavalo u jelinskoj filosofiji. Hrišćanstvo se upravo sa tom filosofijom susrelo tokom svog širenja ka zapadu, ali je vremenom uspelo da je pobedi, tj. Da se usaglasi sa njom i uzme njenu terminologiju za objašnjenje hrišćanskog učenja. Međutim, ni u samoj jelinskoj filosofiji nije bilo jedinstvenog učenja o ličnosti i prirodi.,, U platonovskoj misli pojam ličnosti je ontološki nemoguć, jer duša, koja obezbeđuje trajanje, biće jednog čoveka nije vezano stalno sa konkretnim, individualnim čovekom. Duša živi večno ali može da se spoji i sa drugim konkretnim telom, da predstavlja drugu individualnost, na primer u ponovnom utelovljenju (inkarnaciji)“. Slično učenje nalazimo u Origenovom dogmatskom sistemu, i možemo ga shvatiti kao jedan od prvih, mada neuspelih, pokušaja sinteze hrišćanstva i jelinske filosofije. Naime, Platonova filosofija ne daje mesta jednoj i neponovljivoj ličnosti, kakvom se ona smatra u hrišćanstvu, već apstraktnoj ideji koja može ulaziti iz tela u telo, iz jedne ličnosti u drugu, sve dok se ne očisti i vrati u idealni svet. Takvo učenje ne može biti prihvatljivo za hrišćanstvo, jer čovek ima samo jedan život koji može ispuniti dobrim ili lošim delima, na osnovu čega će mu se i suditi.,, Za Aristotela, obratno ličnost (προσωπον) pokazuje se kao pojam ontološki nemoguć upravo stoga što postoji konkretno individualno sa kojim je duša i povezana neraskidivo: čovek jeste konkretna individualnost; međutim, on traje dok traje njegovo psihofizičko sjedinjenje – smrt razara potpuno i konačno konkretnu individualnost“. Dakle, jedna konkretna ličnost koja ima mogućnost večnog života, opet u psihofizičkoj formi, predstavljala je problem za jelinsku filosofiju. Za njih je bilo nemoguće pojmiti jedno takvo stanovište; biće je moglo preživeti ili kao apstraktna ideja, koja nastoji da se oslobodi tela i vrati u idealni svet, ili je pak nestajala u trenutku smrti. Priče o zagrobnom životu su ostavljene u udeo pesnicima i mitologiji, a filosofija se našla pred velikim problemom. Međutim, na scenu ubrzo dolazi hrišćanstvo sa svojim rešenjem pomenutog problema, ali se i samo našlo u nedoumici pred raznim filosofskim stanovištima, od kojih ni jedno nije u potpunosti odgovaralo biblijskom shvatanju ličnosti.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Teologija

Komentari