Odlomak

Rezime:
Neoplatonizam predstavlja dovršenje antičke filozofije, ali i prelaz filozofije u jedan novi oblik tesno povezan sa hrišćanstvom. Najznačajniji filozof ovog vremena bio je Plotin. On je učio o Bogu kao Jednom koje je predstavljeno kao bezgranično, nepokretno, neodređeno,večno. Iz Jednog emanacijom proizilazi sve drugo. Međutim, poslednja emanacija Boga, materija, predstavlja zlo tako da su sve materijalne stvari “uprljane”. Bez obzira na to, ta bića među kojima je i čovek teže Bogu. Zato je kod Plotina najveći cilj čoveka da se “očisti”, uzdigne do Boga i spoji se s njim u ekstazi.

Ključne reči: Jedno, emanacija, um, duša, materija, katharsis, ekstaza

 

 

 

Jedno
“Pojedinačne bivstvujuće stvari podrazumevaju izvor ili počelo, a to počelo mora da se razlikuje od njih i mora da prethodi logički.“ Ono je pre svakog bića i nadilazi svako biće. Jedno za Plotina predstavlja baš to počelo, odnosno Boga, osnov svega, čist bitak, uzrok svega. Ono je mera i granica svega, samom sebi je dovoljno, nepomično je (jer ako bi se kretao bilo bi mu potrebno nešto po čemu će se kretati), nesaznatljivo i iz njega potiče sve! Jedno je večito zato što nije nastalo i ne može nestati jer je večno. Bog je oslobođen svake mnogostrukosti i podeljenosti, u njemu ne može da bude nikakvog dvojstva. Međutim, ako bi Jednom pripisali neku volju ili delovanje, onda bi ga već na neki način sveli na konkretnu stvar što ono ne može biti. Ne odgovara mu nijedan predikat jer predikat izražava određenost, a Jedno mora biti neodređeno. Pa ipak, možemo mu pripisati dobrotu, ali pri tome je Bog više u skladu s dobrim nego što je sam dobar.”Od njega je sve lepo, a on sam je nadlep, i izvan je najboljih kraljujući u umstvenom” Ne možemo mu pripisati ni mišljenje, ni volju, ni delovanje. Mišljenje ne možemo da pripišemo zato što ono podrazumeva razlikovanje između mislioca i predmeta mišljenja. “Ako je dakle, rodilo ovaj um, ono bi samo moralo da bude prostije od uma” Isto to važi i za volju kao i za delovanje. Jedno jeste, ali je ono opet (samim tim što je Bog i uzrok svega) iznad bivstva. Bog predstavlja uzrok i vezu između bića ali sam ostaje nepromenljiv i večit, nema prošlost ni budućnost.

 

 
Emanacija

Posle utvrđivanja apsolutne osnove svega, Plotinov sledeći zadatak bio je izvođenje re-konstrukcija totaliteta, iz bitka je trebalo razviti biće. Plotinov Bog ipak ne stvara svet ex nihilo. On ne može svojom voljom da stvori svet zato što je stvaranje delatnost, a za Plotinovog boga ne možemo da kažemo da je delatan zato što ćemo onda direktno poreći njegovu nepromenljivost! Pa kako je onda Bog uzrok stvari ako ih ne stvara? Plotin je ovu poteškoću rešio metaforom emanacije (izlivanja, isijava).
Postojanje i nastajanje bića objašnjava se time što Jedno iz sebe isijava (emanira) sve drugo, sve mnoštvo i pojedinačnosti. Pri tome, Jedno se ne smanjuje pa ga poredi i sa Suncem (ono sija a ne smanjuje se). Ono uvek ostaje isto, nepokretno, ne menja se i uvek ostaje povezano sa svojim emanacijama. Isijavanje tj. nastajanje zasebnih svetova, uvek nižih u odnosu na njihov jedinstveni izvor, Plotin objašnjava slikovito: kao što svetlo dolazi od Sunca, tako je i svet stvoren odozgo prema dole-od Jednog ka pojedinačnim stvarima koje čuvaju u sebi vlastiti koren. Manje savršeno treba da proističe iz savršenijeg i pri tome ono što se “rađa” ima lošiji položaj a ono iz čega proizilazi ostaje na svom mestu, ne pomera se.

 

 

 

Hipostaze

U činu emanacije, Plotin razlikuje nekoliko stupnjeva odnosno hipostaza (oblika bića). Prva emanacija je um. Postajanje uma nije promena Boga nego je njegov odsjaj. “Um jest prva delatnost Dobra i prvo Njegovo bivstvo dok Ono miruje u sebi samom” On je slika Jednog i predstavlja jedinstvo Platonovog demijunga i Aristotelovog “mišljenja mišljenja”.Kad bi se Jedno okrenulo samom sebi videlo bi svoj odsjaj tj. um. On je večit i iznad vremena.“Um se razvija kroz tri modaliteta: ima svoje jedinstvo kao svoj predmet (misli Jedno); misli supstanciju sveta kao stvaranje sveta, jer u njemu sve ima svoju određenost i svaka se stvar razlikuje od druge stvari.”
U umu, Plotin razlikuje mišljenje, ono što se zamišlja i misao. Stvari koje postoje su ustvari pojmovi koje um zamišlja, što znači da on stvara sve stvari. Druga emanacija je duša. Ona potiče iz uma, bestelesna je i nedeljiva. Međutim, duša predstavlja most između čulnog i misaonog sveta. Ona gleda na obe strane, i ka umu, i ka prirodi. Zbog toga što spaja dve gotovo potpune različitosti, Plotin je dušu podelio na dva dela, na višu i nižu. Prva je bliža umu a druga je duša bliža pojavnom svetu. Drugi deo duše “gleda” na materiju. A pri tome, prva nije ni u kakvom dodiru sa pojavnim svetom. Na prvi pogled, ova dva dela duše deluju potpuno odvojeno ali Plotin naglašava da oni to nisu. “Oni postoje zajedno i ne napuštaju jedno drugo, već, premda predstavljaju dvojstvo, to (njihovo) jedinstvo je isto tako um kao što ja i biće, ono što misli predmet je mišljenja, um ukoliko misli, biće ukoliko je predmet mišljenja” Prvi deo duše nema nikakav neposredan dodir sa telesnim stvarima a drugi deo je Plotin označio kao prirodu. “Takozvana priroda jeste duša, porod ranije duše” . Duša ne stvara ništa mirujući već pokretom rađa sliku. Ljudske duše su slično “glavnoj” podeljene na dva dela, i one imaju deo koji je povezan sa umom i deo povezan sa telom. Duša je postojala i pre sjedinjavanja sa telom i besmrtna je zato što je stvarna a ništa što je stvarno ne može da propadne. Zato se ona seli se iz tela u telo (metempsihoza). Njen krajnji cilj je da se spoji sa Jednim.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Filozofija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari