Odlomak

Glavni izazovi reforme sektora bezbednosti u Srbiji

‘Neophodno je da Strategija unutrašnje bezbednosti sama po sebi bude sposobna za prilagođavanje, kako potrebama građana, tako i izazovima dinamičnog i globalnog dvadeset prvog veka’ . Ovako je Predsedništvo Evropske Unije definisalo kako Strategija unutrašnje bezbednosti treba da izgleda, ističući da sam koncept unutrašnje bezbednosti treba sagledati kao širok i složen pojam, koji obuhvata višestruke sektore, da bi se odgovorilo na identifikovane pretnje koje imaju uticaj na živote, sigurnost i blagostanje graĎana. Ovakav pristup se očekuje od svih zemalja članice EU, kao i od zemalja koje imaju stutus kandidata, kao što je to slučaj Srbije. Srbija, meĎutim, iako izražava princip privrženosti vrednostima kao što su ‘zaštita bezbednosti građana; izgradnja poverenja, unapređenje bezbednosti i stabilnosti u regionu i saradnja i partnerstvo sa međunarodnim bezbednosnim organizacijama i institucijama demokratskih država’ prvenstveno ističe potrebu za ‘očuvanjem suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celovitosti ’ Republike Srbije, kontunuirano propagirajući bezbednosnu politiku viĎenu kroz tradicionalno razumevanje koncepta bezbednosti, odnosno vezujući sam koncept bezbednosti prvobitno za suverenitet i teritorijalni integritet, posebo ističući problem Kosova. Ovaj rad se bavi analizom sličnosti i razlika izmeĎu strategija bezbednosti Evropske Unije i Srbije i njihvoim definicijama u zvaničnim dokumentima, ističući elemente koji predstavljaju glavne izazove u procesu reformi sektora bezbednosti u Srbiji i načine na koje Evropska Unija može da utiče na Srbiju da tim reformama približi bezbenosnu politiku Srbije evropskim standardima. Konkretno, rad ukazuje na problem neusklaĎenosti državnih dokumenata povezanih sa konceptom bezbednosti i vrednosti koje se u njima propagiraju, nepovezanost identifikovanih pretnji i strategija za njihovo rešavanje u Strategiji bezbednosti i Strategiji nacionalne odbrane Republike Srbije (RS), položaja sektora bezbednosti u odnosu na ostale elemente politike RS, kao i problem i posledice interpretacije Srbije samog koncepta bezbednosti. MeĎu prvim izazovima na koje Srbija nailazi u procesu reforme sektora bezbednosti je neusklaĎenost stavova i principa iznetih u zvaničnim strategijama bezbednosti i odbrane. Istovremeno se ističe i privrženost Evroatlantskim integracijama i doktrina teritorijalne odbrane izvan okvira kolektivne bezbednosti3. Ovo rezultira brojnim neslaganjima u samim dokumentima strategije. Konkretno, u Strategiji nacionalne bezbednosti RS, kao osnova opredeljenja politike nationalne bezbednosti ističe se odluka o unapreĎivanju odnosa sa ‘članicama EU, kao i članicama i partnerima NATO‘
4, ali se zatim u elementima politike nacionalne bezbednosti strogo insistira na očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije 5, što direktno koči prethodnu težnju. TakoĎe, opredeljenje politike nacionalne bezbednosti je definisano tako da ostaje nejasno da li će Srbija saraĎivati i sa Evropskom Unijom i NATO-om kao organizacijama ili samo sa njihovom članicama, kako stoji u dokumentu. Ovakvim propustima u reformi sektora bezbednosti dolazi se do situacije u kojoj spoljna politika Srbije deluje nedosledno, situacije u kojoj Srbija istovremeno tvrdi da neće saraĎivati sa vladama zemalja koje su priznale Kosovo, iako postavlja članstvo u Evropskoj Uniji, gde je većina članica priznala Kosovo, kao centralni politički cilj6. To dovodi do zaključka da je potrebno da se najpre definišu ciljevi spoljne politike Republike Srbije da bi bilo moguće definisati i izazove i pretnje na kojima bi se temeljila reforma sektora bezbednosti. Ukoliko Srbija ostane dosledna navedenim težnjama ka evroatlantskim integracijama, Evropska Unija i NATO mogu da služe kao primeri, ili odigraju
savetodavajuću ulogu, za reorganizaciju ciljeva spoljne politike. U suprotnom, spoljna i bezbednosna politika Srbije će ostati u stanju ‘strateške dezorjentisanosti’7a svaki pokušaj
daljih reformi će biti nemoguć ili besmislen.Ovakva situacija bi donekle mogla objasniti i sledeći izazov reformi sektora bezbednosti u Srbiji, a to je mesto koje bezbednosna politika zauzima na široj političkoj sceni RS. Naime, bezbednosna i odbrambena politika se u Srbiji mahom vidi kao nezavisna od ostalih sfera političkog života, samim tim i ostalih odseka državne politike. Ovde se posebno vidi dokle je Srbija stigla u uspostavljanju evropskih standarda u sektoru bezbednosti. Evropska Unija definiše bezbednost kao preduslov za razvoj 8
, povezujući bezbednosnu politiku sa konceptom nacionalnog razvoja, dakle ekonomomske i socijalne politike. Istovremeno, u Strategiji odbrane RS kao osnovni ciljevi i zadaci politike odbrane definisani su ‘razvoj efikasnog sistema odbrane, njegovo stabilno funkcionisanje i stvaranje uslova za njegovu interoperabilnost sa sistemima odbrane država uključenih u NATO program Partnerstvo za mir’9. Dakle sama bezbednosna politika tumači se i dalje striktno unutar vojnih okvira, i reforme su prvenstveno usmerene u tom pravcu, ne uklapajući se mnogo u koncept nekog šireg shvatanja nacionalne politike.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari