Zaštita informacionih sistema
Objavio kacab 24. april 2024.
Seminarski radovi, Skripte, Pravo
Objavio arew 14. januar 2016. Prijavi dokument
Uvod
Preteče Evropske unije su tri zajednice osnovane pedesetih godina prošlog vijeka: Evropska zajednica za ugalj i čelik (1951), Evropska ekonomska zajednica (1957, a od 1991. godine – Evropska zajednica) i Evropska zajednica za atomsku energiju (1957).
Sporazumi kojima su osnovane ove zajednice primenjivale su se izvorno samo na šest država osnivača: Belgiju, Francusku, Holandiju, Italiju, Luksemburg i Njemačku.
Od svog osnivanja, EEZ je više puta proširivana. Prvo su joj se priključile Velika Britanija, Irska i Danska (1973), a 1981. godine i Grčka. Sa pristupanjem Španije i Portugalije (1986), formira se „Zajednica dvanaestorice”. Njoj su 1995. godine pristupile Švedska, Finska i Austrija. Do najvećeg proširenja došlo je 2004. godine, kada su punopravne članice postale Estonija, Litvanija, Letonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Kipar i Malta. Poslije toga je slijedilo proširivanje 1. januara 2007. godine, kada su članice postale Bugarska i Rumunija, a zatim je i Hrvatska postala član EU, tako da ona danas broji 28 država.
Dinamika pristupanja svake zemlje Evropskoj uniji zavisi od napretka koji one ostvaruju u pripremi za članstvo, u skladu sa kriterijumima određenim od strane Evropskog savjeta u Kopenhagenu 1993. godine.
1. STICANJE PUNOPRAVNOG ČLANSTVA U EU
Put jedne države u pravcu sticanja punopravnog članstva u EU se može podijeliti na nekoliko faza. Da bi jedna zemlja uopšte mogla da postane članica EU, neophodno je da prođe kroz dve faze: fazu pridruživanja i fazau pristupanja.
Nakon podnošenja zahtijeva za članstvo Savjetu Evropske unije, Evropska komisija sprovodi analizu sposobnosti države u ispunjavanju zadatih kriterijuma (Kopenhaških kriterijuma i Kriterijuma iz Mastrihta), kao i ostalih uslova pristupanja Uniji. Ukoliko Komisija zaključi da je sposobnost posmatrane države za članstvo u EU na zadovoljavajućem nivou, Komisija donosi pozitivnu ocjenu. Sljedeća bitna faza se ogleda u usvajanju Pretpristupne strategije sa ciljem da se izvrše adekvatne pripreme države za punopravno članstvo u EU. Pretpristupna strategija se sastoji od raznovrsnih instrumenata u koje spadaju Sporazumi o pridruživanju, raznovrsna Evropska partnerstva, fondovi predpristupne pomoći uz odgovarajuće programe, Izveštaji o napretku posmatrane države i dr.
Po otvaranju pregovora o ulasku u EU, slijedi analitičko i sistematsko usklađivanje važećeg nacionalnog zakonodavstva te države po poglavljima pravnih tekovina Evropske unije (tzv. Aquis communautaire). Naime, da bi usvojila mišljenje, Evropska komisija najprije treba da stekne uvid u stepen ostvarenih reformi i usklađenosti domaćeg sa evropskim zakonodavstvom u svih 35 poglavlja (oblasti, tematskih cjelina) pravnih tekovina EU. U te svrhe Evropska komisija priprema Upitnik i prosleđuje ga državi koja je podnela zahtijev za članstvo. Pozitivni izveštaj EK o usklađenom zakonodavstvu predstavlja osnovu za tzv. otvaranje svih poglavlja. Nakon toga slijedi proces pregovaranja o pristupanju u EU nakon kojeg se, ispunjenjem zadatih uslova, pristupa privremenom zatvaranju poglavlja. Po završavanju pregovora o svim poglavljima pravnih tekovina EU, slijedi sklapanje (potpisivanje) Sporazuma o pristupanju EU, čija konačna ratifikacija dovodi do punopravnog članstva u Evropskoj uniji.
2. PRIDRUŽIVANJE EVROPSKOJ UNIJI
Pridruživanje Evropskoj uniji se definiše kao najviši oblik saradnje koji se može uspostaviti između države nečlanice, sa jedne, i Evropske zajednice (EZ), sa druge strane. Pri tome, Sporazum o pridruživanju, koji se zaključuje između države nečlanice (sa jedne) i Evropske zajednice i svih njenih članica ponaosob (s druge strane) predstavlja epicentar (ključnu tačku) procesa pridruživanja. Sporazumi o pridruživanju su karakteristični po tome što se ne zaključuju sa Evropskom unijom, već sa Evropskom zajednicom jer:
1. za razliku od Evropske zajednice, Evropska unija ne poseduje status pravnog lica, i
2. za razliku od Evropske unije, Evropska zajednica raspolaže nadležnostima da reguliše izvjesne oblasti Sporazuma.
Sporazum o pridruživanju je pravni akt koji pripada međunarodnim ugovorima između EZ i njenih članica, sa jedne, i država nečlanica, sa druge strane.
Čine ga međusobna prava i obaveze ugovornih strana u oblastima liberalizacije trgovine i međusobne saradnje. U ime EZ pregovore o zaključenju Sporazuma vodi Evropska komisija. Po okončanju pregovora, Sporazum se parafira od strane Komisije, Savjeta ministara i ovlašćenog predstavnika dotične države. Za stupanje Sporazuma na snagu neophodno je izvršiti ratifikaciju ovog dokumenta od strane država članica EZ i pridružene države, u skladu sa njihovim ustavnim propisima.
Sporazum o pridruživanju se zaključuje sa svakom zainteresovanom državom nečlanicom ponaosob. Iako je Sporazum tipski dokument, njegova sadržina ipak zavisi od ekonomske i političke zainteresovanosti EZ za izvesnu zemlju. Pridruživanje ugovornih strana je dugotrajan proces koji se ostvaruje postepeno, kroz više faza i u periodu koji je predviđen Sporazumom.
Krajnji cilj ovog procesa se ogleda u prilagođavanju političkog i ekonomskog sistema pridružene države zahtjevima EU, kao uspostavljanju zone slobodne trgovine između EZ i pridružene zemlje. Po isteku perioda pridruživanja, pridružena država ne postaje članica EU. Naprotiv, ta zemlja ulazi u proces pristupanja koji predstavlja daleko složeniju i zahtjevniju fazu procesa evropske integracije.
Objavio kacab 24. april 2024.
Objavio kacab 24. april 2024.
Objavio ghhjhghjghjgjh 18. april 2024.
Objavio Dijana994 25. april 2024.
Objavio goja91 24. april 2024.
Objavio seminar444 24. april 2024.
Objavio Dijana994 25. april 2024.
Objavio mitrovicm993 24. april 2024.
Objavio Dragica Stanisic 24. april 2024.
Komentari
You must be logged in to post a comment.