Vodič za bezbedan rad u laboratorijama
Objavio madmax74 16. april 2024.
Objavio emela1 10. novembar 2012. Prijavi dokument
ENDOZOMSKO – LIZOZOMSKI SISTEM
Davno je uočeno da postoje ćelije profesionalni proždirači, makrofagi i neutrofilni granulociti, koje mogu da »jedu« i »piju«, tj. da vrše fagocitozu i pinocitozu. Pinocitozom su unošene sitne kapi iz okoline, a fagocitozom krupnije čestice (čitave bakterije, npr) – pravila se razlika na osnovu dimenzija i agregatnog stanja unošenih materija.Treća razlika činila se suštinskom: proces pinocitoze odvijao se uvrtanjem ćelijske membrane, a fagocitoze – izvrtanjem i formiranjem pseudopodija.
Danas se međutim zna da su i pinocitoza i fagocitoza ustvari receptorima posredovana endocitoza. (Endocitoza je proces kojim se unose određene materije u ćeliju). Tokom endocitoze ćelijska membrana formira niz sukcesivnih ulegnuća, zatim endocitotske vezikule, koje fuzijom daju rane i još dublje u citoplazmi kasne endozome. Receptorima posredovana endocitoza podrazumeva da u ćelijskoj membrani moraju postojati receptori – integralni membranski proteini. Njih u membrani delimično pozicionira citoskelet aktinskog porekla. Receptori za endocitozu uglavnom se grupišu u lipidnim zadebljanjima, domenima gde su dominantni sfingozini i holesterol.
Receptori aktivno detektuju ligand, materiju koju ćelija želi da unese. Partikula se vezuje za receptor po principu antigen-antitelo. Zatim dolazi do aktivnog grupisanja receptora za koje su vezani ligandi, pomognuto aktinskim citoskeletom. Zato je endocitoza skup proces. Kako membrana zna za koje receptore su vezani ligandi? Adaptin opslužuje čitav proces, tj. detektuje trenutak kad se za receptor veže ligand i blago potone. Formiranje ulegnuća pomaže još jedan protein – klatrin (izgleda kao čovečuljak bez glave, koji trči). Zatim sledi sve veće udubljivanje membrane (flašoliki uvrati označavaju se kao kaveole) i zatvaranje endocitotske vezikule. Poslednji ključni 1momenat je otkidanje vezikule sa membrane uz pomoć dinamičkog proteina dinamina.
Ovaj protein se nalazi u dve konformacije: štapićastoj i u formi spirale. Dva slobodna štapićasta kraja povlače se u suprotnim smerovima, »feder« se stisne i vezikula se otkida od membrane. Klatrin je veliki molekul, pa se vidi kao ogrtač oko vezikule koja se zato označava kao ogrnuta, maljava vezikula. Pre fuzionisanja većeg broja endocitotskih vezikula klatrin mora da se od njih otkači – vraća se u submembranski prostor i čeka formiranje nove vezikule – recikliranje klatrina. Više glatkih vezikula (nema klatrina, ali ima drugih koatomera) fuzioniše se u rani endozom, koji je multiforman, tubulovezikularan. Na sebi može imati evaginacije, invaginacije, vezikule koje pupe – to su ustvari vezikule uhvaćene u fuziji. Osim molekularne reciklaže mora da postoji i recikliranje membana: rani endozom se trudi da u vezikularnom delu koncentriše ono što ćeliji treba, a da vrati tubularni deo membrane sa receptorima. U kasnom endozomu nalaze se koncentrisane materije koje ćelija želi da koristi. Postoje dve citološke forme kasnog endozoma: tubulovezikularna forma i multivezikularno telo.
Multivezikularno telo je najmanje izučena forma, ispunjena je sitnim vezikulama, spekuliše se da je protein deponujuća organela. Ogroman broj kasnih endozoma ulazi u membranski degradativni kompartment ćelije – lizozomski sistem. Primarni lizozomi su vezikule heterogene po veličini (0,2 – 0,5 µm; mikrolizozomi 0,02 µm). Poseduju sopstvenu membranu i u unutrašnjosti homogen, zacrnjen matriks, oko koga se nalazi prosvetljeni oreol. De Duve je otkrio lizozome.
Primetio je da aktivnost kiselih hidrolaza raste sa stajanjem ćelijskog ekstrakta u frižideru. Pretpostavio je postojanje membranskih vrećica enzima, čija se membrana narušava stajanjem u frižideru. Kisele (nizak, kiseo pH optimum aktivnosti, oko 5) hidrolaze (uz učešće vode) degradiraju bilo šta što ćelija unese. To su nukleaze, proteaze, glukozidaze, lipaze, fosfataze, sulfataze, fosfolipaze. Sadržaj lizozoma 2 (enzimi) razlikuje se od tkiva do tkiva, što je odraz funkcione prilagođenosti. Membrana lizozoma je specifična, naime poseduje glikokaliks, ali okrenut ka unutrašnjosti – fizički sebe štiti od delovanja kiselih hidrolaza. U membrani se nalazi veliki broj integralnih proteina – protonske pumpe i transporteri (propuštanjem u citoplazmu ćelija dalje koristi produkte hidrolize).
Primarni lizozomi nastaju kao vezikule koje pupe sa poslednje kese kompleksa Goldži, a enzimi se sintetišu na polizomima gER-a. U pimarnim lizozomima nalazi se neaktivna forma enzima, radom protonskih pumpi pH se spušta ispod 5. Zatim se čeka momenat sjedinjavanja sa kasnim endozomima čime se smanjuje koncentracija H+ jona i enzimi prelaze u aktivno stanje.
Sekundarni lizozom je veći od primarnog i heterogeno je obojen (svetla i tamna polja). Svetla polja su mesta delovanja hidrolitičkih enzima, dok je u tamnim poljima sav supstrat potrošen. Rezidualno telo je ono što preostaje, nema više aktivnosti hidrolaza. Postoji nekoliko tipova rezidualnih tela:
Sudbina rezidualnih tela je različita: najčešće se deponuju, nagomilavaju u ćeliji, ali i izbacuju. Autofagija je proces pri kome se ostarele, nepotrebne organele zaokružuju membranom stvarajući autofagozom koji se kao i endozom uključuje u lizozomski sistem. Diferencirane ćelije životinja retko se odlučuju na autofagiju (izuzetak, koji potvrđuje pravilo su ćelije jetre i endokrinih žlezda).
Svaki endozom ne mora da završi u lizozomskom sistemu. Naime, postoji proces transcitoze pri kome se endocitozom usvajaju materije i prenose do druge membrane gde se ekskretuju. Primer za ovo je endotelska ćelija. U citoplazmi postoji degradativni kompartment koji nije membranski i naziva se proteasom. U proteasom ulazi polipeptidni lanac a izlazi niz aminokiselina. Biljne ćelije poseduju vakuole. One su u isto vreme i endozomi i lizozomi i depoi. Mlade ćelije poseduju nekoliko vakuola a starije centralnu, veliku vakuolu koja nastaje fuzionisanjem sitnijih vakuola. Vakuola je uspostavljena membranom koja se naziva tonoplast i u njoj se nalaze jonske pumpe i integralni proteini. Vakuola je ispunjena tečnošću u kojoj se nalaze hidrolitički enzimi i pH je kisela. Za razliku od životinja mnogi degradativni produkti deponuju se u vakuoli.
Objavio madmax74 16. april 2024.
Objavio bojann998 16. april 2024.
Objavio bojann998 16. april 2024.
Komentari
You must be logged in to post a comment.