Odlomak

UVOD

Osnovna pretpostavka zadovoljenja informacionih potreba konkretnog preduzeća,  ali i njegovih  različitih  stejkholdera,  jeste odgovarajući  informacioni sistem. Veoma važan deo informacionog sistema preduzeća jeste računovodstveni informacioni sistem, tj. informacije sadržane u računovodstvu. Konkretnije rečeno, računovodstvo obezbeđuje evidentiranje  svih poslovnih transakcija koje tangiraju odnose   preduzeća   sa   okruženjem,   sa   jedne,   i   poslovnih   transakcija   unutar preduzeća,   sa  druge  strane  (obuhvata  činjenice  o  poslovanju   koje  se  mogu vrednosno izraziti). Podaci, pokazatelji i informacije koje produkuje računovodstvo nemaju  podjednaku  važnost  za korisnike,  ali one najsvrsisihodnije  trebalo  bi da budu   prikazane   kroz   finansijske   izveštaje.   Najvažniji   korisnici   finansijskih izveštaja su investitiori, poverioci, poslovni partneri, državne institucije, zvanična statistika, zaposleni, najšira javnost i sl. Finansijski izveštaji (misleći pre svega na finansijske   izveštaje  opšte  namene)   treba  da  prikažu   finansijsku   strukturu  i zarañivačku sposobnost preduzeća i promene u tim segmentima tokom odreñenog vremenskog  perioda.   Na  bazi  tih  izveštaja  bilansni  adresati  zasnivaće   svoje poslovne   i   finansijske   odluke.   Kvalitet   tih   odluka   uslovljen   je   kvalitetom finansijskog  izveštavanja.  Ako  su  finansijski  izveštaji  sastavljeni  u  skladu  sa važećom zakonskom i profesionalnom regulativom, odnosno u skladu sa odgovarajućim  načelima  i  principima,   odluke  bi  trebalo  da  budu  adekvatne. Meñutim,  brojni računovodstveni  skandali i manipulacije,  primorali su korisnike finansijskih izveštaja da sa budnom pažnjom tumače finansijske izveštaje. Ono što je činjenica, jeste da te manipulacije imaju negativan uticaj na kvalitet finansijskog izveštavanja, a ovaj rad bi trebao da tu činjenicu opravda. Sledi prikaz nekih načela (principa)  bilansiranja  koja  su  prisutna  u  relevantnoj  literaturi  i  praksi,  zatim detaljnije objašnjenje pojma „kreativno računovodstvo“, a potom i najpoznatiji slučajevi računovodstvenih manipulacija u svetu.

1. OSNOVNA NAČELA BILANSIRANJA

Postoje različite klasifikacije načela (principa) bilansiranja i urednog knjigovodstva, u zavisnosti od različitih autora. Neka načela su proizvod prakse, dok su neka rezultat delovanja pojedinih regulatornih računovodstvenih tela. To su u  stvari  zahtevi  koji  treba  da  budu  uvaženi  prilikom  sastavljanja  finansijskih izveštaja.  Ovde  će  biti  spomenuta  samo  odreñena,  za  koja  se  smatra  da  su najvažnija. Shodno tome biće pojašnjeni princip going-concern, princip opreznosti, princip konzistentnosti, princip razgraničenja  prihoda i rashoda, načelo istinitosti, načelo jasnosti i princip identiteta.

Going-concern  princip  se  tumači  kao  težnja  preduzeća  da  dugoročno posluje, a ne da se likvidira u nekom kraćem vremenskom periodu. Na osnovama going-concern principa pored računovodstva temelji se i celokupno poslovanje preduzeća.  Princip  opreznosti  zahteva  procenjivanje  imovinskih  predmeta  po nabavnim cenama, odnosno cenama koštanja, ili dnevnim cenama, u zavisnosti od toga koje su niže. U okviru načela opreznosti ističu i pojedini principi, i to:

  •      princip realizacije (uzimanje u obzir samo realizovanih dobitaka),
  •      princip impariteta (uzimanje u obzir ne samo realizovanih, već i gubitaka koji to nisu, ali su izvesni),
  •      princip najniže vrednosti i
  •      princip   najviše   vrednosti   (zahteva   bilansiranje   obaveza   po   najvišim mogućim iznosima).

Princip konzistentnosti se odnosi na primenu istih pravila procenjivanja iz perioda u period, a odstupanje od njih dozvoljava se u izuzetnim okolnostima. To je  u  stvari   materijalni   kontinuitet   koji  je  preduslov  uporedivosti   bilansa,   a uporedivost  je  najvažnije  sredstvo  kontrole  poslovanja  preduzeća.  Pored  toga postoji formalni kontinuitet koji zahteva jednakost forme dva ili više uzastopnih zaključnih bilansa. Princip razgraničenja prihoda i rashoda polazi od zahteva da tekućem obračunskom periodu treba dodeliti one prihode i one rashode koji su u njemu nastali, bez obzira da li su naplaćeni, odnosno isplaćeni. Načelo istinitosti tangira unutrašnju sadržinu bilansa, tj. problem procenjivanja bilansnih pozicija. U njegovoj osnovi je zahtev za relativnom istinitošću, a ona će biti zadovoljena ako je bilans „tačan i to tačan u odnosu na važeće propise o bilansiranju i procenjivanju (načelo tačnosti), i da bilansne vrednosti ne smeju biti samovoljno nego objektivno utvrñene   (načelo   isključivanja   samovolje)“   (Ranković,   2007).   Dakle,   bilans sastavljen   u   skladu   sa   važećim   zakonskim   propisima   i   opšteprihvaćenim
računovodstvenim  principima  i  standardima  biće  istinit  u  relativnom  smislu.1

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari