Jezik i nacionalizam – Sociologija jezika

JEZIČNI PURIZAM

Zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj je čistoća jezika ili jezični purizam postao velika tema, prisutna na svakom koraku. Upada u oči da se u agitatorskom diskursu puristički orijentiranih autora ponavljaju sljedeće stereotipne tvrdnje: »Jezik je duša naroda i njegovo ogledalo, koje prenosi i čuva njegovu jedinstvenost i autentičnost. U jeziku se odražava kulturna i civilizacijska razlika naspram Srba; jezične razlike su samo izvedenice dubljih razlika.
Ikone purizma su osobe, ljudi iz javnog života koji se bore za čišćenje jezika od nepoželjnih elemenata. U takvom uvjerenju odrastaju čitave nove generacije u Hrvatskoj jer purizam je uvršten ne samo u fakultetski program studija kroatistike, nego i u nastavne programe svih srednjih škola. Svatko mora već od mladosti biti upućen u purizam. Istovremeno, nitko ne smije znati što je purizam u stvari.

Purizam i nacizam

Purizam se javlja kao posljedica nacionalističkog shvaćanja jezika (Gardt 2000: 263), on je »jezični ekvivalent ksenofobiji i pretjeranoj društvenoj potrebi za razgraničavanjem« (Coulmas 1996: 83). Istraživanja pokazuju da »je jezični purizam oruđe koje služi rasističkoj i nacionalističkoj ideologiji« (Milroy 2005: 328). Ne iznenađuje što »puristički stavovi znaju biti otvoreno rasistički ili ksenofobični« (ibid.) kad se zna da zastupnici purizma »čišćenje« primjenjuju na jezik i na ljude: »’Etničko čišćenje’ se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola« (Altermatt 1996: 125). Tako »su od starog jezičnog patriotizma u općem obrazovanju nacionalno nastrojenih građana i intelektualnih propagandista preziranje i odbijanje svega ’stranog’ i ’miješanog’ te prenaglašavanje jezičnog principa porijekla (etimologije) do u 20. st. ostali omiljena argumentativna sredstva koja se i izvan jezika mogu primijeniti na ljude« (Polenz 1998: 62). Nadalje, »postoje dokazi da je jezik u totalitarnim sredinama ’purističkiji’ nego u demokratskim sredinama. To je jedan od prostora ideološkog reguliranja. Dvije godine nakon što je Hitler došao na vlast osnovana je u Njemačkoj 1935. državna institucija za brigu o jeziku: Njemački ured za njegovanje jezika (Plümer 2000: 75).Purizam je podupirao nacizam: »Nacistički val jezičnog purizma imao je već u prvim godinama nacizma svoj učinak, ne toliko na jezik koliko na političko raspoloženje širokog kruga nacionalno usmjerenih ’ljubitelja jezika’ iz kulturnopolitički važnih oblasti škole, novina i uprave. U svojoj opširnoj i zaokruženoj analizi purizma u Njemačkoj 30–ih godina Polenz (1967) opisuje kako izgleda puristički pristup jeziku: »Prema shvaćanju iracionalnog nacionalizma jezik ’nije sredstvo za sporazumijevanje, nego nacionalni idol, kojemu čovjek treba što upadljivije iskazivati čast’ i kojeg se ’opterećuje zahtjevima za nekakvom ’izvornošću’ koja nema veze s ljudskim potrebama i koja se u svako doba može zanemariti a da pritom ne nastane nikakva šteta ni za govornika ni za slušatelja’. Čistači jezika su vjerovali — slično kao još i danas mnogi kritičari jezika — da jezik moraju štititi od upotrebe, od jezične zajednice kao korisnika, kao da je jezik nekakvo apsolutno biće kojemu govornici moraju služiti. Prije svega bili su naviknuti vrednovati riječi prema njihovom porijeklu. Objašnjenje za tu naviku nije samo nacionalistička antipatija prema stranim jezicima, nije nekakvo isključivo laičko shvaćanje jezika; jer pravi ’laici’ — normalni govornici koji ne razmišljaju o jeziku ne misle na izvedenice i etimologiju kad koriste jezik. Kao što se danas hrvatski jezikoslovci bave pohrvaćivanjem gramatičkih termina i to uvode u škole, tako su činili i nacistički njemački puristi. Jedna od ključnih ideologija nacionalsocijalizma bila je ideologija o materinskom jeziku, a ona je bila izrazito povezana s lingvistima i lingvistikom.Nacizam je bio ideološka koalicija, a jedan od osnovnih elemenata u toj koaliciji bio je zaštita prava materinskog jezika: nacizam je bio pokret za jezična prava« (Hutton 1999: 4). U službi nacističke ideologije »lingvisti su vjerovali da je njihova sveta dužnost štititi i čuvati materinski jezik« (ibid.: 6). Kod lingvista u službi nacizma »’materinski jezik’ je uzdignut na prijestolje kao božanstvo, kao objekt snažnog poštovanja (’nesalomljive ljubavi’), iz kojeg zrači životna snaga« ( ibid.: 7). Takav odnos prema jeziku vlada danas u Hrvatskoj. Primjer iz prošlosti Njemačke i sadašnjosti Hrvatske pokazuje da se lingvisti »mogu povezati s društveno–političkom stvarnošću na politički radikalan način.To može biti u obliku obožavanja usklađenosti,čistoće, ujednačenog mišljenja, pojmovnog sklada i jezičnog reda. Jezična pravila mogu se gledati kao društvena pravila, a značenja riječi kao ideološka značenja. U takvim okolnostima totalitarni lingvist može koncipirati jezični sistem na isti način na koji totalitarni pravnik može koncipirati zakone: kao autonomna snaga koja određuje granice prihvatljivosti. Lingvist je čuvar jezika kao što je pravnik čuvar zakonskih odredbi« (ibid.: 8). Vrijeme jezičnog purizma u Njemačkoj od početka 30–ih do početka 40–ih godina nazvano je u lingvističkoj analizi »groteskno–tragičnom zadnjom fazom njemačkog jezičnog purizma« (Polenz 1967: 113). Nakon tog razdoblja se već 60–ih godina u Njemačkoj konstatira da »danas više nema javnog jezičnog purizma« (ibid.). Na osnovi podataka o Njemačkoj 30–ih godina vidljivo je da kod teme purizma nije opravdano prešutjeti informaciju kako analiza purizma pokazuje »povezanost čišćenja jezika s rasističkim ludilom« (ibid.: 130).

