Investiranje u poljoprivredi

UVOD

Za domaću poljoprivredu koja se nalazi pred novim izazovima i kriterijima evropskog i svjetskog tržišta vrlo je važna dobro osmišljena razvojna politika. Za ostvarivanje bilo kakve razvojne politike nužan su preduslov ulaganja, odnosno investiranja. Investicije su ujedno i preduslov održavanja postojećeg nivoa proizvodnje te opstanka poljoprivrede kao privredne grane.
Na porodičnim poljoprivrednim imanjima postoji rastuća potreba za dugoročnim ulaganjima kapitala da bi se koristila moderna tehnika i tehnologija te na taj način omogućila intenzivnija proizvodnja u skladu sa zahtjevima tržišta.
Postupak odlučivanja o investicijama skup je rizičnih odluka o ulaganju kapitala od kojih se očekuje da pridonesu budućem razvoju i ekonomskom uspjehu privrede. Iz tih je razloga potrebno poznavati glavne faktore uspješnosti investiranja, postupak planiranja i donošenja odluka kao i savremene ocjene uspješnosti investicija.

 
INVESTICIJE

UOPŠTENO O INVESTICIJAMA
Pojam investicija
Ekonomska kategorija investicija može se definisati na razne načine. Ipak je najviše udomaćena ona definicja u kojoj pod pojmom investicija u najširem smislu te riječi podrazumijevamo ulaganja u fiksne i obrtne fondove. Prema tome možemo reći da investicije predstavljaju onaj dio društvenog proizvoda (u izrazu društvenog proizvoda ili nacionalnog dohotka) koji se u procesu njegove konačne raspodjele i upotrebe nije potrošio (u smislu pojedinačne, opšte i zajedničke potrošnje), nego je upotrebljen za zamjenu istrošenih i dotrajalih i za izgradnju novih kapaciteta.
Ako se pod pojmom investicija razumije ne samo ulaganje za zamjenu dotrajalih i rashodovanih i za izgradnju novih kapaciteta nego isto tako ulaganje za održavanje postojećih potencijala, to znači da je u pojam investicija uključena i djelatnost tzv. investicionog održavanja. U tom se slučaju i koncept amortizacije mora prilagoditi toj postavci, što znači da se ukupni amortizacioni fond dijeli na dio koji ide na investiciono održavanje i dio koji se troši za zamjenu dotrajalih i rashodovanih fiksnih fondova.
Takvo definisanje pojma investicija bilo je prihvaćeno i sprovodeno u praksi jugoslovenske primjenjene ekonomske analize i planiranja sve do 1957 god. Sredinom te godine jugoslovenska je službena statistika napustila takav koncept o investicijama i prihvatila koncept koji su preporučili ekonomisti metodolozi iz organizacije Ujedinjenih naroda i koji je prihvatila većina zemalja članica.
Prema tom konceptu, pod investicijama se podrazumijevaju samo ona ulaganja koja su izvršena za zamjenu dotrajalih i istrošenih i izgradnju novih kapaciteta, dok se održavanje postojećih kapaciteta ne smatra investicionom delatnošću, već ono tereti troškove domaće proizvodnje.
I pored toga što je pitanje užeg ili šireg tretiranja pojma investicija, u krajnjoj liniji, stvar konvencije, ipak se čini da je, s mnogih aspekata gledano, uži koncept investicija kako ga preporučuje metodologija UN nešto logičniji, pa prema tome, za ekonomsku analizu i planiranje i prihvatljiviji.
Ta se logičnost i prihvatljivost ogleda prije svega u činjenici da investiciono održavanje nema za posljedicu ni zamjenu postojećih dotrajalih ni izgradnju novih kapaciteta, što znači da nema za posljedicu ni zamjenu ni povećanje fiksnih fondova, pa prema tome, i nema po svojoj suštini pravi investicioni karakter.