Egipatska knjiga mrtvih

UVOD

Moja tema u ovom seminarskom radu je stara egipatska književnost sa osvrtom na njenu religiju, duhovni i vjerski život drevnih Egipćana, egipatske hijeroglife i Egipatsku knjigu mrtvih.
Najstariji sačuvani zapisi egipatskih tekstova potječu iz posljednih godina V i iz vremena VI dinastije, po tradicionalnoj podjeli na trideset jednu dinastiju koju je za staru egipatsku povijest još u 3. st. n. e. uveo učeni Egipćanin Maneto. Skup spisa među kojima ih nalazimo nazivaju se Tekstovima piramida zato što su se održali kao natpisi na zidovima hodnika i odaja u faraonskim grobnicama. Jezik Tekstova piramida i drugih zapisa Stare države nazivaju se staroegipatskim. Egipat se u doba obnovljene, tzv. Nove države počinje mnogo življe zanimati za svijet koji ga okružuje. Egipatska država dostiče vrhunac svoje moći i bogatstva u vrijeme XVIII dinastije pod Tutmosisom III.

 
DUHOVNI I VJERSKI ŽIVOT DREVNIH EGIPĆANA
Mitska i simbolička bit egipatskog mišljenja.
‘’U mitskom i simboličkom načinu mišljenja, kojom se oblikovala civilizacija Bliskog istoka, dominirala je i neometano se razvijala spekulativna misao, što će reći intuitivan način poimanja i razumijevanja svijeta i pojava u njemu izražavanih mitom u kojem su se kod drevnih Egipćana i stanovnika obala Tigrisa i Eufrata na slikovit način iznosile misli o postojanju universuma transformacijama života.. To će reći da j emit bio funkcionalan i životvoran; da je slikovitim, odnosno simboličkim putem jasno izražavao ne samo funkcije i počela u cijelom universumu, što se riječju ne bi moglo u potpunosti izraziti, već I svaki, za čovjeka u prirodi, značajan događaj.’’
Spekulativna misao navedenih civilizavija je težila da od haosa stvori kosmos, čime je donekle slična naučnoj misli, nije čovjeka izdvajala iz Kosmosa. Čovjek je bio ovisan i podložan kosmičkim silama što su se u njemu otjelovilo. Egipćanin je čovjeka smatrao najsavršenijom rukotvorinom Kosmosa, odnosno prirode koja u sebi sadrži sve oblike života, on je u njoj uočena zbivanja i pojave mjerio vlastitim mjerilima i vlastitim viđenjem, a svoje doživljaje smatrao posljedicom događanja, zbivanja u kosmosu koji je njihov uzročnik. Za njega je cijeli kosmos živi orgazam, subject i partner, nešto što ga se toliko ne doima.
Sva zbivanja u universumu bila su aktivno ti, jer su posljedica određene volje, jednoga ti s kojim se treba suočiti, a akciju poteklu od njega treba doživljujući razumjeti. Egipćanin se nije pitao zašto se to tako dogodilo, šta bi trebalo da je tome uzrok, već ko je to učinio, kojom mu akcijom treba na to odgovoriti. To ukazuje da je Egipćanin cijelim životom doživljavao prirodu, pasivno se vezujući s procesima u njoj, dok je čovjek u procesu naučnog saznanja u kojem imamo posla s čisto umnim, logičkim operacijama, prema prirodi ravnodušan, jer mu je objekt spoznaje.