Hrvatsko kopiranje nacističkog purizma
Već početkom 90–ih hrvatska jezična politika počela se »orijentirati prema jezičnopolitičkim mjerama fašističkog ustaškog režima iz 1940–ih godina. U ono doba, za vrijeme NDH, donošeni su jezični zakoni i osnovana je državna služba za hrvatski jezik da bi se osigurala ’čistoća hrvatskoga jezika’, koji je kako piše u zakonu o jeziku iz 1941. ’po svom izgovoru, svojim gramatičkim pravilima i značenju riječi izvorni jezik hrvatskoga naroda’ i ’niti je jednak nekom drugom jeziku niti je dijalekt nekog drugog jezika’. Odmak od srpskoga i čišćenje hrvatskoga od srbizama bili su osnovna tema ustaške jezične politike. Ta jezična politika propagirala je uklanjanje internacionalnih riječi, koje su žigosane kao srbizmi« (Busch 2004: 205). Godine 1992. je u Hrvatskoj »po uzoru na spis što ga je 1933. sročio Goebbelsov bibliotekar Wolfgang Her mann, pod nazivom ’Principijelno o čišćenju javnih knjižnica’« napravljen »Naputak o postupku prema knjižničkoj građi u školskim i dječjim knjižnicama«, a »u godinama što su slijedile više stotina tisuća knjiga koje su napisali srpski autori ili objavili srpski izdavači uklonjene su iz hrvatskih knjižnica, najčešće tako što su spaljene ili bačene na periferijska smetlišta« (Ivančić 2007: 29). Čišćenja takvog tipa dovela su sredinom 90–ih do stanja u jeziku koje se opisuje na sljedeći način: »Unazad pet godina se tu riječi muče i proganjaju, objavljuju se ’razlikovni rječnici’. Sprovodi se nekakvo ’desrbiziranje’ ili ’dekroatiziranje’ jezika, uklanjaju se iz knjižnica knjige pisane na ćirilici, prijevodi klasika proglašavaju se nevažećima. Hrvatskom saboru se uručuje prijedlog zakona koji predviđa jezičnu policiju. Istovremeno jedna jezična škola u Zagrebu prodaje diplome za ’ovjerene prevoditelje srpskog jezika’; nekakav ispit, međutim, kandidati ne moraju polagati« (Gudžević 1996: 982). Dominacija purizma znak je dominacije nacionalizma u Hrvatskoj jer je poznat »purizam kao popratna pojava nacionalizma« i utvrđena je »srodnost nacionalizma i purizma« (Thomas 1989: 6). Purizam povećava nacionalizam jer uči da se sve klasificira kao hrvatsko ili nehrvatsko, i da se sve što navodno dolazi iz vlastite nacije proglašava dobrim, dok se ono što dolazi iz drugih nacija proglašava štetnim i zlim. S obzirom da »se nacionalizam i purizam obično pojavljuju zajedno, jednakog intenziteta, i odgovaraju na utjecaje iz istog izvora« (ibid.), ne iznenađuje što je hrvatski purizam usmjeren protiv navodno srpskih riječi jer je i hrvatski nacionalizam usmjeren protiv Srba.