Proizvodnja biljaka u zaštićenom prostoru
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Seminarski radovi, Skripte, Teologija
Objavio ivanko 23. januar 2013. Prijavi dokument
Uvod
Učenje mitropolita Jovana Zizjulasa o ličnosti, tj. Njegova ontologija, nije razrada nekog novog učenja ili novih ideja, već se temelji na učenju kapadokijskih otaca: Svetog Vasilija Velikog, Svetog Grigorija Bogoslova i Svetog Grigorija Niskog. Jedna takva tema ne zastareva u bilo kom vremenu, jer je jedan od temelja hrišćanskog učenja uopšte, i važna je za sve pravce dogmatike kao nauke. Sve do razrade (ili, bolje reći, kristalisanja) pravoslavnog učenja o ličnosti, Crkva se suočavala sa problemima u vidu raznih jeresi, od kojih je svaka imala pogrešno viđenje Svete Trojice ili Bogočoveka Hrista. U vreme Kapadokijaca, Crkva se borila protiv duhoboračke jeresi, nastavka arijanstva, koja je videla Duha Svetog kao stvorenje, a ne kao istinskog Boga.
Usko povezano sa učenjem o ličnosti je i učenje o prirodi, tj. Suštini, što je opet naročito bitno na polju trijadologije i hristologije. Bez puno rasprave o ovom pitanju, možemo reći da je do vremena Kapadokijaca postojala izvesna paralela između ova dva pojma – ličnosti i suštine, što je i najčešće dovodilo do zabuna, ali i opasnih jeresi. Imajući ovo na umu, mitropolit Zizjulas posebnu pažnju pridaje upravo Kapadokijcima, ali ne samo kao filosofima, već kao istinskim stubovima hrišćanstva, koji su stvorili neprobojni bedem i prepreku za stvaranje novih problematičnih učenja. Naravno, tih učenja je bilo i posle Kapadokijaca, ali je Crkva imala njihovo učenje kao merilo, tj. Sve što nije bilo u skladu sa njihovim (pravoslavnim) učenjem o ličnosti i suštini, moglo se odmah na početku definisati kao jeres. Nešto takvo možemo videti u nestorijanskoj i monofozitskoj jeresi, mada su se one pre bavile odnosom prirode i ličnosti u Hristu nego ontologijom kao takvom. U svakom slučaju, mitropolit Zizjulas uzima učenje Kapadokijaca i stavlja ga u savremeni kontekst, budući da je danas čitav svet izložen uticajima sa raznih strana, tj. Raznih religija i filosofija. Zbog toga je potrebno jasno izložiti pravoslavno učenje o ličnosti i pokazati kako jedan pravoslavni hrišćanin ne može verovati u reinkarnaciju i tome slična praznoverja, već u jednu, neponovljivu ličnost koja nosi lik i podobije Božije u sebi.
Ontološka problematika pre Kapadokijaca
Iako se o ličnosti i prirodi govorilo u raznim religijama i raznim podnebljima, za hrišćanstvo je bitno ono shvatanje ličnosti i prirode kakvo je preovladavalo u jelinskoj filosofiji. Hrišćanstvo se upravo sa tom filosofijom susrelo tokom svog širenja ka zapadu, ali je vremenom uspelo da je pobedi, tj. Da se usaglasi sa njom i uzme njenu terminologiju za objašnjenje hrišćanskog učenja. Međutim, ni u samoj jelinskoj filosofiji nije bilo jedinstvenog učenja o ličnosti i prirodi.,, U platonovskoj misli pojam ličnosti je ontološki nemoguć, jer duša, koja obezbeđuje trajanje, biće jednog čoveka nije vezano stalno sa konkretnim, individualnim čovekom. Duša živi večno ali može da se spoji i sa drugim konkretnim telom, da predstavlja drugu individualnost, na primer u ponovnom utelovljenju (inkarnaciji)“. Slično učenje nalazimo u Origenovom dogmatskom sistemu, i možemo ga shvatiti kao jedan od prvih, mada neuspelih, pokušaja sinteze hrišćanstva i jelinske filosofije. Naime, Platonova filosofija ne daje mesta jednoj i neponovljivoj ličnosti, kakvom se ona smatra u hrišćanstvu, već apstraktnoj ideji koja može ulaziti iz tela u telo, iz jedne ličnosti u drugu, sve dok se ne očisti i vrati u idealni svet. Takvo učenje ne može biti prihvatljivo za hrišćanstvo, jer čovek ima samo jedan život koji može ispuniti dobrim ili lošim delima, na osnovu čega će mu se i suditi.,, Za Aristotela, obratno ličnost (προσωπον) pokazuje se kao pojam ontološki nemoguć upravo stoga što postoji konkretno individualno sa kojim je duša i povezana neraskidivo: čovek jeste konkretna individualnost; međutim, on traje dok traje njegovo psihofizičko sjedinjenje – smrt razara potpuno i konačno konkretnu individualnost“. Dakle, jedna konkretna ličnost koja ima mogućnost večnog života, opet u psihofizičkoj formi, predstavljala je problem za jelinsku filosofiju. Za njih je bilo nemoguće pojmiti jedno takvo stanovište; biće je moglo preživeti ili kao apstraktna ideja, koja nastoji da se oslobodi tela i vrati u idealni svet, ili je pak nestajala u trenutku smrti. Priče o zagrobnom životu su ostavljene u udeo pesnicima i mitologiji, a filosofija se našla pred velikim problemom. Međutim, na scenu ubrzo dolazi hrišćanstvo sa svojim rešenjem pomenutog problema, ali se i samo našlo u nedoumici pred raznim filosofskim stanovištima, od kojih ni jedno nije u potpunosti odgovaralo biblijskom shvatanju ličnosti.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Objavio studenti.rs 16. januar 2020.
Objavio studenti.rs 19. avgust 2019.
Objavio studenti.rs 08. april 2019.
Komentari
You must be logged in to post a comment.